“Ovdje živi Conan” moja je jedina knjiga u kojoj je odličan svaki stih

U napomeni na posljednjoj, 138. stranici piše: “U obzir su uzimane pjesme objavljene do 1. 10. 1996., te s tim datumom ova knjiga i završava.” Knjiga “Ovdje živi Conan” tiskana je dva-tri mjeseca kasnije, u izdanju zagrebačkog Durieuxa. Podnaslov “Mlada bosanska lirika 1992.-1996.” danas, možda, zvuči kao prigodno sentimentalni citat. Prije dvadeset godina možda je izražavao nadu više nego vjeru da će ova knjiga jednom biti važna kao ona na čiji se naslov pozivala. U međuvremenu nada je uminula. Naslov “Ovdje živi Conan” pamte još samo oni koji napamet znaju bibliografiju priređivača ove knjige.

Rat je u Sarajevu završio tokom siječnja i veljače 1996, mirnom reintegracijom Grbavice, Ilidže i Vogošće, i administrativnim raskidanjem opsade grada. Sve je bilo puno ruševina, ulice nisu bile očišćene od posljedica ratnog pustošenja, nestajalo je struje, nije bilo vode, ali grad se preporađao. Sretali su se ljudi koji se godinama nisu vidjeli. Jedni su drugima bili živi. Te sam godine desetak puta bio u Sarajevu. Kada se zbroje dani, tokom 1996. proveo sam tamo skoro dva mjeseca. Bliska mi je bila misao da se vratim kući.

U gradu je izlazilo nekoliko književnih časopisa, financiranih, uglavnom, preko zapadnih ambasada. Osim što su u imaginaciji pismenijeg dijela zajednice kultura i književnost još uvijek bili važni, ljudi su osjećali potrebu da negdje pročitaju što im se to u protekle tri i pol godine događalo. Smisao svjedočenja nije bio da se drugima kaže kako nam je bilo, nego da to sami sebi izgovorimo, još uvijek bez samosažaljivih sentimenata, patetike i nacionalne viktimizacije. Bilo je to vrijeme vedre melankolije, ponosa vlastitim životom i čuda u malim stvarima.
Tokom 1994. i 1995, godina koje sam proveo izvan opsade, stizale su mi iz Sarajeva knjige i časopisi. Slali prijatelji, a poštari bili strani novinari pa čak i političari. Činilo mi se da se u opkoljenom gradu piše, misli i prevodi mnogo bolje i ozbiljnije nego prije rata. Je li to bilo moje grizodušje što nisam tamo? Danas znam da nije.

Iz tih sam knjiga i časopisa pisaćim strojem prepisivao pjesme koje bi me se dojmile. U početku, da ih pokazujem zagrebačkim znancima – originali su mi bili predragocjeni da bih ih posuđivao – a onda da bih od tih pjesama koje su drugi napisali slagao neku vlastitu poetsku naraciju o ratu. Bez drugog cilja, nije mi na um padalo da bih to mogao objaviti.
Tokom 1996. tih je prepisanih pjesama već bilo mnogo. I onda mi je tog ljeta na um palo da predložim svome tadašnjem uredniku kompilaciju bosanske ratne lirike. Nije to mogla biti ni antologija ni panorama. Osim iz formalnih razloga – nemoguća je antologija svijeta koji jedva da je izašao iz rata – ona to nije mogla biti i zbog onoga što je suštinsko: te su pjesme, iako su ih napisali različiti autori, činile cjelinu. Njihove su pjesme međusobno komunicirale.

Ratna poezija nužno nije izrazito mimetična, nije nužno “stvarnosna”, kako bi se to hrvatski reklo. Ali jest u bliskom suodnosu sa životnim okolnostima i sa stanjem u kojem se pjesnik zatekao. Među pjesnicima od čijih sam pjesama sastavljao knjigu “Ovdje živi Conan” većina je provela rat u Sarajevu. Jedan je živio u Vitezu, oko kojeg su se vodile krvave borbe između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka). Jedan je bio u Tešnju, blizu prve crte fronte sa Srbima. Nekoliko ih je živjelo u izbjeglištvu, u Londonu, Pragu, Kölnu. Mjesto je, naravno, određivalo i perspektivu naratora. Da, riječ je o narativnoj lirici, čak i kada nema pjesme u priči.

U knjizi se ovim redom, s nejednakim brojem pjesama, pojavljuju: Marko Čejović, Damir Ovčina, Mustafa Zvizdić, Asmir Kujović, Fahrudin Zilkić, Mirsad Sijarić, Amir Brka, Senadin Musabegović, Igor Banjac, Maja Andrić, Ivo Totić, Adin Ljuca, Igor Klikovac, Dragoslav Dedović, Saša Skenderija, Goran Samardžić i Damir Uzunović. Većina autora nije bila poznata, niti je išta objavila prije rata. Najstariji bio je 1961, a dvojica najmlađih 1973. godište. Slučajan broj dvanaest u rasponu njihovih godina ostat će sastavljaču ove knjige univerzalnim okvirom za pojam generacije.

Neki od njih su svoje tri i pol godine proveli u rovovima. Drugi su bili po skloništima, krčmama i novinskim redakcijama. Svaka je uloga tokom opsade bila legitimna. A rat je završio tako, ili su takvi bili ti ljudi, da od svoga junaštva nitko od njih nije načinio moralni kredit. Bile su to književne, pjesničke teme, i samo se radilo o tome kako će netko napisati svoju pjesmu. A pisali su bez previše svijesti o tome da će im pjesme biti objavljene.

Dvadeset godina kasnije među tim imenima raspoznajemo neke od važnijih pisaca svoga jezika: Asmir Kujović, Amir Brka, Dragoslav Dedović… Ali ima i onih koji poslije više ništa nisu objavili. Što ne oduzima njihovim pjesmama na uvjerljivosti. Danas kada ih čitam, jedne i druge, osupnut sam, možda i više nego tada, snagom njihove geste, čistom poezijom. Nema tu stiha koji bi iskao popust, nema prigodnog domoljublja, mučeničke poze i gorčine, nema one opasne iluzije da su Sarajevo i Bosna najednom postali centar svijeta. Na kraju, nema u njima kolektivnog iskustva, iako je pripovijest u kojoj sudjeluju bez sumnje kolektivna. Samo što kolektiv koji oni čine, i iz kojeg izniču njihove pjesme nije označen grbom ni zastavom, nego čovjekovom sudbinom.

Fahrudin Zilkić jedan je od onih koji su malo poslije rata nestali iz književnosti. Još uvijek su bile aktivne linije useljavanja u Sjedinjene Američke Države. On je otišao negdje u neku nedođiju jer je, ako dobro pamtim, tamo imao brata ili rođaka koji je držao restoran. Govorio sam mu da će se vratiti – sve tješeći sebe – dok je on, sasvim lak i nasmiješen, kao da odlazi na izlet na Vrelo Bosne, odmahivao glavom. Ni u tome nije bilo gorčine, optužbi na račun društva, grada, države ili gospodina Boga što on mora otići, ali ni primisli da je poražen time što odlazi. Žalio sam čovjeka – neću ga više viđati. Žalio sam pisca – oni koji odlaze, mislio sam, neće više pisati. Rijetko kad ne bi ispalo tako.

Zilkićeve pjesme iz “Altune”, jedine njegove autorske knjige, kao i one iz “Ovdje živi Conan” bile su snažno obilježene spojem izuzetnoga pjesničkog dara i graničnih životnih okolnosti. Sve što je napisao zvuči kao da mu je posljednje. Svaki stih toga mršavog i koščatog, a zapravo sitnog čovjeka, bio je posljednji. Ne spominjem bez vraga to da je Fahrudin bio sitan – pretpostavljam da ni danas nije krupniji – jer je baš takav idealno odgovarao za tenkista. On je, naime, bio u posadi onoga jednog (ili su ih bila dva?) tenka unutar opsađenog Sarajeva, s kojim su se branitelji grada nadgornjavali s neprijateljem. Zamišljao sam, pa i danas zamišljam, kako li je to, Bože, moralo biti nalaziti se u tom jednom tenku, koji je sa sve četiri strane svijeta kao na dlanu izložen srpskoj artiljeriji. Taj tenk bio je tako ranjiv da su ga mirne duše, kao u Starome zavjetu, mogli kamenovati.

I kako obično biva, bude mi opet žao što ljudi koji čitaju nisu čitali Fahrudina Zilkića, pa, evo, počinjem prepisivati njegove strofe:

I

Od svega
što sam sa ove udaljenosti
naučio –
živjeti tiho
i znati
ni mene ne može
svaki put da promaši.

III

Kada o pogođenima govorim
upijam misao na prijatelje:

Saju je raznijelo gore na Igmanu.
Amir nije izdržao –
usred granatiranja na Moševićkom
ustao je viknuvši:
‘Pa pogodi više, majku ti jebem!’
I – pogodilo ga –
koliko pola nokta
prepolovilo mu srce
na dvoje –
na smrt
i na život onih koji ga pamte.

V

Jedini blagi Bože
i Veliki
i Milostivi
i Svemogući

pomišljam na one mrtve
koji su živi
ali mi to ne znamo

na one žive
što bi umrli da saznaju

VI

Ima li svijeta drugog
do ovog koji znam

Ima li objave druge
do ove koju čujem

I smrti druge
Ima li, Veliki Blagi Bože
do ove koju gledam

svu noć, svu noć, svu noć…

A onda mislim da sam priču o Conanu mogao nastaviti s bilo kime od njih: još petnaest pjesnika i jednom pjesnikinjom. Priča bi ostala ista, iako svaki put različita. Međusobno upjevane sudbine.

“Ovdje živi Conan” nigdje nikada nije promoviran. Niti se svih sedamnaest pjesnika ikada izvan ove knjige našlo na istom mjestu. Neki se međusobno niti ne poznaju. Knjiga je dobila naslov po stihu Damira Ovčine iz pjesme “Treskavica”: “Negdje je nestao hlad/ i vojnici ključaju ispod najlona/ konji se bacaju niz klisure/ otpale grane u vodi imitiraju vodozemce/// Ovdje živi Conan/ samo meni vidljiv sjedi na vrhu stijene/ i podsmješljivo posmatra moje/ (zadnjim naporom volje) uspinjanje uz klance (…)”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: