Nišani ko mališani

Evo stiha, evo rime za koje mi se čini da ih znam otkako za sebe znam. I jave mi se u pameti kad god je glava prazna, kad god nekoga ili nešto čekam, ili me nešto boli, pa bih da ne mislim o tome i ne osjećam, nego duša automatski mijenja program, resetira se i prebacuje na nešto drugo, na tu rimu i stih. Kada sam početkom prosinca 2012, dva dana pred veliki snijeg, posljednji put bio na Barama, i čekao da mi sahrane majku, već sasvim izvan stvarnosti i izvan Sarajeva, barem jednom mi se u uhu javio taj stih. I ono kad mi je u Puli, nasred ulice, uz visoki zid uljaničkog brodogradilišta, izdušila guma, a u neredu gepeka nigdje ključa, niti uzdanja da bih sam uopće mogao izvršiti taj jednostavni muški postupak i promijeniti kotač, i tada mi je odnekud došao stih s tom najsavršenijom rimom mog unutrašnjeg svijeta: “Nišani ko mališani”. Savršeni, pravilno sinkopirani osmerac, i u njemu rima koja sama za sebe stoji, ne išće sljedeći stih ni pjesmu, nego se nastavlja u priču o sebi i u proznu sagu iz koje je nastala.

“Nišani ko mališani”. Ne znam kada sam i gdje to prvi put pročitao ili čuo. Krajem osamdesetih, u redakciji Lica, a onda u Zvonu i u onih nekoliko kafana u kojima smo štedro trošili svoje prijeratne živote, netko bi, bez razloga i povoda, izgovorio “Nišani ko mališani”, a onaj drugi, treći i četvrti – ako bi trećeg i četvrtog bilo – osmjehnuli bi se, ili se kratko nasmijali, i bez komentara nastavljali dalje. Kad god bi šutnja prekinula priču – u o onim časovima u kojim, prema vjerovanju, kafanski stol nadlete anđeli – bilo bi izgovoreno: “Nišani ko mališani”.

Vjerovao sam da stih i rima pripadaju Ahmedu Muhamedu Imamoviću, sarajevskom pjesniku, pripadniku generacije koja se nastavljala na Duška Trifunovića, sklone estradi i televiziji, vještom u rimi i vrlo duhovitom, bit će i najduhovitijem sarajevskom pjesniku, uopće. Kasnije je, prije osamdesetih, negdje nestao. Zbog nečega vjerujem, ili sam jednom davno i to čuo, da je otišao živjeti u Brazil.

I već sam htio napisati pohvalu Ahmedu Muhamedu Imamoviću i njegovome davno umijeću, sve na osnovu tog jednog stiha i rime, i još jednog, proročanskog, što ga, također, pamtim, premda mi rjeđe dolazi u pamet: “Ali ako me klali budu/ Neka me zakolju u polju.”

No, srećom postoji Google, taj kralj babilonskih đubrišta, svih znanja i neznanja, informacija i dezinformacija, pa kad sam u Google upisao “Nišani ko mališani”, stiglo je iznenađenje. U intervjuu objavljenom 2009. u jednome ženskom  sarajevskom magazinu sarajevski galerist, likovni entuzijast i fantast Enver Hadžiomerspahić govori: “Rođen sam u kući Alije Kapidžića, imama džamije u Banjoj Luci, u Stupnici. Odmah prekoputa te kuće bilo je mezarje, muslimansko groblje. Moj did je, jer mu je to bila životna uloga, svaki drugi ili treći dan na tom mezarju nekoga sahranjivao. Provodeći ljetne dane u Banjoj Luci, gledao sam kako se to radi, kako se uči dženaza i kako se ljudi spuštaju u zemlju. Onda sam isto tako gledao kako nastaju ništani, nadgobni spomenici. I u jednom trenutku napisao pjesmu koja ima samo tri riječi: Nišani kao mališani.”

Na istom Googlu je i pjesma Saliha Isaaca, pjesnika rodom iz Duvna, koji je desetljećima živio u Zagrebu, prvi put objavljena 1970. “Koliko li je puta Sarajevo lijegalo pod nišane”, i u toj pjesmi stihovi: “pehlivana se igraju mališani…/ To su se samo Sarajevom – glavati rastrčali nišani”.

Kome je prvom nadošla ova rima, Enveru Hadžiomerspahiću ili Salihu Isaacu, lako bi se moglo istražiti. Ali takva istraga ne bi imala smisla. Rima je od onoga čiji je jezik. A jezik je od onoga koji njime govori i pozna ga kao svoga materinjeg, tako što čuje njegove riječi, zna, naslućuje i osjeća sva njihova značenja. Na kraju, rima će ostati onom koji joj je u pjesmi ili u životu našao najtačnije mjesto. U ovom slučaju to je Enver Hadžiomerspahić, ali ne onako kako piše u ženskom magazinu, lektorirano nečijim pažljivim, nastavničkim okom: nije, dakle, “Nišani kao mališani”, nego je “Nišani ko mališani”. Jedno slovo u ovom je slučaju i jedan cijeli slog viška, koji remeti stih, minira ga, a rimu čini nečujnom i nevidljivom. Pjesnik koji je nadošao na rimu nišani – mališani, i koji je u nišanima vidio sličnost s mališanima, takvu grešku nikad ne bi učinio. To mu je u prirodi struke. Kao što ni lektorica u ženskom magazinu nikad ne bi propustila riječcu “k’o”, nego bi je popravila u “kao”. I njoj je to u prirodi struke.

Dobro je kad se rima nađe među riječima različitim po podrijetlu. Mališan je slavenskih, nišan perzijskih korijena. U naše jezike pristigao je preko dodira s turskim jezikom. A, ipak, te dvije riječi, mališan i nišan, slažu se kao su na dva udaljena mjesta na Zemlji prvi put izgovorene da bi se jednom, u nekoj dalekoj budućnosti i u nekom nedokučivom kontekstu, srele i sljubile, tvoreći novo značenje.

U Škaljićevom “Rječniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku” riječ nišan opisuje se i definira ovako:


“Nišan (nikšan) m (pers.) 1. cilj, meta prilikom pucanja iz vatrenog oružja; naprava na pušci ili na topu za ciljanje – ‘Biju nišan mladi Krajišnici’, ‘koji znade pušku odapeti, / i na pušci nišan ufatiti’ (M. H. III 278) ‘No privati svoga dževerdana, / I sastavi nišan na Suljagu’ (Vuk VII 34).



  • 2.) biljeg, znak na tijelu, mladež. – ‘Beg Mustajbeg oko konja hoda, / nesrećni mu nišan opazio’ (K. H. I 552); ‘na đogi mu tri ružna nišana’ (F. J. I 152); ‘A po čem bi poznala hajduka / Mučno vidjet’ a lasno poznati. / Nišan mu je u desnicu ruku’ (Lord 112).


  • 3.) orden, odlikovanje. – ‘Na glavi mu tri nišana carska’ (K. H. I 98).


  • 4.) biljega, obilježje, dar koji se daje djevojci prilikom vjeridbe ili prosidbe. – ‘a u cure nišan ostavio’ (F. J. II 36); ‘I sa tobom nišan promijeni, da isprosi Ćatićevu sestru’ (Lord 120).


  • 5.) nadgrobni kamen na muslimanskom grobu. – ‘Pa on leže u zelenu travu, / a leđima kabur izmjerio, / pa sam sebi posadi nišana’ (K. H. III 428).



˂ tur. Nişan ˂ pers. nišan.”


Nama današnjim skoro da je šokantno pratiti sva značenja ove riječi, od primarnog značenja u vojničkom govoru, preko sekundarnih i tercijarnih značenja, do onoga posljednjeg, u petom, prenesenom značenju nadgrobnog kamena na muslimanskom grobu.

Većina značenja riječi nišan, koja su u našim jezicima bila živa još prije stotinjak godina, a svakako u vrijeme kada su najprije Vuk Karadžić, a onda i Kosta Hörmann sakupljali narodne pjesme i izreke, i time definirali značenjsko polje riječima naših jezika, danas su izgubljena ne samo u živome govoru, nego ćemo ih teško razumjeti i u pisanom tekstu narodne pjesme. Tko bi još u nišanu našao riječ za madež ili za orden?

Ali čak i u ona vremena, kada je nišan imao tolika značenja, stih “nišani ko mališani” mogao je biti razumljiv i uzbudljiv kao i danas. Ne bi ni tada nikome na um pali madeži na koži, visoka carska odlikovanja i ciljnik na pušci, nego bi svima jednako pred očima bio “nadgrobni kamen na muslimanskom grobu”. Naime, stih ako je tačan, priziva prava značenja, makar ona bila i skrivena, sekundarna, zametnuta u posljednjim i pretposljednjim značenjima neke riječi. Čitatelj, kao i slušatelj, tad biva pjesnik, jer prepoznaje isto ono što je na umu bilo onome koji je prvi spjevao stih, i to povezujući neka udaljena značenja i neke nesrodne znakove. U biti, najzačudniji su stihovi, najljepše metafore, najtačnije rime, kada smisao izvre iz nekih vrlo dalekih značenja.

Što je to u stihu “Nišani ko mališani”? Nikako to nije u prizoru muslimanskoga groblja, mezarja, harema neke džamije, gdje se u urednom i strogom rasporedu, pod vjerničkom paskom i pod okom suvremenika, pod nišane sahranjuju jučerašnji ljudi. Ti nišani, za koje se zna kome su posvećeni i tko pod njima leži, jer to i piše latiničnim pismom u bijelome kamenu, mališanima nisu nalik. S njima se tek slučajno rimuju, u jednome lijepom sroku, koji, međutim, ne govori ništa ili gotovo ništa.

Iako, u našem, a možda i ne samo našem jeziku srok je u doživljaju ljudi redovno povezan s nekim višim smislom i razlogom. Čim se nešto rimuje, to jedno s drugim ima neke veze. Čim se riječ rimuje s drugom riječju, ona je za nju svezana, tako da se nikako ne da razvezati. Rime našemu svijetu znače istinu čak i onda kada na očigled lažu. Uokvirene epskim stihom, osmercem, desetercem ili dvanaestercem, rime među nepismenim svijetom prenose neko davno sjećanje. U rimama se sjećanja zajednice pretvaraju u mit, u pretjerivanje i u laž. U laž zbog koje se ginulo u ratovima. O laži epskoga narodnog deseterca više puta je, naročito tokom rata, pisao Marko Vešović.

O istini rime govore i one davne đačke domislice. Ono: reci osam! Osam. Na kurcu te nosam! Sa činjenice da se osam i nosam tako lijepo rimuju proizašla je tako jedna fina sodomistička prispodoba naših djetinjstva. Naime, na nju su obično nasjedali dječaci dječacima. Nekako i nije bilo uobičajeno djevojčici se obratiti sa reci osam. A i djevojčice su bile mnogo opreznije. Odrana su znale sačuvati ako ne svoju čast onda zdravu pamet.

U ona vremena groblja su imala tu moć da se u pejzažu transformiraju u livade i parkove, u obronke nad gradom. Nije tako bilo samo u socijalistička vremena, kao što bi neki danas da kažu, nego su još u davna turska doba groblja oko Sarajeva postajala krajolici igre i slobode, a nadgrobnici na njima više nisu bili znakovi groba i pokoja, nego nešto drugo. Nakon što se zaboravi kome je posvećen neki nadgrobnik, nakon što nestane i posljednjih srodnika, nakon što smrt izblijedi iz sjećanja, ti kamenovi bivaju nešto drugo. Nakrive se u zemlji, svaki na svoju stranu, razigraju se u vremenu, prestanu biti znakovi nad smrću, rastrče se po obroncima iznad grada i postaju “Nišani ko mališani”. I tu se onome tko je pokraj njih odrastao rastvara značenje pjesme od tri riječi, i tu mu se konotira čitava priča, roman jednoga života.

Stih “Nišani ko mališani” ilustracija je još nečega važnog i zanimljivog. Naime, iako nam se zdravorazumski čini da govorimo jednim istim jezikom, pa ćemo manje pred nacionalistima a više iz vlastitog prava na cjelinu tog jezika zavazda tvrditi kako je jezik jedan, samo što ga različitim imenima zovemo, postoje situacije u kojima se značenja udaljuju, i najednom više ne razumijemo ono što nam se do maločas činilo savršeno razumljivim.

Tako i stih “Nišani ko mališani” neće biti razumljiv govornicima našega zajedničkog jezika u Beogradu, Zagrebu, Podgorici. Ushit koji ovaj stih donosi i rimu čini tako lijepom neće osjetiti čak niti onaj koji ima naučena sva značenja riječi nišan iz Škaljićevog rječnika. Jezik, naime, nije sav u rječnicima i gramatika. Jezik je u slikama, u doživljenom i upamćenom iskustvu. Jezik je na prostoru i u vremenu, nekad užem i kraćem, nekad širem i dužem. Stih “Nišani ko mališani” može ganuti onoga koji je vidio rasute nišane po obroncima sarajevskih i bosanskih brda, naherene i slobodne, izvan granica groblja i daleko od žive džamije. Nišane kao i neke stare nadgrobne križeve, kao i stećke, izvan konteksta živih i konfesionalno uređenih i određenih smrti. Danas takvih nišana više nema. Grobljima je zapasan nacionalno definirani i očišćeni prostor, smrću je, gdje god da krenemo, zapišano što je čije. Ali to je već druga priča, o kojoj ne govori stih “Nišani ko mališani”, ali zbog koje bi on jednoga dana mogao postati nerazumljiv. Jer više neće biti slobodnih, rastrčanih i naherenih nišana, nego će svi biti postrojeni u nacionalnom stroju i u vječnom grobljanskom redu.

Znači li to da stih “Nišani ko mališani” može razumjeti i osjetiti samo govornik bosanskog, nasuprot govornicima srpskog, hrvatskog ili crnogorskog jezika? Je li u tom stihu ona specifična razlika između bosanskoga i istih mu drugih jezika? Nije, nikako. Jer stih “Nišani ko mališani” ostaje nerazumljiv kakvom Bošnjaku muslimanu, koji je kao dotepenec došao u Sarajevu, jer je u Sarajevu odlaskom Srba i Hrvata ostalo viška životnog prostora, a savršeno je razumljiv kakvom Srbinu pravoslavcu ili Hrvatu katoliku, koji ne samo da je otišao iz Sarajeva, nego je u sebi prezreo sve što je sarajevsko i bosansko. Prvi pravovjerno govori bosanskim jezikom, a druga dvojica srpskim i hrvatskim, pa svejedno oni razumiju i osjećaju ono što on ne razumije i ne osjeća. Kako je to moguće? Tako, jednostavno, što jezik ne ovisi ni o naciji i vjeroispovijesti, ni o volji nacionalnih jezikoslovaca, kao ni vojske i policije koji jamče vjerodostojnost njihovih rječnika i gramatika. Jezik je u životnom iskustvu, u sjećanju i slici. Jezik je u riječima i njihovom međuodnosu. Naš jezik nije samo naš, nego je sviju onih s kojima smo se na našem jeziku sporazumijevali. Ili svih pisaca čije smo knjige čitali i čije su nam riječi bivale na vrh jezika. O tome je, između ostaloga, riječ.

Poezija se često nadaje kao jamac identiteta. Kalevala, Gilgameš, Gorski vijenac, Hasanaginica… Stih “Nišani ko mališani” je također jamac jednog identiteta. Znamo kojeg dok god se ne upitamo kojeg. Nakon što se upitamo kojeg, to više ne  znamo.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: