Ljubinka Bobić i Elizabeta Kukić

Kada su iz beogradskoga Narodnog pozorišta iznosili lijes s glumicom Ljubinkom Bobić, slučajni je milicioner zaustavio promet. “Prolazi gospođa ministarka!” – odgovorio je vozaču gradskog autobusa, koji je otvorio prozorčić da se raspituje što se to događa. I tako je, početkom prosinca 1978, u tri pozorničke riječi stao epitaf toj neobičnoj srpskoj i jugoslavenskoj glumici, čija će uloga Živke Popović, ministrove gospođe, u Nušićevoj “šali u četiri čina” postati jedna od onih konstitutivnih legendi jedne žive kulture.

Nekoliko tjedana pred smrt, već teško bolesna glumica odigrala je svoju oproštajnu predstavu. Glas joj se nekoliko puta raspuknuo, jedva se kretala scenom, ali aplauz je, priča se o tome, bio neponovljiv. U kolektivnom transu i ganuću, publika je tog dana ispraćala veliku glumicu, ali i ulogu koju je igrala. Dogodi se tako, pa zajedno s glumcem odlazi i lik u predstavi, koji se s glumcem tako salio i spojio da ga, prije nego što jednu teatarsku generaciju ne usisa zaborav, više nitko neće moći da odigra.

Ljubinka Bobić zaigrala je Živku listopada 1964, u svojoj šezdeset i sedmoj godini, već kao penzionerka. Posljednji put na pozornicu je izašla s navršenih osamdeset i jednu. Događa se, često, da mlađe glumice glume starije žene, ali rijetko biva da stara glumica ulazi u ulogu mlađe i da to bude uloga za vječnost.

Igrala je ona i ranije u Nušićevim komadima, otkako je 1920. stupila na pozornicu Narodnog pozorišta, bila je dobra komičarka i snažna karakterna glumica, ali od one vrste kakva se u našim krajevima nikada nije dovoljno cijenila i koristila. Nije Ljubinka Bobić bila nikakav vamp, balkanska ljepotica, Meštrovićeva karijatida. Bila je nelijepa na onaj stvaran, životan način, u vrijeme koje se baš i nije razlikovalo od ovoga današnjeg, kada se od kazališta i filma očekivalo da budu dopadljiviji od života, makar ih to činilo od života manjim.

Ljubinka Bobić se pravila da je osorna prema javnosti, pušila je i pila, djelovala je kao elementarna nepogoda pod svjetlima pozornice, sasvim nepodesna za naslovnice tada modernih televizijskih magazina. “Nušić, Nušić, ko je, ustvari, Nušić? Nušić je ova zemlja!” Rekla je, u valjda jedinom svom televizijskom intervjuu, šireći ruke kao da sve nas, glupe neznalice, kani zagrliti.

Iako je svojedobno, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, prikazana na televiziji, snimka “Gospođe ministarke” više ne postoji. Sačuvane su dvadeset tri minute, iz kojih mi današnji možemo naslutiti tko je bila i kako je glumila Ljubinka Bobić. I još ovo: kad bi joj rekli da je ona najveća gospođa Živka, odmahivala je glavom, i govorila da tu ulogu nitko nije odigrao kao – Žanka Stokić.

Pišem ovo pred premijeru i ne znam kakva će biti “Gospođa ministarka” u Kerempuhu. Ne znam ni to hoće li mi se svidjeti, ali jedno unaprijed znam.

Elizabeta Kukić upravo je ona zagrebačka glumica koju možemo zamisliti u ulozi Živke ministarke, i to dok je još živo sjećanje na Ljubinku Bobić. Ona se, kao nijedna druga naša glumica, može nositi i s tom legendom. Na sceni, ali i izvan nje. U javnim nastupima greza i odrješita, kao glumica veća od svake pozornice na kojoj igra, mnogo veća i od svoga matičnog Kazališta Kerempuh, čija se, pak, neusporediva veličina sastoji u tome što podnosi glumicu veću od sebe. I ne samo da je podnosi: Elizabeta Kukić, naime, u Kerempuhu redovito nastupa, što baš i nije čest slučaj među prvacima drugih zagrebačkih kazališta. Ona radi, popunjava termine, vlada pozornicom, osvaja i odgaja publiku jednoga distingviranog teatra, koji – po nekom starinskom modelu – više ovisi o milosti puka, koji bi da se obrazuje i razonodi, nego o milosti Ministarstva kulture ili nekih drugih javnih kuća i fondova.

Da bi se zaigralo Živku ministarku nakon Ljubinke Bobić, uopće da bi se igralo u komadu Branislava Nušića, treba imati tijelo i lice za tragediju i za komediju, treba imati glumački, ali i ljudski karakter, a za Živku, naročito, treba imati i sudbinu. Nije to uloga za zvijezde i za sretnice, jer takve će Nušić ispljunuti, a loša se “Gospođa ministarka” u profesionalnom teatru nimalo neće razlikovati od amaterske predstave kulturnoumjetničkog društva iz unutrašnjosti.

Elizabeta Kukić ima sve ono što Živka ministarka treba imati. I prekoviše toga. Drugo je na redatelju i na publici, a možda i na onom famoznom društvenom trenutku, u kojem se Branislav Nušić, nakon godina domoljubnog progonstva, vraća u Zagreb.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: