Pošto Tepeš? Pošto-poto!

Čime je Ivan Tepeš, donedavni predsjednik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević i potpredsjednik Hrvatskog sabora u prošlom sazivu, zaslužio da ga njegovi dojučerašnji stranački pajdaši ovako nemilice psuju i pljuju? Ili da mu – nježnije kazano – tepaju da se prodao HDZ-u?

Čime li je Ivan Tepeš, donedavni predsjednik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, zaslužio da ga njegovi dojučerašnji stranački pajdaši ovako nemilice psuju i pljuju? Ili da mu – nježnije kazano – tepaju da se prodao HDZ-u?

Kako je moguće da ne vjeruju Tepešovim riječima da od zastupničke dužnosti u Europskom parlamentu nije odustao ni pod kakvim pritiscima i ucjenama, već da zapravo nikada i nije namjeravao otići u Bruxelles i zauzeti upražnjeno mjesto Davora Ive Stiera?

I otkud im najednom tolike sumnje u nepatvoreno domoljublje koje je Ivan Tepeš iskazao nebrojeno puta, pa tako i sada kada je odmahnuo rukom na sve one tisuće eura što bi ih zarađivao kao europarlamentarac, ostavši nepotkupljiv i nepokolebljiv u namjeri da nastavi živjeti i raditi u voljenoj Hrvatskoj, i to od bijedne plaće kakvu ovdje može očekivati za svoje izgaranje na znanstvenom polju?

Zar pravaši-starčevićanci doista ne znaju od kakvoga je ljudskog materijala sazdan taj Ivan Tepeš kojega su do prije mjesec i nešto dana bespogovorno slijedili i kojim su se tako ponosili dok je – stranci na diku, a domovini na ures – sjedio u fotelji potpredsjednika Hrvatskog sabora?

Vjeruju li pravaši vlastitim rječetinama što ih danas ispaljuju na račun karizmatičnoga Tepeša, kojega su, ne tako davno, slobodnom voljom izabrali za svojega neupitnog lidera?

Čuju li sami sebe dok ga optužuju da je stranačke interese izdao zbog svojih osobnih? I dok mu spočitavaju to što je navodno tri puta odlazio na razgovore s vodećim HDZ-ovcima, a da o tome što je pričao i dogovarao s tim svojim plenkovićima i stierovima – pa ni o ostavci na mjesto europarlamentarca koju je pred svojim kupcima potpisao – nikome od stranačkih kamerada nije htio kazati ni slova?

Prepadnu li se Hrvoje Niče i Pero Ćorić vlastite pakosti dok na sva usta šire glasine kako su najviši HDZ-ovi i ujedno Vladini dužnosnici Tepešu »ponudili puno toga« kao nagradu za odbijanje briselske sinekure, i dok zlurado navješćuju kako će se to »uskoro vidjeti po načinu na koji će se on i njegova rodbina zapošljavati«?

Na temelju čega iznose tako opake tvrdnje? Posjeduju li kopiju kupoprodajnog ugovora ili Tepešove »ostavke« na dužnost koje se nije ni prihvatio? Ili možda već znaju imena državnih tvrtki i službi u kojima će svemoćni Plenković i pomoćni Stier uhljebiti Ivana Tepeša i njegovu rodbinu?

Kako to da se među dojučerašnjim tepešovcima a današnjim ničeancima nije našao nijedan pravdoljubivi pravaš koji bi zavapio: »Nemojmo tako, ljudi, braćo i Hrvati! Pa to je naš Ico, naš Lepi Tepi, naš vitez koji nas je vodio kad smo po Savskoj nosali onu đavliju Rakićku od kartona! Pa to je naš bojovnik s prve crte lustracije u Hrvata, jedini koji je komunjarama zaprijetio da ćemo ih gonjat ko Židovi naše savez… ovaj, naše Nijem… ovaj, jebiga, one njihove, kako ono kažu, naciste!«?

Je li doista moguće da pravaši od visoke politike ne vide čovjeka ravnog sebi, brata svojega Ivana Tepeša, pa da svi redom pristaju na politikantsko tumačenje njegova ljudskog i domoljubnog odbijanja da ode u Bruxelles kao nekakve perfidne zakulisne namještaljke kojom bi se »u Europarlamentu napravilo mjesto za Željanu Zovko, eksponenta Čovićeve politike HDZ-a u BiH«?

Jesu li uopće svjesni kamo ih mogu odvesti takve sumanute konstrukcije? I što slijedi nakon prozivanja Željane Zovko kao eksponentice Dragana Čovića i njegove politike? Hoće li danas-sutra i Andreja Plenkovića proglasiti Čovićevim potrčkom?

A što ako krene prava pravaška hajka na Željanu Zovko? Jer – nije li samo pitanje dana kada će se neki Pero Ćorić osjetiti zakinutim time što je mjesto hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu zauzela gospođa koja službuje kao veleposlanica druge države, susjedne Bosne i Hercegovine, pa na zub i na jezičinu, umjesto iscijeđenog Tepeša, uzeti gospođu Zovko?

Može li se, nakon svega, očekivati da pravaški integralisti Bosnu i Hercegovinu proglase inozemstvom, a njezinu veleposlanicu svrstaju među strano diplomatsko osoblje?

Ili nije nezamislivo ni to da sve okrenu na sprdnju, pa novome šefu hrvatske diplomacije, Davoru Ivi Stieru, predlože da Željanu Zovko imenuje veleposlanicom Republike Hrvatske u Sarajevu, a od Dragana Čovića istodobno zatraže da se u Predsjedništvu BiH izbori za premještaj istoimene Željane Zovko na dužnost veleposlanice Bosne i Hercegovine u Zagrebu?

I hoće li se na koncu čitave te kadrovske petljavine – u kojoj se neće znati ni tko je kome veleposlan ni tko je koga veleposlao – još itko sjećati kako je sve počelo? Hoće li itko pomisliti na nepotkupljivog i samozatajnog znanstvenika Ivana Tepeša, dok u tišini svoje radne sobe, umotan u dekicu, bude ispisivao stranice i stranice svojega životnoga djela: doktorske disertacije o djelovanju Hrvatske seljačke stranke u iseljeništvu?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: