Mussolini je Dante u akciji, Dante je Mussolini u kontemplaciji

Među knjigama koje pripremam za konačnu selidbu iz sarajevskog stana na Sepetarevcu nalazi se i desetak tomova beletristike na njemačkom, tiskanih, uglavnom, na gotici. Razdužujući se tako od biografija svojih pređa, od zemlje u kojoj su umirali i od posljednjih ostataka njihovih knjižnica, iz jednoga u drugi svijet, ipak, prenosim knjige koje, pouzdano, više nitko neće čitati, nego će stajati na mojim policama jer nemam srca da ih odbacim. Njihovi vlasnici, moj pradjed, Nona, Nono, ostavili su svoje sitne, krasnopisne potpise pri vrhu predlista ili titularne stranice, da bi im se, vjerovali su u to, knjige vratile ako ih nekom posude. Ta njihova, danas ganutljiva, briga brani mi da se riješim tih knjiga.

Među njemačkim knjigama su i tri naslova na kojima je, crnom tintom ispisan, potpis ujaka Mladena – onog koji će u rujnu 1943, kod Andrijevaca u Slavoniji, biti iz zasjede ubijen kao njemački vojnik. Sve tri knjige napisao je isti autor: Dmitri Sergejewitsch Mereschkowski. Naslovi: “Gogolj”, “Tod und Auferstehung” i “Julian Apostata”.

Tu je i četvrta knjiga, na srpskoj ćirilici i u prijevodu Nikole Nikolajeva – Dmitrij Mereškovski: “Antihrist”, u izdanju Narodnog dela iz Beograda, godine 1936. Nedostaje titularna stranica. Istrgnuta je zbog nečega što se htjelo izbrisati iz porodičnog sjećanja, zbog neželjene posvete ili potpisa. Ovu sam knjigu nekoliko puta čitao, zbog naslova koji mi je nekad djelovalo subverzivno privlačno, zbog vlasnika knjige – vjerovao sam da ću, čitajući je, nešto više saznati o Mladenu, a onda i zato što mi je bila zanimljiva. “Antihrist” je roman s tezom, u kojemu se pisac obračunava s Petrom Velikim i tradicijom koju je slavni namro Rusiji.

Što je mog ujaka vuklo Mereškovskom, ima li u njegovim knjigama nešto što je predodredilo Mladenovu sudbinu? Ovaj je pisac bio silno moderan, prevođen i čitan u staroj Jugoslaviji. Kralj Aleksandar volio ga je, te ga je i odlikovao, jer je, kao i Mereškovski, bio fanatični protivnik boljševika i Sovjetskog Saveza. U Zagrebu je početkom vijeka bio popularan u socijalističkim krugovima, a kasnije su njegovo djelo prigrlili klerikalci, jer je pisac dolazio u sukob s vrhovima Ruske pravoslavne crkve, protiveći se hulnom srodništvu Crkve i države. Ali, prije svega drugog, publiku je privlačio žanr romana-biografije, u ono vrijeme vrlo moderan i posvuda rado čitan, preko kojeg je Mereškovski proturao svoje apartne, osamljeničke stavove i ideje.

Rodio se u Sankt Peterburgu, gradu Petra Velikog, 14. kolovoza 1866. Bio je vrlo temeljito i široko obrazovan. Prevodio je francuske simboliste, i javljao se kao njihov pjesnički srodnik i nastavljač. Krajem devetnaestog stoljeća nastupao je kao radikalni kritičar crkvenih i svjetovnih vlasti, blizak socijalističkim i budućim komunističkim elitama. Pisao je programatske tekstove ruske moderne, predstavljao se kao naprednjak i prevratnik, koji će, međutim, uskoro biti doživljen kao mračna i osamljena figura ultrakonzervativnog kršćanina. Istina je, međutim, da se Mereškovski nije transformirao. Preokretao se i mijenjao svijet oko njega. On je bivao isti: bogotražitelj, mistik i fanatični elitist. Ni u kakvom obliku on nije podnosio narodne mase ni klase. Istovremeno je bio antinacionalist i zagovaratelj romantičnih obrazaca ruske duše.

Rano je, 1888. godine sreo ženu svoga života, Zinaidu Nikolajevnu Hipius, pjesnikinju i prozaisticu, koja je i sama bila darovit i vrlo radikalan vjerski mislilac. Ona je autorica “Peterburškog dnevnika”, podnaslovljenog kao “Oktobarska revolucija očima njenih žrtava”, knjige koja je u nas prevedena i objavljena malo pred ratove devedesetih, i među je najzanimljivijim tekstovima svoje teme. Zahvaljujući sretnom skladu naravi i životnih interesa, Dmitrij Mereškovski je, uzdajući se u svoju vjernu družicu, uspio odživjeti svoju poprilično nemoguću, traumatičnu i bezizlaznu biografiju. Način na koji su njih dvoje bili mimo svijet neusporediv je i apsolutno skandalozan.

Prvi se put Mereškovski obračunao s Rusijom, ali i s onim što se danas općenito smatra boljom i čestitijom stranom povijesti, kada je podržao Rusku pravoslavnu crkvu u ekskomunikaciji Lava Tolstoja. To je za njega bio povratak temeljnim kršćanskim načelima i prvi korak na putu samoosvještenja i novog utemeljenja Crkve. Nakon poraza u ratu s Japanom, podržao je pobunu, štrajkove i spontane izljeve narodnoga bijesa usmjerenog protiv cara Nikolaja, što će ga učiniti bliskim lijevim eserima i budućim boljševicima. Ali to što je Mereškovski bezbožničkim smatrao spoj i sljubljivanje monarhijskih i crkvenih vlasti, još uvijek nije značilo, niti će kada značiti da je za sekularizam, a kamoli za ateizam. On je samo slobodno mislio, pun neobuzdane samouvjerenosti, vazda u vrućici, i tako je bivao sve dalje od svijeta. Iako je uporno tražio istomišljenike, najprije u Rusiji, pa u Francuskoj, pa opet u Rusiji, ali nije ih nalazio.

Godina je 1919, kada zajedno sa Zinaidom Hipius, osobno od narodnoga komesara Lunačarskog dobiva propustnicu za odlazak iz Petrograda, kako bi “vojnicima na frontu držali predavanja o drevnom Egiptu i antičkim civilizacijama”. Uz tu bizarnu izliku, Mereškovski zauvijek napušta Rusiju. Preko Vilna, Minska i Varšave odlazi u Pariz, i postaje najžešči borac protiv boljševizma, sablja u ruci svake antisovjetske i antikomunističke propagande. Nekoliko puta zajedno sa Zinidom Hipius posjećuje Beograd i Zagreb, odakle oboje odlaze ovjenčani ordenima svetog Save, i silnim drugim priznanjima i pohvalama. Jugoslavija je u to vrijeme jedno od najvećih utočišta ruske političke emigracije – o čemu se danas možemo osvjedočiti tek šetnjom po grobljima svih većih gradova te iščezle zemlje – tako da se Mereškovski na svojim gostovanjima obraća dvjema zapravo vrlo različitim publikama.

U domovini ga otpisuju s prezirom. Viktor Šklovski za Mereškovskog piše da je totalni antiknjiževni fenomen, Kornej Čukovski, dječji pisac i prevoditelj, opisuje ga kao knjiškog moljca kojemu je strano sve ljudsko. Maksim Gorki o Mereškovskom piše: “Njegova književna djelatnost nalik je pisaćem stroju: svako je slovo jasno i čitljivo, no nedostaje mu duše i zamorno je.” Razumnik Ivanov-Razumnik, književni kritičar i povjesničar književnosti, i sam jedan od europskih čudaka i zatočenika vlastite misli, piše da je Mereškovski “najveći leš ruske literature”. A Lav Trocki je, već 1911, genijalno opisao tada još uvijek bliskog, neodbačenog, pisca: “Mereškovski je sebi sagradio svoj unutrašnji hram, za vlastitu upotrebu, i njegove jedine teme su ‘ja i kultura’, ‘ja i vječnost’.”

U Europi, Dmitrij Mereškovski je godinama jedan od sigurnih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Predlažu ga zajedno s prozaistom, također emigranatom, Ivanom Bunjinom. Na kraju, 1933. godine, one iste 1933. kada Hitler dolazi na vlast, Nobelov komitet u osvetničkom obračunu sa Sovjetskim Savezom i boljševicima, nagrađuje Ivana Bunjina. Time ovaj doista veliki pisac ulazi u vječnost – čak i u ovaj naš mali, hrvatski, srpski i bosanski odjeljak vječnosti – posvuda ga se prevodi, tiska i objavljuje, što neće biti promijenjeno ni 1945, kada se pobjedom nad fašizmom redefinira europska paradigma, dok Dmitrij Mereškovski nakon velike međuratne slave polako tone u zaborav.

Onako kako je tražio Boga, tako je Dmitrij Mereškovski po emigraciji tražio prosvijećenog apsolutista, tražio je vođu koji će oporaviti narod, podržati elitnu kulturu, i povesti borbu protiv prostakluka, masovnih pokreta, prosječnosti i boljševizma. Tako se zaljubljuje u Mussolinija, kojeg uspoređuje s Danteom, pa kaže da je Mussolini Dante u akciji, a Dante je Mussolini u kontemplaciji. Ubrzo ga prolazi volja, jer ne bi podržao Mussolinija u njegovoj megalomanskoj ideji da pregazi i porazi Rusiju. Nakon toga je uzaludno pokušavao kontaktirati Francisca Franca. Pa je tražio nadu u samom Adolfu Hitleru. Ali i to je, kao i sve drugo u njegovu životu, trajalo kratko. Nije bio ni fašist, ni fašistički propagandist. Kao što nije bio ni monarhist. Bio je radikalni konzervativac, elitist i mistik. I nije mi nerazumljivo ni daleko oduševljenje za Mereškovskog, što ga je između ratova mogao osjetiti netko komu sam, možda, i nalik. Zašto? E, to je ozbiljna i velika tema.

Dmitrij Mereškovski na kraju je živio i umro kao izdajnik, koji više nikoga nije zanimao. I to što je bio izdajnik, i to mi je, zapravo, blisko. Umro je 1941, u Parizu, ne dovršivši knjigu o Maloj Tereziji, karmelićanki i zaštitnici misionara i književnika. Ne prebolivši njegov odlazak, Zinaida Hipius umrla je četiri godine kasnije. Oboje su pokopani na ruskom groblju Sainte Genevieve des Bois. Velika, moćna ljubavna priča.

I na kraju: kakav je Mereškovski bio pisac? Bio je odličan. Od one vrste koja je iščezla nakon 1945, kada su u moru krvi utopljene sve individualističke iluzije. Krleža ga je, naravno, prezirao zato što “svojim maglama o ruskom problemu, o državnopravnom uzvisivanju pravoslavnoteološkog pojma carstva, sa svojim teokratskim i autokratskim idealiziranjem nacionalističko šovenskog misticizma” nastoji osporiti rezultate boljševičke revolucije. Treba imati srca za sve poražene, za Krležu i za Mereškovskog.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: