Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci

Dva sarajevska dana, putopis (prvi dio)

Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u neprobojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im. Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je negdje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest…

Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati.

Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana. Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pamet došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sarajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.

Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sam za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti. Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerski vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo.

Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.

U Bosanskome Brodu, koji se sada zove samo Brod, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom, zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim aktom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom.

Dok prolazim pokraj Dervente, i pokraj skretanja za Plehan – a ona me pita: je li ovo ono mjesto na kojemu je zaspao Karlo Adum? – mislim o toj ruševini obrasloj u bršljan, na obali Save, na granici dvije države. Čija je to bila kuća i gdje su danas njezini stanovnici? U hladnome grobu ili u izbjeglištvu? Ako su u izbjeglištvu, onda su, kao većina Brođana, Hrvata, samo prešli na drugu stranu rijeke, i sad žive u rahatluku međunacionalne mržnje, u Slavnomskome Brodu ili, vjerojatnije, u Zagrebu. Ali zar bi čovjek mogao ostati tako blizu svoje ruševine u bršljanu? Pokraj bivšega doma kao pokraj vlastitoga otvorenog groba, sve čekajući da prođe ono što neće proći. Prije će onda biti da stanovnici te nekadašnje kuće nisu tako blizu, a možda niti nisu Hrvati, nego su, recimo, Bošnjaci, i žive u Švedskoj, Norveškoj, Australiji, u nekoj pustoj Njemačkoj, daleko od ruševine u bršljanu. A možda ta kuća s pogledom na Savu i na drugu obalu nije bila za stanovanje, nego su u njoj bile kancelarije riječne plovidbe, pošte ili Službe društvenog knjigovodstva, pa ne postoji više nitko tko bi na ono što je od nje ostalo drukčije gledao nego što sam gledao ja. Može biti da je za sve žive to vječna ruševina, čiji je jedini smisao da bude tu, obrasla u bršljan.

Onda, nekoliko kilometara niže, međuentitetska granica. Most preko nekakvog potoka ili riječice, međa je između dva krvlju odijeljena teritorija. S jedne se strane ginulo za ovo, s druge se strane ginulo za ono. Rat je završio tako da je zapisano kako oba teritorija tvore jednu zemlju. Ali taj most sam po sebi i nije tako beznačajan. Prije dvije sam se godine, već nakon što sam posljednji put bio u Sarajevu, tako vozio preko jednoga drugog, još manjeg mostića, kad mi je bilo rečeno da je baš tu, 1. rujna 1939. bila granica Poljske i Njemačke, i da su upravo na tom mjestu Nijemci udarili da započnu Drugi svjetski rat. Velike i male granice izgledaju isto, pa je svejedno i to dijele li kantone i entitete, ili dijele države. Granica je mjesto na kojemu se zaustavlja život. Na granici se preokreću značenja. Ono što je s jedne strane mosta bilo dobro, s druge je strane mosta zlo. S jedne je strane ćirilica, s druge strane je latinica.

Čim smo prešli mostić, ćirilične predizborne plakate zamjenjuju latinični. Oni su prvi bili u bojama srpske trobojnice, ovi su svijetlozeleni, u boji zastave koja se pred bajram vješa ispred džamije. I sve je, zapravo, drukčije. Granica koja se nekad stalno pomicala, i jednu je etniju dijelila od druge, prolazeći kroz duše ljudi i njihove dnevne boravke, danas se graniči na mostu i obračunava u teritoriju. Oni drugi i drukčiji s obje strane postoje kao obespravljeni manjinci. Obespravljenost se vidi na plakatima. Vidi se na bojama i trobojama koje su isključujuće.

O tome mislim da ne bih mislio o onom što me stvarno muči. Idem u Sarajevo. A ne bih htio ići. Pritjerao sam samoga sebe da idem. Govorio kako neću da ostavljam ono što mi pripada. I sve sam u sebi obračunavao bilancu svojih djedova i baba, kako su odlazili i bježali, ostavljajući ono što je njihovo. Ne bih da učinim što su učinili oni, ali što ja umjesto toga radim?

Želeća, blizu Žepča. Tu je Nono prije Drugoga svjetskog rata držao pčele. Danas tu ljudi žive od prekopavanja po deponiju smeća. Sortiraju otpad, izdvajaju sekundarne sirovine, po vas dan odvajaju jedno od drugoga. Oni su zamijenili pčele. Posao im je sličan pčelinjem.

Nakratko se, opet, na izbornim plakatima mijenjaju boje. Umjesno svijetlozelene sad je hrvatska trobojnica. Ali granice nema, niti će je biti. Tu žive ostaci srednjebosanskoga katoličkog svijeta. Dotrajavaju ogorčeni na susjede muslimane. Djecu šalju put Zagreba i Njemačke, da im se više nikada ne vrate, a oni tako, svoji na svome, idu putem izumiranja. Komšijama samo treba strpljenja. I ovo će, po logici prostora i vremena, još malo pa biti njihovo. U Bosni se manjine više nigdje ne mogu održati. Odveć su velike ambicije u nacije, e da bi podnosila sebe kao manjinu. Zato veliki Hrvati šalju djecu u Zagreb, a mali Hrvati, ako još igdje takvih ima, nemaju izbora, nego i sami isto čine. Naravno, tako je i kod onih drugih, i kod trećih. Otkad je ovo počelo (a koje, molit ću lijepo, i zašto se to svaki put zove ovo?), svaki se jad i poganluk jednoga naroda prepoznaje odmah i u druga dva. I uvijek je jedan među njima – ili jedna elita – gori od ostala dva. Baš nikad nisu isti, ni podjednako krivi. Najgadniji među bosanskim narodima izmjenjuju se s pravilnošću godišnjih doba. A meni se više ne da misliti ni govoriti koji je ove godine najgori. Na zao glas sam došao, mnoge probleme u životu sam si proizveo, i finih sam se govana najeo upravo tako što sam imao potrebu o tome govoriti.

Nemila, skretanje za Bistričak, još malo vožnje dolinom Bosne, obrasle najlonskim vrećicama, i onda Zenica. Opet, kao nekada davno, plamen suklja iz dimnjaka. Što je ono, zabrinuto me pitaš. Govorim ti da je to normalno. To je teška industrija, to je taj fundament. I onda se u sebi čudim, zavidim ti, kako si mogla pedeset godina proživjeti daleko od grada iz čijih dimnjaka suklja plamen. Odmah zatim me prođe zavist. Tu su me, negdje uz rijeku, vodili na ćevape. A preko puta pozorišta stanovali su Dragan i Viola. Veliki stan, koji bi mi se danas, pretpostavljam, učinio puno manjim. Tu smo u decembru 1978, kada je poginula Vesna, dolazili na žalost. Ljudi su prolazili kroz kuću, stotine ljudi, a među njima i neki mladići, tada još vrlo mladi, koji su u Vesnu bili zaljubljeni. Imala je dvadeset i sedam godina. Težak, željezni smog pritiskao je Zenicu. Ogledala su bila prekrivena crnim maramama. Još se čekao avion koji će iz Moskve dopremiti njezin lijes. Bit će sahranjena u Sarajevu, na Barama, na jedinom mjestu na groblju na kojem rastu breze. Mislim kako je čudno da čovjek može i za tim osjetiti nostalgiju.

Izlaz za autoput. Prošli put kada sam tu prolazio stari je drum išao sve do Kaknja. Ali nije ni taj drum bio baš tako star. Mislim da je otvoren 1974. ili 1975, a da se prije toga prema Kaknju i Zenici iz Sarajeva putovalo nekom još starijom cestom. U mojih pedeset godina ovo je već treći put između Sarajeva i Zenice, a svaki je sve moderniji i brži.

Tunel, lijep i dug skoro tri kilometra. Nisu mu nadjenuli ime po brdu kroz koje prolazi. Nego 1. mart. Mislim prema onom referendumu o državnoj nezavisnosti, koji se i nije održao 1. marta 1992, nego 29. februara. Izašao sam tada, i glasao. Kada bi se vrijeme moglo vratiti, bih li učinio isto? Ne pitam se zato što je s tim referendumom počeo rat – prijetnja ratom nikako nije argument protiv slobodne građanske volje, demokratskih izbora i referenduma – nego se pitam zbog onoga drugog što mi u ono vrijeme nije bilo na umu, a danas mi je važno. Ako u jednoj zemlji žive tri naroda, i ako su pripadnici dva naroda plebiscitarno za nešto, dok su pripadnici trećega naroda jednako plebiscitarno protiv nečega, može li to ispasti dobro? I kako onda izgleda to dobro? A opet: što je bila alternativa tom referendumu? Kada o tome mislim, opet sam onaj od onda, iz onoga Sarajeva od onda, ali čim o tome pišem, bivam onaj od sada, koji ima jedno izmišljeno Sarajevo, dok u drugo nevoljko ide da pospremi stvari.

Kada sam se u rano ljeto 1993. zatekao u Zagrebu, neki me je vrag natentao u restoran Društva hrvatskih književnika, gdje se u to vrijeme mnogo pilo i hrvatovalo. U glasnome društvu pokraj kojeg sam pokušao proći bio je pjesnik, dvanaestak godina od mene stariji, musliman po imenu, Hrvat po opredjeljenju i ophođenju, koji je počeo vikati na mene neka se vratim svome Aliji. Tek je započinjao rat između Hrvata i Muslimana, pa se trebalo dokazati. Dvadeset i tri godine kasnije uloge kao da su se izmijenile, a s njima i poneko nacionalno samoodređenje, i on je, taj pjesnik, u Sarajevu domaći i nije više Hrvat, dok je rečeni Alija u grobu, kojeg pjesnik, pretpostavljam, obiđe i izgovori molitvu koju je u međuvremenu naučio. To se na Balkanu i u Bosni zove proces nacionalnog buđenja i samoosvještenja.

Ja sam se tog jutra pred put budio kao da opet idem od kuće. A u glavi mi je bio neki ružan noćašnji san. Zapamtio sam ga, ali san je, ipak, samo san. Treperenje živaca, uznemirenje, strah. Ništa više. Čovjek se, uglavnom, budi u ono sa čime je sinoć zaspao. Iako bi vrijedilo zamišljati život sačinjen od onoliko života i identiteta koliko je odživljenih dana. Usniš, recimo, kao Hrvat, a probudiš se kao Bošnjak. Kao što se to dogodilo onome hrvatskom pa bošnjačkom pjesniku, po svemu beznačajnom u mojoj priči, osim po tome što me je onoga dana slao mome Aliji, a ja mu nisam htio ići. I to spominjem samo zato što se osjećam dodatno bijedno ako bih i tu stvar, zbog vlastita mira, trebao prešutjeti.

Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci. Poneki i ljutito zatrubi smotanom Zagrepčaninu. Ovo je autoput, čovječe Božji, ne vozi se po autoputu kao po seoskom drumu. I ja onda požurim na sto dvadeset. Čisto da se ne izdvajam. Ali do danas me, evo i dvadeset i tri duge godine koliko živim u Zagrebu, ne prestaju iznenađivati inicijali na registarskim tablicama moga automobila. Je li to, stvarno, istina? Jesam li ja to Zagrepčanin? I ako jesam, zašto me takvim smatraju samo oni kojima nije drago vidjeti Zagrepčanina, ili bi se samo malo zezali s njim, dok oni koji stvarno jesu Zagrepčani, ili oni koji su sebe uspjeli uvjeriti da to jesu, u meni vide nekoga tko to nije?

Čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljeniku što jest a što nije ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvom se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvom sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja.

Umjesto onom sporom i razrovanom cestom pokraj kineskih dućana i blatnjavih sirotinjskih dvorišta, benzinskih crpki i razrušene željezničke stanice u Rajlovcu, kojom se dugo mililo prema gradu, nakon što bi nam se već učinilo da smo tu, u Sarajevu, u grad ulazim širokim pravim autoputem. Stižem neočekivano prebrzo, i već sam na okuci nadvožnjaka iznad Katoličkog groblja na Stupu, gdje prelazim rodu preko glava, pogledom tražim grobove Karla Stublera i ostalih, i već sam na širokoj ravnoj aveniji koja vodi prema centru grada.

Tu sam, evo me, provjeravam što osjećam, kao zaliječeni bolnik koji se opipava po tijelu, provjerava boli li ga još uvijek nešto, a čudo je ako ne boli.     



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: