A što će Braco u Crnu Goru?


A najvažnije od svega: ko je Braca Dikića i njegovu nerećnu ekipu uopšte poslao u Crnu Goru i zašto? Ili ih je tamo pozvao, svejedno, ali opet zašto? Je li riječ o lukavoj provokaciji ovejanog lisca Mila i njegovih spin-doktora?

Svi smo čuli – a i vidjeli – šta se u nedjelju desilo u Podgorici: usred bijela izborna dana crnogorska policija uhapsila je 20 državljana Srbije pod sumnjom da su pripremali napade na „civile, vladine i državne institucije", uz dopunu da im je namjera bila da zauzmu parlament i uhapse Mila Đukanovića, pa da tako proglase pobedu „jedne političke opcije". Ukratko: državni udar uz primjenu oružja i nasilja, kako je posle bilo pojašnjeno.

Veoma zanimljiva situacija. Policija je saopštila da su imali namjeru da sa nepoznatih mjesta uzmu automatsko oružje, pa da krenu u akciju, možda uz pomoć još nekih neidentifikovanih lica, na čijem se otkrivanju radi (navodno još sedmorica, ali do utorka uveče nije bilo detalja). U međuvremenu su šestorica oslobođena, a njih 14 zadržano na 72 sata, na čelu sa Bratislavom Bracom Dikićem bivšim komandantom Žandarmerije MUP Srbije, smijenjenim prije nekoliko godina zbog raznih nedoličnih ponašanja.

Crnogorska vlast uredno se ogradila riječima Duška Markovića, bivšeg načelnika njihove Državne bezbjednosti: oni, kaže, ne dovode srbijansku vlast u vezu sa ovim žaljenja dostojnim incidentom, Bože sačuvaj.

Srbijanska vlast, pak, našla se u neprilici – kao i obično. Neposredno prije tog hapšenja na izborni dan i premijer Vučić i ministar Stefanović dr Nebojša vikali su na televizijama povodom ubistva onog Saleta Mutavog da im niko neće od Srbije praviti „poligon za obračune i pucanje", aludirajući otvoreno na crnogorsku mafiju, za šta nisu imali dokaza, barem ne javno saopštenog. Premijer Vučić promrsio je s juga Srbije dvije tri rečenice: da Braca Dikić stalno govori „protiv ove vlade", ali mu on to ne zamjera, jer je čovjek (Vučić) demokrata; da su Crnogorci postupali po obavještajnim podacima koje im je dostavljao izvjesni Seljimaj, komandir policije u Zubinom Potoku, a na temu nekih tamošnjih „ravnogoraca" s kojima se on, Vučić, politički ne slaže, ali da to ne znači da su oni „teroristi", kao ni Dikić. Ima kaže, on obaveštajne podatke, pa da ćemo tek da vidimo...

E, sad: tu se postavlja nekoliko logičnih pitanja. Kao prvo: da li je Braca Dikić, sa svojim kakvim-takvim policijskim iskustvom, zaista mislio da će njih dvadesetak ili nešto više zaista moći da zauzmu Narodnu skupštinu u Podgorici, prepadnu narod ispred nj i uhapse Mila, pa proglase nekog drugog (slutimo i koga) za premijera Crne Gore? Takav jeda nasilni fait accompli, svršeni čin, teško da je bio moguć ili uverljiv, štogod te neke ravnogorske komite iz Zubinog Potoka (od svih mjesta) mislili. Da li su računali na oružani ustanak Crnogoraca koji ne vole Mila i samo im je takav jedan detonator falio – ne znamo, ne kažu ništa, barem za sada. Svaki drugačiji scenario – osim opštenarodnog ustanka onog djela Crnogoraca koji neće Mila – definitivno je slabouman i – prema tome – samoubilački. Šta bi njih dvadeset-trideset mogli da svrše, „šaka jada", rekao bi Zoran Milanović? Milo ima policiju i vojsku u rukama tolike godine; oružani sukob značio bi krvoproliće, vanredno stanje i sve što spada uz nikakve šanse za uspeh naših vrlih komita i pobjedu „bjelaša" kao 1920. Sada nema u Crnu Goru srbijanske vojske i žandarmerije...

Na osnovu informacija kojima raspolažemo u utorak uveče, 18. oktobra, kada se ovi redovi pišu, nije uopšte jasno šta su Braco Dikić i njegova ekipa hjteli da postignu; ko ih je na tu blesavu avanturu navukao i zašto. Čovjek bi od jednog bivšeg komandanta Žandarmerije (volio on Vučića ili ne), čak i od „ravnogoraca" iz Zubinog Potoka (ista ograda) očekivao barem toliko zdravog razuma da ne idu grlom u jagode u Crnu Goru da tamo ruše režim bez plana, podrške i – u slučaju neuspeha – kanala za beganje. Nisu imali ništa od toga. Obaveštajne podrške očito nije bilo; nije bilo ni operativne bezbednosti, inače bi stvari drugačije ispale (na primjer: ne bi ni otišli tamo, ravno Crnogorcima u ruke).

Moguće je, naravno, i da ih je neko namamio sablažnjivim obećanjima: da će biti dovoljno da oni pripucaju, pa da cijela Crna Gora skoči na noge lagane i svrgne Mila Đukanovića. Ako su takvim obećanjima povjerovali – tako im i treba. Nije tu bitan taj komandir Seljimaj iz Zubinog Potoka koji da je Crnogorcima otkucao njihove ravnogorske namjere; bitni su oni koji su tamo krenuli uz Braca Dikića. Šta bi bilo da Seljimaj nije ništa niti znao, niti javio? Ne znamo, ali nama se ne čini da su njegove dojave od ključnog značaja. Ovako ili onako Crnogorci bi se snašli: dugačka je puška Đukanovića, ne potcjenjivati ga nikako! Možda bi Seljimaja valjalo pohvaliti – ako je njegova dojava pomogla da se spriječi nasilje i pucnjava.

U cijelom ovom blesavom cirkusu neka će pitanja ostati neizbežno otvorena: kako je Vučić znao da ga Braco Dikić i „ravnogorci" iz Zubinog Potoka ne vole? Kako je znao za Seljimaja i njegove komunikacije sa Crnogorcima?

A najvažnije od svega: ko je Braca Dikića i njegovu nerećnu ekipu uopšte poslao u Crnu Goru i zašto? Ili ih je tamo pozvao, svejedno, ali opet zašto? Je li riječ o lukavoj provokaciji ovejanog lisca Mila i njegovih spin-doktora?

Možda nešto o tome doznamo kad se u Crnu Goru stvari slegnu. Treba pratiti sudske procese – ako ih bude, to jest.

Ali glavno pitanje ostaje: a što će Braco u Crnu Goru?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: