Nikica Petrak: pod zidom trešnja je procvala, a netko hoće vlast

Zbivalo se to one zime kada sam prestao pozdravljati hrvatske pisce. Naravno, ne sve, ali za pozdravljanje sam morao imati jak razlog, mnogo jači od prostoga poznanstva. Svakoga za koga, onako nabrzinu i površno, nisam pronalazio takav razlog, naprosto ne bih u prolazu pozdravio. Ti ljudi su, naime, imali taj čudan običaj da vas izvrijeđaju na televiziji ili na radiju, da zazovu vaše hitno protjerivanje ili da vas, sve s ljevičarskim legitimitetom, preporuče za dalji tretman anonimnim domoljubima, a da vas odmah zatim na ulici ljubazno pozdrave. Nisam razumio takav bonton, nije mi bio inspirativan, niti mi se dalo o tome misliti. Osim toga, bilo je nekog nastranog užitka u tome da prođem kroz pjesnika i kritičara T. Maroevića kao da ga nema, i da svojim praznim okom gledam koliko je iznenađen. Toliko da se na licu mjesta dezintegrira, rastavi se na dijelove kao kubistički torzo. Na žalost, biva tako samo prvi put. Već je sljedeći put naviknut da se ne poznajemo.

Nikica Petrak mi, koliko znam, nije uputio ružne riječi, niti je urednički potpisivao potjernice za mojom sveprisutnom malenkošću. Ali nekako nisam nalazio razloge da ga dalje pozdravljam. Osim što sam godinama čitao njegove pjesme i što su mi bili važni neki njegovi prijevodi, osim, dakle, što je za mene bio hrbat iz kućne i svake druge biblioteke, Petrak za neme nije postojao. Kao što ni ja, mislio sam, nisam postojao za njega. Da jesam, valjda bi primijetio da nešto nije u redu s tvrdnjama da sam četnik, ali i da je šteta metka koji bi četnici na mene potrošili u opkoljenom Sarajevu, kao što je pisalo u Književnoj republici, urednika T. Maroevića. I tako sam jednom, dvaput nepozdravio pjesnika Nikicu Petraka. Jednom u gužvi Tkalčićeve ulice, drugi put na Utrinskoj tržnici. Nisam baš mogao kroz njega proći, nije on bio tako prozračne aure, nego sam u presudnom trenutku sklanjao pogled. Nekoliko tjedana kasnije sreo sam ga i treći put. Uzalud sam pokušavao proći, unio mi se u lice i rekao: dobar dan i bok! Odgovorio sam dobar dan, i nikad ga više nisam sreo. Cijenio sam ovu njegovu diverziju u privatnost, iako ne mogu objasniti zašto. Jedva da smo se poznavali i mogli smo se sasvim lijepo dalje nepozdravljati.

Vijest o njegovoj smrti objavljena je tek nakon što je pretvoren u dim i prašinu. Umro je u Dubrovniku, pisalo je – iznenada, pretposljednjeg tjedna kolovoza. Nije želio javnost na sprovodu, posljednji pozdrav i zaklinjanja na vječno sjećanje. Ali onda se šutnja protegnula dalje. Ništa ni u jednim novinama, osim tupave agencijske vijesti u kojoj piše da je umro akademik, osim crne zastave zataknute na pročelje Akademije. Drugo ništa. Špijunirao sam facebook profile hrvatskih pisaca, onih koji su Petraka smatrali svojih uglednim kolegom i onih drugih koji su na facebooku naročito aktivni, ali ni oni ništa. Baš su ga odlučili onako nepozdraviti. Književnost im je prestala biti važna, pa im ni Petrak nije više bio važan. I onda mu ta opća šutnja oko njegova odlaska dođe kao kompliment, baš veliki kompliment. Kao da je Petrak najednom bio isto što i književnost, isto što i poezija.

Rodio se 1939. u Dugoj Resi. Đak one slavne gimnazije u Križanićevoj, studirao je engleski i povijest umjetnosti, a na Matkovićev zagovor Krleži bio je Herderov stipendist. Bilo je to krajem šezdesetih. Radio je kao urednik u novinama i na radiju, a onda i u Sveučilišnoj nakladi Liber. Po uspostavi nezavisne Hrvatske bio je savjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture, a onda, sve do mirovine, urednik u Leksikografskom zavodu. Mirna, izrazito netraumatična profesionalna karijera, kao da ju je proveo u Francuskoj.

Kada bi se nabrajala imena tri ili pet ili sedam najvažnijih živih hrvatskih pjesnika, nikada i niti u jednoj političkoj konstelaciji ne bi bilo nabrojeno ime Nikice Petraka. A opet, u svim je konstelacijama on bio vrlo cijenjen i poštovan, vazda u vrhu poetske ATP liste. Ali ime mu, valjda, nije bio zvučno ni neobično, te ga nisu spominjali. I to mu je nespominjanje omogućavalo stanovit socijalni komfor. Petrak im nije predstavljao konkurenciju, pa su ga zato svi voljeli.

Njegova je poetika bila apartna, teško usporediva. Hermetičan i intelektualan, ali svejedno nesklon zamućivanju smisla, nije rimovao, niti se igrao riječima, niti je pisao gromoglasne stihove koji bi se citirali po ondašnjim dnevnim novinama. U danima po njegovoj smrti čitao sam nanovo njegove “Sabrane i nove pjesme”, što ih je 2009. za Maticu hrvatsku priredio i pogovor sastavio upravo T. Maroević, i ono što sam prvi put, u toj pogrebnoj kasnoljetnoj prigodi, primijetio bilo je da se u Petrakovim pjesmama, za razliku od Šoljanovih, Slamnigovih, Mihalićevih, ali i Dragojevićevih – da spomenemo pjesnike koji spadaju u istu rečenicu i u isti svezak s njim – ne osjećaju duh ni moda epohe, niti je po njima popadao garež i sitno smeće, kutije od cigareta, čepovi i opušci, jednoga doba. Ovo nije ni pokuda ni pohvala, samo konstatacija. Petrak je uvijek bio isti, samo što mu je, kako je stario, rečenica bivala otvorenija, metafora jasnija, pjesma jednostavnija. Put od hermetizma prema jasnoći i jednostavnosti čest je kod važnih pisaca dvadesetog stoljeća.

Bila je 1968. kada je u knjizi “Razgovor s duhovima”, u jednoj od pjesama bez naslova, napisao ove stihove: “Pa da je sve na svijetu samo smrt/ zadnjim zdrobljenim zubom ja ću se braniti/ glasom i očima rukom i sjemenom/ krvlju ako je potrebno trava da niče”. A 1989, u godini pred velike događaje i povijesni preokret, u knjizi “Izjava o namjerama”: “POD ZIDOM TREŠNJA JE PROCVALA/ a netko hoće vlast”. Sličan ton, isti glas, čak isti i ritam, dužina daha, kao da se ništa u tih dvadeset godina u Petraku nije promijenilo. A bit će da i nije. Pjesma je njegova nit, i on pjesmu štiti od svega trivijalnog i vanjskog, braneći stvarnosti da provali u stih. Iako, ima li veće stvarnosti od toga da je pod zidom trešnja procvala, a netko hoće vlast.

U “Tihoj knjizi” iz 1980. jedna je krajnje subverzivna pjesma. Bilo je to doba kada se zbog stihova još išlo u zatvor, i kada su partijski komiteti, te onodobne središnjice, raspravljali o poetskim namjerama. Petrakovoj je pjesmi naslov bio “Domovina”:


Strašan je čovjek i vuk i brat,
i vuk za bratsku i brat za vučju krv
i lud, i bešćutan, ko drač za plač;

strašan je čovjek ni vuk ni brat,
strašna je zemlja po kojoj gmiže,
led i glad;

u nepovrat jalov u bestrag sam,
sam sebi vuk, samo sebi brat
vukobrat;

na nožu mu rđa ruža,
na kožu mu znojno zlo izlazi.


U igri riječi, u zvuku i muku, netipična je to Petrakova pjesma. A za subverziju i uzbunu dosta je samo jedna riječ, ona u naslovu. Domovina. Koja domovina? Te 1980. moglo je biti riječi o čak dvije domovine, užoj i široj. A to da je strašan čovjek, i vuk i brat, potvrdu će dobiti Nikica Petrak jedanaest godina kasnije. Ali kako nitko ništa ne čita, i kako je u to vrijeme Petrak već radio kod Vlatka Pavletića u kultur-ministarstvu, “Domovinu” nije imao tko citirati.
Devet godina potom, u “Izjavi o namjerama” i u pjesmi “Povratak sa zapada” svojevrsni je nacionalni manifest Nikice Petraka. Jedna je to od najupečatljivijih pjesama o Hrvatskoj:


U Svetom Petru na Mrežnici
jedan mi dio tijela trune.
Drugi na morskom dnu počiva,
ili još uvijek negdje pliva,
razapet među morima,
i ploveć tako dugo traje,
ni o čem već ne dvoji.

Za svakog život što se znoji:
čitavu Hrvatsku što stoji,
ogorčenu i slijepu zemlju,
sabirem u djedovima,
znajuć da to ne vrijedi više,
da vrijeme staru nošnju briše,
da svijet pomalo jadan biva,
ja uvijek negdje kuću skrivam:
zvečajske muže što su pali,
doktore što su čitat znali
i jezik što su govorili
propeti između kaj i ča.


I tako dođe čovjeku kraj. Stiglo ga je u Dubrovniku – gdje još uvijek umiranje, možda još samo umiranje, gospodski zvuči – a on se pobrinuo da nikom ne pruži priliku da mu na sprovodu smrti replicira. Ionako su bijedne replike hrvatskih pisaca, pogotovu kada bi da razgovaraju s vječnošću.

Ne žalim što sam nepozdravio Nikicu Petraka. Najmanje dvaput. Jer da nisam, spopala bi me muka od viška pozdravljanja, i propustio bih njegov upad u moju intimu. U tom mi je trenutku bio najbliži u životu. Dobar dan i bok!, ljutito je rekao. A ja neka biram. Dobar pjesnik za mnogo veću književnost. Za ovu malu nekoristan, uzaludan.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: