Bandži-begova katedrala

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao onomad u čaršiju neki stranac, gleda Begovu džamiju i pita Muju koliko je visoko onaj balkon na munari. “Munara je visoka četrespet, a balkon je na tries’ metara, zašto?”, odgovorio mu Mujo, a ovaj objasnio da mu je “za bandži džamping”. “Šta je to bandži?” upitao sad Mujo, a stranac ga onda zamolio da mu pokaže gdje može da kupi trideset metara jakog, elastičnog alpinističkog užeta. “Ima Suljo, mi smo kumovi”, odgovorio Mujo, pa ga odveo u radnju svoga kuma Sulje, i ovaj na koncu strancu prodao trideset metara užeta. Došao on onda s Mujom pred Begovu džamiju i objavio da će skočiti “bandži” s munare: okupio se svijet, gleda i Mujo, “šta je to bandži?”, “opet neka novotarija”, šuškali ljudi i vrtjeli glavama, a stranac se stvarno popeo na šerefe, vezao jedna kraj užeta za munaru, drugi oko gležnjeva i - bogami skočio.

Oduzeo se narod od straha, vrištale žene, kukale babe, kad se stranac zaustavi nosom na palac od ulične kaldrme, a uže ga vrati nazad, pa polako prizemlji. Svi pljeskaše i podvriskivaše, ispao tip u čaršiji velika zvijezda, častili ga po svim kafanama, pa odlučio i Mujo da pokuša. Kupio tako i on uže kod kuma Sulje, u petak došao pred Begovu džamiju i prije džume objavio da će skočiti s munare, popeo se potom na šerefe, skočio i – jasno – razbio se o kaldrmu kao gajba pive.

Na kraju Mujo rascvale glave i sav raskovan završio na traumatologiji, došla u to i kantonalna policija, šta je bilo, kako je bilo, zašto je uopšte skako, odakle mu uže, pa policajac na kraju pokucao i trgovcu Sulji. “Jes ti”, kaže, “prodo Muji uže?” “Jesam, tražio kum od mene tries’ metara, a ja mu dao tries’ pet”, odgovorio Suljo. “Nit je kum dugme, nit je beg cicija.”

Pouka ovog metaforičkog vica, to je barem lako, jest kako se svaka novotarija u islamu kad-tad razbije o glavu.

Jasno, ne samo u islamu: nije onaj tip skakao samo s munare Gazi Husrev-begove džamije, skakao je bogami i sa zvonika katedrale Srca Isusova i sa zvonika Saborne crkve Presvete Bogorodice, skakali su za njim osim Muje i Ivica i Perica, izgledala je te večeri traumatologija na Koševu kao da je granata pogodila Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Nekad su, jebiga, munare i zvonici služili da se vjernici pozovu na džumu ili na liturgiju, i da se zna koliko je sati. Otkako je, međutim, u grad došla ta novotarija s užetom, i otkako se s bogomolja počelo skakati, nitko više na ulici nije siguran.

Metafora o bandžiju s šerefeta munare prvi put mi je pala na pamet kad su ono prije nekoliko mjeseci reis Husein efendija Kavazović, mostarski hafiz Dževad Gološ i sam selefijski vođa Izet Hadžić primili otvorenu prijetnju smrću od nekog ISIL-ovskog bolesnika, što im je, sjetit ćete se, zamjerio manjak vjere i izdaju autentičnog islama. Vidjela, eto, onomad bosansko-hercegovačka ulema gdje mudžahedini skaču s džamija na ulicu i čemu u autohtonom islamu zapravo služe munare, pa otišli kod kuma Sulje da nabave tries’ metara jakog užeta da izmjere svoju vjeru. A kum Suljo, shvatili ste, dao im cijelih tries’ pet. Nit je kum dugme, nit je šejh cicija, nit je tries’ metara dovoljno za pravog muslimana.

Dvadesetak godina kasnije, da skratim priču, razbila se časna ulema o kaldrmu kao gajba pive. Ili, kako bi se to drugačije reklo - ovisno o kutu gledanja na problem - razbila joj se ulica o glavu.

Bandžija s šerefeta sjetio sam se opet nekidan, vidjevši kako kod Mujina kuma Sulje trideset metara užeta kupuje i katolički reis Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, pa se s užetom penje na zvonik katedrale Srca Isusova. Simbolično, a zgodno ispalo da je zvonik katedrale visok koliko i munara Begove džamije, a bifora na zvoniku koliko i šerefe na munari. Vezao tako časni kardinal jedan kraj za zvono, drugi za gležnjeve na nogama, pa napisao gnjevnu prijavu Tužilaštvu Kantona Sarajevo protiv kazališnog redatelja Olivera Frljića zbog “vrijeđanja vjerskih osjećaja” u predstavi “Vaše nasilje i naše nasilje”, što je trebala biti odigrana na ovogodišnjem MESS-u.

Nije nadbiskup Puljić ni skočio, a već se na Frljića nadigla kuka i motika, uhvatili se za ruke s kardinalom i bandži džamperi iz mladomuslimanskog Saffa, jer vrijeđa Frljić i “vjerske osjećaje muslimana”, skočilo zajedno, jebiga, “i vaše i naše nasilje”, užario se internet od kazališnih recenzija anonimnih bosanskih teatrologa, direkcija MESS-a od dežurnih bolesnika uskoro počela dobijati ozbiljne prijetnje, i na kraju otkazala predstavu. Pa pod pritiskom ljudi s kupljenim ulaznicama na kraju ipak dopustila izvođenje, uz napomenu publici da je gleda “na vlastitu odgovornost”. To valjda za slučaj belaja.

Zašto bi, međutim, odgovornost za belaj bila na kazališnoj publici, do dana današnjeg ja nisam shvatio. Umjesto da se ljudima lijepo objasni da predstavu gledaju “na odgovornost kardinala Vinka Puljića”.

Skočio tako efendija Puljić sa zvonika na ulicu, pa gleda kako se nakon njegova fermana nadigla ulica, ne shvaćajući da se to nije ulica digla na Frljića i njegovu predstavu, nego to – to dakle da se ulica diže – čovjeku tako samo izgleda, dok pada sa zvonika.
Stvar je, jasno, u onom kutu gledanja na problem. “Nit je kum dugme, nit je beg cicija”, rekao Suljo mjereći trideset pet metara jakog užeta.

"Al’ je zato pop naš čovjek."



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: