Čovjek koji je silovao i ubio Elenu Ferrante

Claudio Gatti njujorški je dopisnik jednoga talijanskog dnevnog lista. Navodno se bavi temama iz gospodarstva i ekonomije. The New York Review of Books jedan je od dva-tri najuglednija književna časopisa na svijetu, te možda i najvažnija intelektualna tribina uopće. Bastion visoke književnosti u opustošenom svijetu američke konzumerističke kulture, do čijih se visokih rezultata, mimo filma i lake zabave muzike, drži još samo u perifernim i zaostalim zemljama svijeta, dok su, recimo, iz stockholmske ili berlinske perspektive vrijedni podsmijeha. I onda u takvom, važnom njujorškom časopisu, u koji je u zadnjih tisuću godina od Hrvata uspio dospjeti samo Slavko Goldstein, koji tamo objavljuje svoje eseje, ali, u specijalnom izdanju, i svoju knjigu-kanon o 1941, Claudio Gatti tiska svoj članak. Što bi dopisnik jednih talijanskih dnevnih novina, koji se, izgleda, niti ne bavi književnošću, mogao objaviti u The New York Review of Books?

Novinari iz rubrika o novcu i gospodarstvu obično su vješti s brojkama i dobri s bankarima i šalterskim službenicima – budući da poznaju njihov metajezik otprilike onako kako književni kritičari poznaju metajezik književnosti, bibliotekara ili trgovaca knjigama – tako da ih urednici crne kronike znaju angažirati za članke o velikim pronevjerama ili bankarskim prevarama. Novinskom čitatelju takvo što zna biti neugodno, jer on ne voli miješanje žanrova ni pretapanje rubrika, pretvaranje gospodarstva u crnu kroniku, a kulture u selebriti lajfstajl. To mu je vazda dobar povod da prestane kupovati novine. Ali dobro, novinari crne kronike se zbilja ponekad ne mogu snaći u svim tim brojevima, a pronevjera novca i financijski kriminal, isto tako ponekad, postaju grane nacionalnog gospodarstva i ekonomije.

Je li Claudio Gatti proveo istraživanje i uhođenje bankovnih računa jednoga talijanskog pisca i njegove žene, umirovljene knjižničarke, za svoje matične novine Il Sole 24 Ore, ili je stvarno pisao za The New York Review of Books, to, zapravo, i nije važno. U oba slučaja riječ je o tabloidnom klozet-novinarstvu, koje se, pokatkad, sasvim krivo zna nazvati i istraživačkim novinarstvom. Gdje je razlika između zahoda i istraživanja? Tamo gdje je i razlika između privatnog života i, recimo, prostitucije, ili između kupovine stana od jedanaest soba za svoje legalno zarađene novce i kupovine istoga tog stana za novce koji su zarađeni, primjerice, švercom kokaina.

Claudio Gatti, klozet-dopisnik talijanskih novina iz New Yorka, drznuo se špijunirati privatne transakcije dvoje crnoj kronici posve neinteresantnih ljudi, e da bi razvio pretpostavku kako su njih dvoje – Elena Ferrante. Ili je, možda, samo gospođa Elena Ferrante, dok je gospodin njezin, da tako kažemo, privatni redaktor, to je već sasvim svejedno. Ali nije svejedno to što je Claudio Gatti uhodio ljude i objavljivao podatke o njihovu imovnome stanu, a da rezultati njegova istraživanje nemaju baš nikakve veze s kriminalom i s crnom kronikom, ili s ekonomijom i s rubrikom novac i poslovanje. Od toga što je učinio odvratnije je samo to što je rezultat svoga crijevnog pražnjenja moždanih vijuga objavio u – The New York Review of Books.

Povijest književnih pseudonima jedva da je kraća od povijesti književnosti. Čim je propisao, i čim je počeo izmišljati, čovjek je osjetio potrebu da prikriva svoje autorstvo ili da ga pripisuje nekome drugom. Takav je slučaj, vjeruju ateisti, s Biblijom i Kur’anom, dvije veličanstvene, silno zanimljive knjige, čije je autorstvo, bilo u dijelovima ili u cijelosti, pripisano – Bogu. Pod pseudonimom su odvajkada pisane pjesne rugalice, heretički spisi, subverzivni romani, koješta što bi autora, da se usudio potpisati, odvelo na lomaču ili pod vješala. Pseudonim je istovremeni simbol i simptom represije i slobode. Biramo drugo ime zato što nam prijeti opasnost, ali ga biramo i zato što smo slobodni da to činimo. U modernoj kulturnoj povijesti, u posljednjih dvjestotinjak godina, pseudonim je u mnogim slučajevima postao činjenicom autorskoga stila i autorske osobenosti. Postoje, naime, umjetnici koji nalaze razloga da svoju građansku osobu razdvoje od one stvaralačke. Konačno, postoje i slučajevi kada se osoba stvaratelja ne može ni svesti na jednu građansku osobu. (Možda je takav slučaj i s Elenom Ferrante.)

Postoje pseudonimi koje njihovi vlasnici razotkriju i otključaju, ali postoje i oni koji ostaju trajno zaključani. Tako je, recimo, Branimir Donat započeo pisati pod pseudonimom zato što je to bio jedini način da kao bivši politički zatvorenik objavljuje. Razotkrio se kada je nad njim nestalo prijetnje, ali je do kraja života nastavio objavljivati pod pseudonimom. Samo su oni koje je to baš zanimalo znali da se on, zapravo, zove Tvrtko Zane. Ali nitko nije na tome tako insistirao da uz Donatove intervjue, književne kritike ili paskvile uperene protiv njega u zagradi stavlja to njegovo građansko ime. Za književnost ono je odavno postalo nevažno. Metaforički, a možda i stvarno rečeno, Tvrtko Zane umro je kada su ga uhitili i zatvorili, ili nije umro nego je zauvijek zanijemio, ne ostavljajući nikakvog traga u hrvatskoj književnosti, dok je Branimir Donat narastao do njezina važnog književnog povjesničara, kritičara i kroničara. Jednoga dana, bude li još te književnosti i njezina jezika, Tvrtko će Zane iščeznuti iz svakoga sjećanja. A Branimir Donat će biti dok god bude spomena o hrvatskoj književnosti. Eto, tako je to s pseudonimom.

Pseudonime su, i to se događalo, ponekad razotkrivali i policijski istražitelji, doušnici i plaćeni uhode. Nakon toga bi pisci išli u zatvore i u logore. Ali Claudio Gatti nije preuzeo tu odgovornost da Elenu Ferrante pošalje u Sibir ili u Auschwitz. On ju je samo razgolitio i ostavio nasred ceste, očekujući priznanje planetarne javnosti. Čak su i gnjevne kritike i gnušanje na koje je naišao za njega priznanje. To mu je, uostalom, i bio cilj. Učinio je nešto za čim su žudjeli mnogi, sve se pitajući tko je Elena Ferrante. Za nagradu bi ga trebalo strpati u gepek, odvesti u neko napuljsko predgrađe, skinuti ga golog i pustiti van, neka se čovjek snalazi. Čini vam se da je to nasilje nad čovjekom, kakvo se ne bi trebalo zazivati po novinama? Da, naravno da ste u pravu. Ali istim se takvim nasiljem poslužio on. Osim što je razgolitio Elenu Ferrante, ljudima je objavio podatke iz takozvane imovinske kartice, a da na takvo što nije imao baš nikakvo pravo.

Čovjek kojega malo provozate u gepeku, a zatim golog izbacite negdje u predgrađu, najvjerojatnije će preživjeti vaš surovi tretman. Početak je listopada, možda će se malo smrznuti, muški će mu se ponos na očigled slučajnih prolaznika skupiti do ispodprirodnih dimenzija, ali sve drugo će dobro ispasti. Konačno, nakon što takvo što preživite, život vam se učini ljepšim. Takve stvari dobre su i za imaginaciju. Tako se od novinara specijaliziranog za brojke i dijagrame može postati i romanopisac. Što se u Americi i u Italiji još uvijek više cijeni. Ali može li Elena Ferrante preživjeti akt nasilnog razgolićenja koji je Claudio Gatti počinio nad njom? To je pitanje za pisca, a može ga razumjeti i na njega odgovarati i dobar čitatelj (naravno književnosti, a ne priručnika za samopomoć ili tabloida), svaki onaj koji je u stanju zamisliti kako je to kad te pomaknu iz tvoje osobe i tvoga autorskog lika. Nad Elenom Ferrante proveden je, naime, najgori zamislivi akt nasilja, koji najvjerojatnije neće biti kažnjen. Nije razotkriven jedan pseudonim, nego je ubijen jedan važan pisac. Leš, istina, ne postoji, niti je zločin ovakvog ubojstva opisan u udžbenicima krivičnog prava. Tim više, ovo je slučaj za književnost i za novine. I to za dobre novine.

Evo, već čujem blebetanja kako je postojao javni interes za razotkrivanjem Elene Ferrante. Ne, nije! Eventualno je postojala javna znatiželja, i to među čeljadi koja, istina, nije čitala Elenu Ferrante, ali je, eto, zanima tko je ta žena. Da nije Nives Celzijus ili je, možda, prečasna Simonica? Kakav bi, molit ću, bio javni interes za time koji je dosadnjaković ili koja dosadnjakovićka skrivena iza jedne zanimljive autorice? Razotkrivanje njezina pseudonima jednako je seksi kao i to kada u novinama pročitate tko je ubojica u najnovijemu holivudskom filmu. Ili kako je završila utakmica čiji se snimak upravo spremate pogledati. A javni interes za građanskim identitetom Elene Ferrante upravo onakav i onoliki kakav je i koliki je javni interes za biciklom što ga je Ivan Pernar poklonio svojoj djevojci, ili za time podvikne li Vladimira Palfi na svoga supruga. A kako se, zapravo, zovu talijanski pisac i njegova supruga, umirovljena knjižničarka? Mislite da je to ona informacija koja nedostaje ovome članku? E, blažena doba bez interneta kada biste zbilja mogli ostati uskraćeni za takvu informaciju.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: