Bog živi na Savici


Džabe je, međutim, žiteljima Trnjanske Savice sav gnjev i bijes, jer na svojoj strani imaju samo pravo i pravdu, komunalni red, društvenu odgovornost, sekularnu republiku, urbanističke zakone, Društvo arhitekata, vlastitu djecu i njihovu budućnost, dok je na strani župnika Antuna Vukmanića sâm svemogući Gospod Bog.

Ima onaj film belgijskog režisera Jacoa van Dormaela, „Potpuno Novi zavjet“ se zove, „Le Tout Nouevau Testament“, u kojemu je Bog zapravo nadrkani alkoholičar u šlafroku i živi na trinaestom katu surog prigradskog nebodera, ima ženu koja povazdan na televiziji gleda RTL, kćer u ljutom pubertetu i stari kompjuter kojim upravlja najezdama skakavaca, avionskim nesrećama, epidemijama i ratovima.

Van Dormaelovu duhovitu satiru cijeli je svijet, jasno, shvatio kao poticajnu filozofsku i teološku zajebanciju. Samo u jednom kutku toga svijeta, kao u nastavku „Potpuno Novog zavjeta“ – „Najnoviji Novi zavjet“ bi se mogao zvati – ljudi uopće nisu shvatili vic: prihvatili su tamo Boga kao referenta za opće upravne poslove s prastarim PC-em u uredu, pijanu prznicu što živi na trinaestom katu prigradskog nebodera, prihvatilo ga je tamo i pučanstvo i svećenstvo, pa mu se mrtvi ozbiljni – pače, najmrtvije i najozbiljnije - utječu i mole,odlučivši mu na kraju sagraditi i pravu pravcatu crkvu.

„Zahvaljujemo svima na ljubavi i velikodušnosti koju su do sada ugrađivali u ovu zajednicu koja zbog nedostatka prostora nije nestala, nije se osipala, nego je rasla i izgrađivala se“, rekao je prošlog ponedjeljka pastir te neobične sljedbe, velečasni Antun Vukmanić, župnik u zagrebačkom prigradskom naselju Trnjanska Savica, na molitvenom skupu u tamošnjem parku, na budućem gradilištu crkve Blaženog Alojzija Stepinca. Okupljanje je organizirano kao odgovor pobunjenim stanarima toga kvarta, bijesnih zbog odluke zagrebačkih gradskih vlasti da se velika čestica u srcu Savice ustupi Crkvi, posiječe dvadeset pet stabala i betonira četvrtina zelene površine, pa da park i dječje igralište postanu tek još jedan župni dvor s četrdesetpetmetarskim zvonikom.

Džabe je, međutim, žiteljima Trnjanske Savice sav gnjev i bijes, jer na svojoj strani imaju samo pravo i pravdu, komunalni red, društvenu odgovornost, sekularnu republiku, urbanističke zakone, Društvo arhitekata, vlastitu djecu i njihovu budućnost, dok je na strani župnika Antuna Vukmanića sâm svemogući Gospod Bog. „Danas želimo moliti“, rekao je tako don Antun na molitvenom bdijenju pod svijećama, „da lokacijska dozvola koju je Grad Zagreb izdao 9. kolovoza ove godine što prije postane pravomoćna, kako bismo potom mogli nastaviti one neposredne radove prije početka izgradnje: upis vlasništva nad zemljištem, te ishođenje građevinske dozvole, i potom blagoslov gradilišta.“

Kao u nastavku Van Dormaelova filma, eto, okupili se vjernici u parku u zagrebačkoj Trnjanskoj Savici, pa zajedno s velečasnim dižu poglede prema nebu i mole Boga za pravomoćnost lokacijske dozvole. A onda, kako to već ide, i „za upis vlasništva nad zemljištem, te ishođenje građevinske dozvole“. U njihovom tumačenju kršćanstva, pogledi upereni u nebo imaju posve novi teološki smisao: oni zapravo gledaju u prozor na trinaestom katu oronulog socijalističkog nebodera, gdje - iza trošnih plastičnih roleta, prekrivenih čađavom prašinom i golubljim govnima – živi onaj pijani stari namćor u šlafroku, referent Gradskog ureda za prostorno uređenje, Gospod Bog kojemu se mole „da lokacijska dozvola koju je Grad Zagreb izdao 9. kolovoza ove godine što prije postane pravomoćna“.

Bog, eto, živi na trinaestom katu nebodera na Trnjanskoj Savici i radi u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu na Trgu Stjepana Radića, u Uredu za prostorno planiranje na prvom katu, ima stari radni stol i još stariji Commodore 64 s floppy diskom, pa upravlja njime najezdama skakavaca, epidemijama, ratovima i upisima vlasništva nad nekretninama, te lokacijskim i građevinskim dozvolama. Molitve svojih skrušenih vjernika prima ih između 8 i 16 sati, i prihvaća na razmatranje samo one na čitko ispunjenom obrascu iz Narodnih novina s taksenom markom od pedeset kuna, te priloženim idejnim projektom u tri primjerka, potvrdom javnopravnih tijela da je projekt u skladu s posebnim uvjetima, izjavom projektanta da je u skladu s prostornim planom i potvrdom o uplati upravne pristojbe.

I popizdi kad mu dođu molitve poput ove, zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole za crkvu u župi Blaženog Alojzija Stepinca u Trnjanskoj Savici.

- Molim te, slušaj ovo: „Crkva se gradi od betona i željeza, cigle, kamena. Ali to dolazi tek kasnije, kad je sazdamo od molitava.“

- Ko to kaže? – poluzainteresirano onda pita Sin, kojega je zaposlio kao nižeg referenta u Odsjeku za komunalne poslove i javne površine.

- Neki pater Ivan Ike Mandurić – odgovori mu Otac.

- Ike! Znam Iku, to je onaj što je na Markovu trgu branio šatoraše od policije. Kakav lik! – nasmije se Isus. – I šta hoće Ike, Tebe ti?

- Kaže, pazi sad: „Idemo na Savici graditi crkvu blaženog mučenika, kardinala Stepinca, molitvama mladih i svjedočenjem vjere. Upravo to je potrebno u ovoj župi, tako ranjenoj komunizmom“ – skine Bog naočale, pa ljutito tresne novinama o stol. – Pa nebo mu jebem! „Tako ranjenoj komunizmom“! Cijela Savica sagrađena je u komunizmu, klasični jebeni jugoslavenski socijalistički kvart s jebenim socijalističkim neboderima, prije komunizma to je bila močvarna ledina, a ovaj imbecil govori da im je župa „ranjena komunizmom“! Ja ovo ne mogu.

- Tiše, čut ćete na trećem katu – jedan je kažiprst Isus stavio na usta, a drugim pokazao na plafon. – Znaš da je ovo stiglo odozgo.

- Jebe mi se me, ja ne mogu više – rezignirano je Bog ustao od stola. – Idem sad gore Bandiću, neka traži drugog. Eno mu Allah, neka mu on radi, eno mu Buda, eno mu pun biro za zapošljavanje grčkih bogova, dvije hiljade godina hlade jaja i zajebavaju se. Odo' ja u invalidsku penziju.

- Kao prvo – oprezno ga upozori Isus – ti ne možeš u invalidsku penziju, to ruši cjelokupni teološki koncept ljudskog bezvremena i tvoje svemoći, a kao drugo: kakva invalidska, šta ti je, šta te boli?!

- Boli me kurac!!!

Kao i uvijek kad je stara prznica na glupom uredskom poslu dobila slom živaca, stvar je izgladio gradonačelnik Milan Bandić: Bog je dobio sedam dana plaćenog dopusta, regres za godišnji odmor i Konzumov bon da nešto kupi za ženu. Dalje znate, zahtjev je već do ponedjeljka uredno blagoslovljen i odobren, i divovska betonska kasarna Blaženog Alojzija Stepinca sa četrdesetpetmetarskim zvonikom dobila je lokacijsku dozvolu.

Nije problem što je u hrvatskom religijskom konceptu, za razliku od ostatka kršćanskog svijeta, Bog tek mrzovoljni referent u Uredu za prostorno uređenje na prvom katu zgrade na Radićevu trgu, pa je iznad Njega već i Gradski ured za opću upravu na drugom katu, a kamoli Ured gradonačelnika na trećem, što je dakle iznad Boga ovdje i lokalna i državna politika - u uređenoj svjetovnoj državi Bogu je i mjesto na trinaestom katu nebodera na Savici, u njegova četiri zida – već je problem što i iznad Njega i iznad Grada i iznad Države stoji neupitni gospodar svega živog, mrtvog, pokretnog i nepokretnog u Hrvata, svemoćna i svemoguća Crkva. U tako uređenom svijetu – dobro, tako uređenoj Hrvatskoj – Bog je tek „njihov čovjek u općini“, niži referent u gradskom poglavarstvu.

Tek takva mrtva-ozbiljna zajebancija objašnjava sveprisutnost Boga u pobožnih Hrvata. On je svugdje i u svakom trenutku, on je i u Gradskom uredu za prostorno uređenje i u Odsjeku za financijske poslove, eno ga i na Sveučilištu i u Oružanim snagama i u saborskim službama i u Ministarstvu graditeljstva, urudžbira Bog molitve, udara pečate i izdaje građevinske dozvole, a već sutra na Kongresu ginekologa tumači kanonsko pravo u medicini, a u udžbeniku biologije za sedmi razred osnovne škole objašnjava zašto je napravio svijet i ljude.

Predvečer mrtav umoran izađe iz lifta na trinaestom katu nebodera na Trnjanskoj Savici, navuče šlafrok i sjedne za stol s podgrijanim ručkom, pa otvori bocu Badelova vinjaka i zapali cigaretu: iz dnevne sobe dopiru kretenski zvukovi nekakva RTL-ova game-showa, iz dječje sobe glasna kćerkina svađa s mobitelom, a kroz trošne plastične rolete, prekrivene čađavom prašinom i golubljim govnima, nepodnošljiva zvonjava iz orijaškog četrdesetpetmetarskog zvonika crkve Blaženog Alojzija Stepinca.

- Ja ne mogu ovo – kaže On na kraju, pa ustane i dobaulja do prozora, gledajući dolje u dnu bezdana betonski plato pun onih sitnih insekata, sve razmišljajući je li trinaest katova visine dovoljno da razjebe i koncept ljudskog bezvremena i koncept Njegove svemoći.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: