Lako je ateistima


Lako je ateistima. Ateisti su odlučili da nema Boga, sva su Njegova prava i obaveze jednostavno prenijeli na čovjeka, i sve su njihove moralne i etičke dileme samo ljudske.

Po njima, recimo, žena ima pravo odlučivati o svome tijelu kao da je njeno. Pred traumatičnom odlukom o nastavku trudnoće ona može popričati s mužem i posavjetovati se s najboljom prijateljicom, može i s majkom i sa kolumnisticom ženske revije, i s liječnikom i s psihologom, može i sa župnikom i sa studentskim kapelanom ako hoće, ali odluka na kraju može, hoće i smije biti samo njena. Prepustili su tako odluku ženi, i što se njih tiče to je gotova stvar, slučaj riješen, idemo dalje, što ćemo s homoseksualcima?

Lako je ateistima.

Njihove su dileme samo moralne i etičke, nemaju oni drugih pitanja i potpitanja, ateisti sve riješe onim, kako se zovu, dokazima i činjenicama, takozvano ljudsko pravo njima je apsolutno i bez iznimke. Dočim, vjernicima se tek tada otvara cijeli svemir upitnika.

Vjernici, recimo, vjeruju da je sve na svijetu i u čovjeku od Boga, od Boga da je i život i smrt, sve da je volja Njegova, kako na nebu tako i na zemlji, pa tako da je od Njega volje Njegove i svaki život začet u ženskoj utrobi, i da je taj život - slava Ocu, gdje čuo i ne čuo - od prvoga trenutka kad se spermatozoid mužjaka vođen Njegovom nevidljivom rukom zabije u jajnu stanicu ženke. Ako je tako, a tako je, nije na čovjeku, a kamoli na ženi, da taj život prekida, jer to je izravna intervencija u Božji plan i naum, ili – ako je ljudima tako lakše – ubojstvo.

Da su, eto, vjernici poput ateista, tu bi oni završili, pobačaj je ubojstvo i gotova stvar, slučaj riješen, idemo dalje, što ćemo s pederima?

Za razliku od tvrdih i zadrtih ateista, međutim, vjernicima se tek tada nad glavama rastvori onaj svemir upitnika, pa im zuje oko glava poput muha: što, na primjer, ako je zametak u ženinoj utrobi plod silovanja, što ako je i sama majka malodobno dijete, što ako je jasno da će se roditi kao dijete s teškim deformitetom i bez šanse za ikakav, a kamoli dostojanstven život, što ako nastavak trudnoće izravno ugrožava majčin život, što ako dijete izvjesno neće preživjeti porođaj, što ako ga neće preživjeti ni dijete ni majka? I eto pukotina u moralnom i etičkom zakonu vjernika, jer oni su osjećajni i empatični ljudi, spremni na milosrdne ustupke. Eto odjednom iznimke u čvrstom stavu da je život od začeća Božji, svet i nepovrediv.

Nije li dirljiva pažnja i briga vjernika?

Niste čuli za takvu popustljivost kod militantnih ateista, kod kojih žena ima apsolutno pravo na svoje tijelo bez ijedne i ikakve iznimke, i koja po njima to pravo ima čak i onda kad već ima, štajaznam, četiri kćerke, muž čeka sina, a testovi enzima u krvnoj plazmi pokažu da će biti muško. Žena po njima ima pravo izbora sve i kad bi se na prvom ultrazvuku jasno vidjela, recimo, slova INRI, i kad bi bilo izvjesno da u sebi nosi samog Mesiju, Sina Božjeg.

To je zato što su ateisti bezbožna, jednolična bića, čija su načela bez pukotina, ravna poput Zemljine ploče. Dočim su vjernici, recimo, najmanje dvolični.

Ako je, naime, sve na svijetu i u čovjeku od Boga, ako je od Boga i život i smrt, ako je sve volja Njegova, kako na nebu tako i na zemlji, pa tako da i svaki život začet u ženskoj utrobi, i ako je taj život - slava Ocu, gdje čuo i ne čuo - od prvoga trenutka kad se spermatozoid mužjaka vođen Njegovom nevidljivom rukom zabije u jajnu stanicu ženke, ako nije na čovjeku, a kamoli na ženi, da taj život prekida, jer je to izravna intervencija u Božji plan i naum – ili, ako je ljudima tako lakše, ubojstvo – kako to da nije ubojstvo i pobačaj ploda začetog silovanjem?

Odnosno – ako je ubojstvo, a izvjesno jest – kako je to ubojstvo dopušteno?

Plod začet silovanjem sasvim sigurno nije kriv što mu je majka nosila izazovnu crvenu minicu i duboki dekolte, pa se takva skitala gradom u gluho doba večeri, niti je kriv što mu je otac, nezaposleni, neuračunljivi i dotad nekažnjavani branitelj, te večeri malo više popio, pa tako neubrojiv djevojčino otimanje i vrištanje protumačio kao ljubavnu strast. Plod tog nesporazuma - nazovite ga silovanjem ili kako hoćete – ni na ultrazvuku ni u Božjem nacrtu ne razlikuje se od ostalih začetih života, pa ispada da ga je dopušteno ubiti samo zato što ga razmažena kurvica u crvenoj minici ne želi, ni zbog čega drugog. Ako smo, međutim, njoj dopustili abortus neželjenog zametka, zašto isto ne dopuštamo i ostalim kurvicama koje ne žele roditi?

Zašto ubojstvo ne dopuštamo svim ženama koje iz bilo kojeg pogrešnog razloga ne žele roditi, a dopuštamo, recimo, desetogodišnjoj žrtvi pedofila, ili kako se već zove čovjek nerazvijena osjećaja za procjenu starosti žene? Nije li preuzetno već i kad se desetogodišnja djevojčica tovari jednakim pravom na planiranje vlastitog života kao i zrela dvadesetogodišnja kurvica, a kamoli kad se to pravo i taj plan oduzimaju Stvoritelju svega živog?

Ako je Bog tako htio, ako On hoće i kad netko umre i kad se netko rodi, onda je sasvim sigurno imao svoje razloge i one večeri kad je kurvica u crvenoj minici ušla u kafić kraj kladionice, i kad je djevojčica na putu kući kroz park prošla baš kad i onaj čovjek što je minutu prije bio u slastičarnici preko puta - iste dakle planove kakve je imao sa svakim i bilo kojim drugim začetim životom. Zašto je Bog htio da život tako počne, mi ne znamo, ali ako su nam nedokučivi putovi Gospodnji i ako ih nama nije dano znati, kako nam je onda i tko to dao odlučiti umjesto Njega, i praviti iznimku tamo gdje je On ne pravi?

Božji je plan, uostalom, i kad se plod začne s teškom bolešću ili deformacijom, On dijeli šanse, a ne čovjek – kamoli žena – i nije, niti na njima smije biti da odlučuju umjesto Njega. Da je Bog htio drugačije, da je htio da se nerođeno dijete ne rodi, uredio bi to kao nesretni slučaj, spontani pobačaj, kao što to uostalom svakodnevno radi sa rođenima.

Što je, uostalom, neizlječiva bolest ili teška deformacija? Hoće li vjernica smjeti pobaciti, hoće li joj vjernici moći to dopustiti i kad se jednog dana na testovima enzima krvne plazme bude moglo vidjeti hoće li dijete biti homoseksualac, ili lezbijka, ili ateist, ili feministica? Ako će pak porođaj ugroziti život majke, ili čak sasvim izvjesno prouzročiti njenu smrt, pa ćemo zbog toga dopustiti pobačaj – tko nam daje pravo između dva života izabrati majčin, ako je Bog htio obrnuto?

Milijun upitnika, kako vidite, poput roja mušica zuji oko glave takozvanog milosrdnog vjernika. Takozvani milosrdni vjernik, naime – za razliku od pravog – sumnja u Boga. Sumnja u njegov plan s curom u crvenoj minici i onom djevojčicom iz parka, sumnja u njegov plan s plodom začetim bez udova, i majkom osuđenom na smrt pri porođaju. A čovjek koji sumnja u Božji plan nije vjernik. Svakako se on može zvati i prezivati, može biti i ministar i biskup i sâm papa, ali vjernikom se zvati i vjernikom biti ne može.

Milijun pitanja, kako vidite, poput roja mušica zuji oko glave takozvanog milosrdnog vjernika, dok oko glave pravog vjernika nema nijedne. Pravi vjernik nema sumnji i potpitanja, za njega je sve na svijetu i u čovjeku od Boga, od Boga je i život i smrt, sve je volja Njegova, kako na nebu tako i na zemlji, od Njega volje Njegove je i svaki život začet u ženskoj utrobi, i svaki je taj život - slava Ocu, gdje čuo i ne čuo - od prvoga trenutka kad se spermatozoid mužjaka vođen Njegovom nevidljivom rukom zabije u jajnu stanicu ženke, pa nije na čovjeku, a kamoli na ženi, da taj život prekida, jer to je izravna intervencija u Božji plan i naum, ili – ako je takozvanim milosrdnim vjernicima tako lakše – ubojstvo. Bez iznimke.

Ako pak vjernik sumnja u Boga zato što je skovao plan s desetogodišnjom djevojčicom i starim pedofilom iz parka, pa dopušta intervenirati u takav nedokučiv put Gospodnji, zašto ne sumnja, recimo, i u Njegov nedokučiv plan s onom nezaposlenom nesretnicom bez zuba i njenim mužem alkoholičarom?

Kao što žena ne može biti malo trudna – da se poslužimo prikladnom prenatalnom prispodobom – već je ili trudna ili nije, tako ne može ni malo pobaciti. Pobačaj ne može ponekad biti ubojstvo, a ponekad milosrđe: ili je ubojstvo ili nije. I sve dok se biskupi, župnici, novinski propovjednici i katolički vigilanti još uvijek više boje žena nego Boga Svemogućeg, pa im dopuštaju abortus samo zato što su malo silovane ili suočene sa smrću, sve dakle dok ne skupe ta zakržljala, sasušena katolička muda i hrabro ne zatraže potpunu i bezuvjetnu zabranu pobačaja, znamo da nemamo posla s pravim vjernicima, već s dvoličnim nevjernicima gorim od ateista.

Jednolični ateisti, jebiga, barem nemaju sumnji oko Boga.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: