O Dylanu se u nas piše isto kao i o Kim Kardashian

U dva će se slučaja u hrvatskim tabloidima – ergo, u svim hrvatskim medijima – naširoko govoriti o književnosti: kada književno neuka pulska kadinica dosudi književnu nagradu Nives Celzijus i kada Bob Dylan postane nobelovac. Iako postoji izvjesna razlika između Dylana i Celzijus, nešto im je, ipak, zajedničko: ne morate ih čitati da biste shvatili bit njihove književnosti, a onda i da biste komentirali njihova djela, s punim autoritetom, kao da ste na njima doktorirali. To je ono što komentatore dovodi do ekstaze: književnost koja se prima, a ne mora se čitati. Perpetuum mobile hrvatske kulture.

O Nobelovoj nagradi Bobu Dylanu imam barem pet različitih mišljenja. I iza svakog stojim. Ali, naravno, ne u isto vrijeme. Kako ću iza kojega svog mišljenja stati zavisi o tome u kojem se društvu nađem i pred kojom publikom govorim. Tako, obraćam li se urednicima koji su ovih dana pripremili temate i specijalne emisije posvećene Dylanu, mišljenje će mi biti negativno, puno ruganja i omalovažavanja, te seksističkih invektiva na račun narečene starlete… Velite kako Dylan nije starleta i nije žensko? Nema veze, pošto se u nas o njemu govori kao da je starleta i kao da je žensko. Recimo, novine, portali i privatne televizije – koji nikada nikakvoj književnosti ni kulturi nisu posvetili riječi, niti su u povijesti emitiranja imali ijednu minutu kulturnih sadržaja, ama i jednu jedinu vijest iz kulture, sada su se rastorokali o nobelovcu. I kažete, nije žensko i nije starleta? Negdje drugdje, i u nekom drugom kontekstu, sigurno nije. Ali u Hrvatskoj Dylan nije Bob, Dylan je Kardashian. Pa se zato s njim i prekardashijanilo. Podsvijest je progovorila: od ove je godine Nobelova nagrada za književnost pretvorena u Nobelovu nagradu za funkcionalnu nepismenost. O koje li su olakšanje doživjeli naši!

Osvrnem li se na drugu stranu, u ponešto intimnijem društvu, okružen rodbinom i prijateljima koji nešto i čitaju, hvalit ću Dylana i uvjeravati ih da se dogodila dobra stvar. Pučki je pjesnik, pjesnik narodnih srca, čija je gitara vazda bila oružje protiv fašizma, nagrađen najvišom književnom nagradom. Tomislav Brlek se, čini mi se, ovih dana sjetio legende o starome Ezri Poundu, koji je u godinama pred smrt (a umro je 1973.) ushićeno hvalio Dylanovo pjesničko umijeće. Stari fašist, Mussolinijev adorant i genij našega vijeka, sigurno je bio u pravu. Poundu je umjetnost bila iznad svega, iznad ljudskosti, ali i iznad političkih i poetičkih ograničenja – i naravno da je razumio Boba Dylana. Tako i ovih dana, skoro nepogrešivo, nad Dylanom se groze slabi i mondeni pisci – primjerice Irwine Welsh – a veliča ga istinski klasik epohe Salman Rushdie. No, kako Nobelova nagrada nije za funkcionalnu nepismenost, jednako nije ni za načitanost. Ovaj put njome je čašćena i publika koja ništa ne čita. Ali zašto bi se čitatelji osjećali uskraćenim? Pogotovu ako je Dylan dopirao do njih.

U posljednjih stotinjak godina Nobelov komitet nekoliko je puta donosio odluke koje su, posljedično, problematizirale prostor i granice velike i važne književnosti. I svaki put činili su dobru stvar. Prvi put 1950, kada su nagradili Bertranda Russella, filozofa matematike, logičara i povjesničara filozofije. Drugi put 1953, kada su častili Winstona Churchilla, za njegov masivni, ali silno zanimljivi memoarsko-povijesni ciklus. Treći put 1997, kada su nagradu dodijelili Dariju Fou, komičaru, aktivistu, piscu namjenskih tekstova i improvizatoru, a tek potom klasičnom piscu. S Russellom je rečeno da i filozofija, iako samo u trenucima iznimnog nadahnuća i u vrlo darovitih ljudi, može biti velika književnost. S Churchillom: da memoari i publicistika kojoj je cilj tek da predstavi, opiše i objasni neki događaj također mogu biti velika književnost. I doista, tko god je čitao Churchilla zna da tako jest, i da je ovaj političar, jedan od očeva suvremene Europe, zaslužio sve svoje književne nagrade. A Dario Fo – kao, možda, i najskandalozniji nagrađenik – poslužio je, među ostalim, i kao potvrda da čak i usmena književnost i improvizacija mogu biti vrijedni nobelovske časti. U ovaj niz neki će, a naročito oni koji ništa od rečene autorice nisu pročitali, uvrstiti i Svetlanu Aleksijevič, uvjereni da je to što ona piše – ispovjedno novinarstvo. Nije! Ali i da jest, vrijedno je Nobelove nagrade.

Bob Dylan još jedan je u nizu takvih laureata. Kao ni sir Bertrand Russell, ni on ne bi bio u stanju napisati dobar roman, a još manje vrijedan dramski tekst ili knjigu pripovijetki. Ali ovo nije nagrada za književni višeboj. Osim toga, nije se ni dogodilo nešto što prethodno već nije bilo višestruko najavljeno. Ali bit će da funkcionalno nepismeni o tome, opet, pojma nemaju. Funkcionalno nepismeni i Irwine Welsh. Još onih davnih dana, već prije četrdeset i kusur godina, kada je Igor Mandić nogom provaljivao kapije hrvatske poezije, e da bi unutra uveo Arsena Dedića, rasprava o pjevanim pjesnicima mogla je biti okončana. Poslije su svi ovdašnji antologičari, redom akademici, poslušno slijedili Mandićev naputak i antologizirali Arsena, tako da je njegov nacionalni status već postao općim mjestom. Istina, bilo je to u vrijeme kada su Hrvati držali do svoje književnosti i kulture, i kada ni hrvatski mediji nisu bili poprište kurvi i starleta, ali netko bi sve to, ipak, mogao pamtiti, pa se kao pura dreku ne iščuđavati ni pred Dylanovim Nobelom. Eventualno bi mogli lamentirati nad vremenima kada se i u nas ozbiljno razmišljalo o kulturi, pa onda i o književnosti i o granicama književnih žanrova.

Nobelov komitet nam se, katkad, pričini skupinom zlobnih šaljivdžija i zajebanata. Amerikanci se godinama bune što među nagrađenicima odavno nema nikoga njihovog, na što im štoklohmska gospoda uzvraćaju šutnjom i ignoriranjem, a onda je, prije nekoliko godina, jedan od njih, čini mi se da je to bio bivši tajnik akademije, konstatirao da se u Americi, naprosto, ne piše književnost vrijedna Nobelove nagrade. I onda Amerikanci ključaju od bijesa. Ili ravnodušno slegnu ramenima, svejedno je. Da bi u sljedećoj epizodi nagrada stigla Boba Dylana. Eto, gospodo moja, dugo smo prebirali i razmatrali, pa smo i zaključili da vam je on najbolji pisac.

Je li to baš tako, je li se netko našalio na račun Amerikanaca? Naravno da nije. To samo tako izgleda. Kao što su, možda, jednom davno nagrade Ivanu Bunjinu i Borisu Pasternaku nekome mogle izgledati kao ružne šale na račun Sovjetskog Saveza, komunizma i zbilja velike te neusporedive ruske književnosti. Činjenica da i jedno i drugo djeluje kao šala govori, međutim, o onodobnom Sovjetskom Savezu i o današnjim Sjedinjenim Američkim Državama. Dylan i Pasternak tu su slučajne žrtve. I sjajni pjesnici.

Kao ni u jednoj drugoj disciplini uma ili tijela, u književnosti biva nagrađen samo pojedinac. Njegovi sunarodnici s tom stvari nemaju ništa, osim ako ga u njegovu poslu nisu baš jako ometali. Također, nagrada se nikad ne dodjeljuje žanru ili stilu. Pa tako ni nagrada Bobu Dylanu nije nikakvo priznanje rock’n’rollu, kantautorima niti, recimo, uličnim sviračima koji sviraju i pjevaju njegove pjesme. Nagrada Bertrandu Russellu ništa ne govori o filozofiji, kao što ni ona Winstonu Churchillu nije bila priznanje prvoborcima i komesarima brigada koji su se baš u to vrijeme raspisali i razmemoarisali. Tako se i naši, koliko i bjelosvjetski kantautori sad mogu frigati sa svojim tamburanjem. Književnosti su jednako blizu, ili su od nje daleko, koliko su bili i jučer.

Ganutljivo je po otvorenim fejsbucima i forumima, te na inim javnim đubrištima ljudske misli, pratiti ovih dana sve one tete i stričeke koji lamentiraju kako je prije Dylana trebao biti nagrađen naš Arsen. Ili one koji su već iskopali što je i kad Bob Dylan kazao o Srbima i Hrvatima, pa sad vrlo ozbiljno predlažu da hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova uputi prosvjed Nobelovom komitetu i Švedskoj akademiji. Ponešto od toga nađe se i u takozvanim javnim medijima. Tako su neki isprepisivali stihove iz Dylanovih pjesama, sve uz apel – pročitajte ovo, i bit će vam jasno zašto je Bob Dylan osvojio Nobelovu nagradu za književnost.

Već sljedeće godine će biti mnogo lakše. Nagradu će dobiti netko za koga niste ni čuli i o kome ne možete saznati ništa ako se ne podvrgnete toj strašnoj i vrlo bolnoj muci čitanja. A vijest o sljedećem nobelovcu bit će opet objavljena iza analitičkog članka o ljubavnoj aferi hrvatskoga lijevog beka i znanstvenog eseja o modnom izričaju neke, danas još uvijek bezimene, hrvatske starlete. I bit će dobro, proći će Bob Dylan, a nama će ostati nogomet, nedjeljna misa i bacanje diska za žene.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: