Što će u nedjelju odlučiti Hrvati?


STEVAN DEDIJER, jedan od najzanimljivijih ljudi s ovih područja, ujedno jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka iz područja poslovnog obavještavanja, govorio je da su narodi kao i ljudi – postoje pametni, a postoje i glupi. Pametnima je smatrao, primjerice, Šveđane.

Koliko je istine u tome? Može li narod biti kao čovjek? Jesu li neki narodi pametni, a neki glupi? Dok nekim narodom vlada diktatura – to je teško reći. Možete imati prosvjećenog apsolutistu koji gradi pruge, ceste, škole, čak i bolje od kakve demokratske vlasti (ono što je povijesna istina, na jednog takvog dođe deset budala apsolutista pa vam bude gore).

Možete dobiti hohštaplera koji voli dobar život, poput Tita, pa mu nije mrsko da i narod, koliko može, dobro živi. Ali možete i imati hladnog zavidnog klasičnog diktatora poput Čaušeskua ili još gore paranoika poput Staljina. Dakle, u diktaturama je sistem – dobiješ što dobiješ i nadaš se najboljem.

Međutim, u demokraciji, a u demokraciji živimo već 26 godina, onaj koji odlučuje o vlasti je sam narod - građani. Upravo građani odlučuju o onima koji su nositelji najviših funkcija u zemlji i upravo građani odlučuju o tome hoće li ih voditi inteligentni, glupi, lopovi ili neki treći. Nitko (osim kod masovnog lažiranja listića, a takvu fazu smo ipak davno prošli) ne određuje narodu tko će ga voditi i kakva će mu biti budućnost. To određuje sam narod, sami građani.

Političari su dio naroda

Vole u Hrvatskoj građani pričati o „onima gore“, o „nedodirljivim političarima“, o tome kako se „ništa ne može“, što su samo opravdanja za vlastito – „ne da mi se“.

Većina ljudi, ako nemaju nekih ozbiljnih zdravstvenih problema, sebe dugoročno nađe u onoj socijalnoj situaciji gdje se intimno osjeća dobro – tako onaj kome su bitni novci uvijek može završiti za liječnika ili s bitno manje škole ići za dobre novce na more, a tko voli sigurnost javnog sektora, čak i tu možete ući bez da ikoga znate u istom: strukovnim školama uvijek nedostaje inženjera, pa FER ili FESB, položiti pedagošku grupu predmeta i to je to.

No, i države su takve - većina država, ako ih netko vojno ne napadne, nađe se upravo u onoj političkoj i gospodarskoj situaciji u kojoj većina njenih građana želi da se nađe. Tako je i Hrvatska – kriza koja vlada Hrvatskom, iseljavanje, nezaposlenost – upravo su posljedica vlasti kakve su Hrvati birali zadnjih 26 godina. Nije to specifičnost samo Hrvatske – Grci su uredno birali one koji su nudili veće plaće, a zaboravili da poklonjene novce vlast radi uvođenja Eura poslije izbora ne može smanjiti inflacijom (što su uredno do tada činili). Španjolci su napravili potpuni kaos izgradnjom (uglavnom na kredit!) stotina tisuća stanova za koje su zamislili da će ih kupiti nepostojeći engleski penzioneri.

U međuvremenu, jedna Njemačka je izabrala Angelu Merkel koja vodi njemačko privredno čudo (i prema procjenama nedostajat će im radnika za narednih 20 godina), jedna Norveška uz svoju konzervativno-liberalnu Vladu osigurava standard među najvišima u svijetu, unatoč padu cijena nafte, jedna Kanada uz totalno otkačenu liberalnu Vladu u kojoj sjede svi od astronoma preko ratnika do imigranata i znanstvenika – napreduje na sve strane.

Nas su davno prešli i Češka i Slovačka, a prema predviđanjima, kroz tri godine nas prelazi nas i Rumunjska. Samo će unutar Europske unije ostati jedna zemlja iza nas – Bugarska.

Što to znači? To znači da nam nije kriva ni EU, ni kapitalizam ni svijet općenito – jer svijet je izišao iz krize davno i lijepo napreduje. Problem smo mi sami. Zašto? Zato što Hrvati biraju i žele ono što imamo – nizak standard, veliku nezaposlenost i veliku i krasnu državu koja uzima preostaloj privredi da bi kupovala glasove.

U hrvatskoj krizi – napreduju demagozi

Pogledajte, uostalom, tko napreduje u ovoj krizi, evo prema zadnjim predizbornim anketama. Razumljivo, mnogim ljudima je dosta i lijeve i desne koalicije (SDP, odnosno HDZ), nikome nije za to zamjeriti, nisu se ni jedni iskazali. Traži se alternativa – a tko se od tih alternativa pojavljuje?

Pogledajmo te treće opcije! Stranke koje nude reformu državnog ustroja, rasterećenje gospodarstva i jačanje poduzetništva poput Pametnog, jedva da će možda proći prag. Puno bolje stoje oni koji prodaju maglu, nude rješavanje problema mitskim „javnim radovima“ ili im je cilj uzimati ogromnim porezima kako bi gradili fontane i kupovali određene socijalne kategorije, primjerice penzionere. Uostalom, dosta je sjetiti se izbora prije pet godina kada je HSLS izišao sa sasvim realnim ekonomskih programom – više nisu bili parlamentarna stranka, jer nitko nije glasao za njih.

Hrvati u principu ne vole istinu. Ovdje se vole laži, bajke i demagogija kako će biti bolje jer će se uzeti nekome drugome. A to znamo gdje vodi – sve manja privreda i sve veće zaduženje. Zadužili smo već ne samo djecu, nego i unuke, što je znak krajnje sebičnosti neke nacije. Svi koji će u nedjelju zaokružiti nekoga jer im obećava nešto na tuđi račun – zaokružuju zaduživanje budućih generacija, a to su sebični ljudi. Uključivo i penzionere koji će podržati populiste radi par stotina kuna božićnice ili „besplatnog“ prijevoza koji mogu doći samo od poreza ili zaduživanja. Ako netko ima 70 – ne znači da nije sebičnjak koji misli samo na sebe.

No, s druge strane, buduće generacije im to mogu vratiti – recimo odlaskom u Njemačku, pa će za desetak godina sadašnje mirovine smatrati velikim i dobrim, a za 30 godina se više ni neće znati što znači starosna mirovina.

Sebična želja za zaduživanjem budućih generacija

Netko od ovih novih u politici spomene kako bi Državni proračun trebao biti uravnotežen – i svi drugi ga pogledaju kao da je rekao da će u nedjelju levitirati iznad Sabora ili da će se pojaviti živi Tito i Tuđman, svaki u svojoj uniformi, zagrljeni. Kod nas je, eto, normalno imati deficit i zaduživati buduće generacije. Kako drugačije? I narod – to podržava! Daj, odmah, sada daj radno mjesto u komunalnoj firmi, daj šunku, božićnicu, daj olovku sa štanda, bilo što. Daj za glas!

A dug sve veći. Broj onih koji ga mogu vraćati – sve manji, jer radno sposobni odlaze. Dugovi, kamate, državno zaduženje u teškim milijardama – a glasovi onima koji bi dijelili tuđe novce. I onima koji bi sve ostavili kako jest. I naravno – uz državni deficit. Kako bi se dobro jelo i pilo, a dug neka vrate naredne generacije.

Kakav bi Državni proračun trebao biti nego uravnotežen? Kako bi se država trebala ponašati, osim da ne generira dug narednih generacija? Kako bi političari trebali raditi, osim da kažu koliko je prekrivač dug, i onda raspodijele taj postojeći prekrivač?

Demokracija u zemlji gdje većina ne radi – ima problem

Jedan od temeljnih problema Hrvatske je što je broj onih koji rade postao manjina. U Hrvatskoj radi nešto preko 1,3 milijuna ljudi. Od toga valjda 400.000 je vezano za neki dio državnog ili javnog sektora ili državnu firmu – i ne glasaju za promjene. Velika većina ljudi u javnim sustavima promjene ne voli – donose nesigurnost radnog mjesta, mjerenje učinkovitosti i slične stvari koje bi pozdravila samo manjina u tom sustavu. Dakle, ostaje možda samo 900.000 ljudi koji uopće razmišljaju o nekim promjenama! A oni su manjina – i lako ih je nadglasati.

Ostalo – ogromnoj vojsci umirovljenika je jasno da u punu starosnu mirovinu ide niti 20% zaposlenih (u Njemačkoj nekih 60%) i da im kratkoročno nekom reformom ne bi bilo bolje.

Možda bi ih netko pitao što rade u mirovini, a nemaju napunjenih 65, ili odakle rješenje  invalidnosti. Šutjeli su takvi kada su ih tjerali u prijevremene mirovine – šute i sada i gledaju što im je najbolje. A to je nastavak sadašnje politike, pa dokle ide. Zato će i glasati za one koji nude – najmanje promjena.

Nadalje, brojnim stranačkim aktivistima je još jasnije da reforma znači da nema više tisuća sitnih sinekura od općinskog vijećnika do saborskog zastupnika i općenito – neka veća promjena u Hrvatskoj značila da politika postaje mjesto gdje se ide zato jer te zanima neka ideja (liberalna, konzervativna, socijalistička, svejedno), a ne neposredna korist.

Štoviše, mi smo došli do stupnja da aktivisti manjih stranaka doživljavaju pitanja tipa: „A što radiš u toj stranci, pa znaš da je mala mogućnost da nešto dobijete!“, kao da su svi u politici radi osobne koristi, a ne zato što žele gurati svoje ideje! Ono, u smislu – nema veze što si liberal ili konzervativac, blesav si ako nisi u HDZ-u ili SDP-u, tamo je najviše mjesta. Takva razmišljanja (kažem, doživi ih dosta ljudi koji su u manjim strankama) govore samo da je društvo – bolesno.

Bolesno od jada, zavisti i pogrešnog sustava vrijednosti.

No, vratimo se broju ukupno zaposlenih – cilj sve većeg broja ljudi, a koji ne rade, je birati stranke i pokrete koji će sve više musti ono sve manje ljudi koji rade. Štoviše, uskoro možemo očekivati i jačanje onih koje će nervirati sloboda kretanja radne snage, pa će tražiti da ljudi koji odlaze „otplate školovanje“ i slične gluposti (jer su pri ovim porezima roditelji svakog svršenog studenta ionako debelo otplatili njegovo školovanje).

Jasno je, i HDZ i SDP su napravili puno grešaka i dosadili mnogima – ali od trećeg puta koji se nudi dobivaju demagozi i oni koji bi upravljali tuđim sredstvima. Stranke koje nude manje poreze, veće poduzetničke slobode i mogućnost za više rada – nekako ne prolaze baš dobro. Možda nešto uspiju, pri rubu (pa se nadamo da će barem u Saboru iznositi kvalitetne prijedloge).

Svaki narod je odabrao svoju sudbinu

Česi su odabrali jak tehnološki razvoj. Slovaci isto. Rumunjska čak i povlači svoje radnike sa Zapada – otvara nova radna mjesta. Jedna Estonija i Irska jako su se uhvatile informatike, Estonci nude čak i virtualna državljanstva, Irci imaju centre za Europu masu američkih kompanija. Zašto? Zato što su njihovi građani glasali za stranke koje su provele takve programe. U Hrvatskoj to nije tako – ako kažete da ćete bitno smanjiti porez na dobit, kako bi došle multinacionalke – odmah će stotine početi vikati kako pogodujete kapitalu (a onda će ti isti pitati mamu i tatu što je za ručak, jer imaju 30 godina i nezaposleni su).

U Hrvatskoj je grijeh zaraditi – pokušajte pa vidite komentare. Mnogi Hrvati će stoga podržati stranke koje nude relativnu sigurnost u siromaštvu, jer sve ostalo dovodi do frustracija – ovdje se cijeni prosječnost, a u prosječnosti nema napretka.  Štoviše, ono što su psiholozi već otkrili iznimno je rašireno u Hrvatskoj – ljudi su puno sretniji ako dvojica imaju po 100, a ne jedan 120 (dakle viši standard!), ali da drugi ima 150. Zato dobri odlaze, još je i Tesla otišao, uostalom. Što bi, uostalom, postigao da je ostao u Hrvatskoj?

Nema pomaka – ostajemo na dnu Europe

Jasno je – osim lijeve i desne koalicije u Sabor će ući možda koji reformator, ali i jedno 20-tak populista koji nemaju pojma ni o čemu, a kamoli kako da reformiraju ovu zemlju. Ova zemlja će ostati dno Europe, druga najslabije razvijena zemlja – i to upravo zato što to Hrvati žele.

Kanađani su se izborom svoje Vlade (podsjetimo se ) odlučili za eksperimentalno i novo. Estonci su se odlučili razviti cijeli koncept e-građanstva, kako biste doslovno bili građanin svijeta. Česi su odlučili matičnoj kući njihove najveće industrije – Volkswagenu, pokazati da mogu raditi bolje aute od samih Nijemaca. Rumunji su odlučili postati relativno bogati i vratiti barem dio svoje dijaspore.

A što će Hrvati odlučiti? Ostaviti stvari kakve jesu ili možda još gore – uz lijevu i desnu koaliciju napuniti Sabor demagozima i prodavačima magle. Zašto? Jer nema u ovoj zemlji ništa privlačnije od nuđenja magle, nuđenja dobrog živoga na račun drugih i jamčenja da će svi imati isto (osim naravno samih političara!).

Hrvati su upravo zato i zaslužili sve što nas je snašlo i snalazi – i broj nezaposlenih i pad nataliteta, i broj blokiranih i rad za sitne plaće – jer je većina uredno svojim glasovima odabrala upravo takav put u budućnost. Upravo takav i nikakav drugi, a na ovim izborima ćemo vidjeti da u biti mnogi žele još gori put – još više uzimanja radnicima da bi se dijelilo neradnicima, još više „trećeg puta“, ali ne u smislu rada i poduzetništva, već u smislu opasnih društvenih eksperimenata – i još više zaduživanja, jer da netko spomene uravnoteženi proračun, valjda za njega ne bi glasala ni uža rodbina.

O detaljima ćemo u nedjelju – kada vidimo rezultate. Ono što predviđanja kažu – sličan broj starih igrača, možda koji reformator i čini se hrpa novih i polunovih samozaljubljenih demagoga koji jedva da bi znali voditi psa na uzici ili dijeliti letke, a kamoli upravljati državom.

Hrvati će ih izabrati, kao što i Kanađani i Estonci i Irci biraju svoje. I nastaviti ovaj tužni, recesijski balkanski cirkus koji vodi do smrdljivih autobusnih kolodvora odakle se kao nekada, prije pola stoljeća, noću ide na rad u Njemačku. S jednom razlikom – sada se vode i djeca sa sobom. I bolje da sada idu cijele obitelji. Prvo, radi obitelji samih. A drugo, sadašnje generacije Hrvata nisu zaslužile da im netko plaća mirovinu. Zaslužile su da se za 10-20-30 godina plaše svake zime i računa koje ista donosi.

Kako je rekao Stevan Dedijer, postoje pametni narodi i postoje glupi narodi.




Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: