Dušan Makavejev: Totalni film

Prije dvije godine, na sajmu knjiga u Puli, jednoga jutra Dušan Makavejev je publici prikazivao kratki film svoje supruge Bojane – nepodnošljivo šarmantne i britke gospođe – i ushićeno objašnjavao kako se u bombone 505 sa crtom – stavlja crta. Jedan od najuglednijih gostiju u povijesti ovoga knjiškog festivala i jedan od najvećih živih autora u europskoj filmskoj povijesti, koji je Europi i Americi, najprije pokazivao što je sve moguće i što se događa iza željezne zavjese, uglavnom stvorene od njihovih željeznih predrasuda, da bi zatim postao neka vrsta filmskoga učitelja, eksperimentatora, agitatora i de-konstruktora mitova, uvjereni ljevičar, komunist kojeg su stalno izbacivali iz Partije, a on se vraćao, objašnjavao je prepunoj francjozefovskoj oficirskoj kantini nešto što je od velike važnosti za sve nas: kako se u bombon 505 sa crtom umetne crta. Jer ako ćete se baviti filmom ili književnošću, svejedno snimate li filmove ili ih samo gledate, onda vam ništa od toga nije važnije. Postoji trenutak u kojem se čovjeku razigra mašta: tada nastaju nesporazumi s državom i partijom, bivaju potpisane smrtne presude i odlasci na dugogodišnju robiju, ali tada, u tom istom trenutku, počinje umjetnost, počinje pripovijest svakoga važnog filma ili romana.

Taj inzult mašte, iznenadan i buran, zbog kojega će nemaštoviti ljudi i komesari umjetnika obilježiti kao luđaka i psihopata, destruktivnu i po društvo opasnu osobu, huligana, skitnicu i besposličara, obično nastupa u razgovoru o sitnicama. Crta u bombonu je nešto što će odmah zainteresirati dijete i genija. Ona se ne tiče običnoga, utučenog svijeta, on to ne primjećuje, sve dok se ne ukažu dijete ili genij. Ili Dušan Makavejev. Uzvišen i vrlo drevan smisao umjetnosti je da se ljudima pokaže nešto što vide, ali ne primjećuju.

Dopalo ga je da bude ona prva poslijeratna generacija, koja je punoljetstvo stjecala još za života druga Staljina, u vrijeme Rezolucije Informbiroa ili godinu ili dvije nakon toga. Blijedo su se sjećali prijeratnih vremena, u ratu nisu sudjelovali i, uglavnom su – uz rijetke izuzetke, kakav je, recimo, bio pisac Borislav Pekić – iz adolescencije izlazili kao vjernici revolucije. Dušan Makavejev je u svojim intervjuima i filmovima, pa i u tom svom pulskom nastupu, insistirao na tipičnosti svoga slučaja. Odan idealima, započeo je snimati filmove koji su, iz njegove perspektive, slavili revoluciju. Samo što su se perspektive službenih cenzora, ali i široke javnosti, vrlo razlikovale od njegove. Pa su mu filmove morali zabranjivati.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Dušan Makavejev jedan svoj film započinje glasom i pjesmom Bulata Okudžave. Pjesnika i gitarista, sovjetskoga kantautora, čiju će slavu, istina interno, u prijateljskim i privatnim krugovima i u kasna doba noći širiti i Danilo Kiš. Sin narodnog neprijatelja, boem i danguba, Okudžava nije bio omiljen od vlasti. Bio je umjetnik naroda, ali ne i narodni umjetnik. Pisao je i prozu, romane, koji su u proteklih dvadesetak godina pomalo zaboravljeni. Jedan od njih, “Gutljaj slobode”, pripovijedao je o čovjeku koji se zagrcnuo gutljajem slobode. I to je, zapravo, ono što se događalo Makavejevljevom naraštaju, boljim njegovim pripadnicima, ali ne i njemu samom. Zabranjivali su ga, kritizirali, navodili na samokritiku, optuživali za kojekakva zastranjivanja, dok je on odbijao da prihvati to da su granice njegove slobode unaprijed postavljene. Kada gledate njegove filmove, pogotovo “Čovjek nije ptica”, čini vam se kao da umjetnik i nije bio svjestan što radi, nije bio svjestan da iritira i provocira, da vrijeđa ideale za koje su pali naši najveći… Naravno, to je morao bio privid, ali to je bio i važan element Makavejevljeve poetike. On se nije borio protiv sistema, nije se suprotstavljao službenoj istini o svejedno čemu, niti je svojim filmovima razobličavao društvene laži ili gradio velike metafore o vlasti koja se otuđila od naroda, kao što su to, recimo, radili Živojin Pavlović, Bata Čengić ili Krsto Papić u filmu “Lisice” i u svojim dokumentarcima.

Dok su oni bili ozbiljni i sustavni, u pripovijedanju velikih i hrabrih priča, koje će sačinjavati neku važnu i pametnu kinematografiju (zbilja: je li išta tako pametno i u suštini nedjeljivo ostalo iza Jugoslavije kao ta kinematografija?), “Ljubavni slučaj službenice PTT-a”, “Nevinost bez zaštite” i kasnije viđeni “WR Misterije organizma” bili su filmovi vedri i mudri, puni radosti, provokativni, virtuozni, često rasutih naracija, diskurzivni i aluzivni, pametniji i raspričaniji nego što su ikada mogli biti filmovi koji se prikazuju u kinima. Koječim se u tim svojim filmovima Makavejev bavio i koješta mu je bilo prije na umu nego kritika države i društva. Zajebancije na račun državne zastave, države ili Partije više su sličile gegovima kojima je uveseljavao sebe i svoju publiku. Kao da bi svako malo špenadlom podbo imaginarne i stvarne komesare, a onda bi se opet vratio svojoj priči.

I uvijek mi bude malo čudno kada u nabrajanju aktera jugoslavenskoga crnog talasa, često i na prvom mjestu, zateknem njegovo ime. Ne mogu si pomoći, ali Makavejev meni nekako nije crn. Između “Buđenja pacova” i “Malih vojnika”, koji naprimjer jesu crni, i priče o Aleksiću, koji je letio iznad Beograda zubima se držeći za aeroplan, razlika je potpuna. Da sam doživio ta vremena i da me je primilo da za Službu državne bezbjednosti analiziram filmove i knjige – što bi me, danas mi se čini, na određen način i usrećilo – rekao bih da su Pavlović, Papić, Čengić, Mića Popović svojim filmovima ocrnjivali socijalizam i jugoslavensku svakodnevicu. Makavejev nije ocrnjivao, nego se rugao.

U “WR Misterijama organizma”, osim Okudžave koji se pojavljuje glasom, nastupa i Tuli Kupferberg. Jedan od kontrakulturnih prvaka, pjesnik, crtač stripova, performer i čudak, pravim imenom Naphtali Kupferberg, aktivan govornik jidiša, genijalan umjetnik, reinkarnacija galicijske židovske lude, Tuli, naravno, igra samoga sebe i njemu je posvećen popriličan komad filma. Da su “Misterije organizma” širokoj publici prikazane onda kad su i snimljene – a na filmu stoji 1971. kao godina proizvodnje – mogla je ta diverzantska pojava Tulija Kupferberga proizvesti ozbiljan utjecaj na našu kulturnu i kreativnu svakodnevicu, mnogo veći od seksualno emancipatorskih i antitotalitarnih ideja Wilhelma Reicha, kojima je film i posvećen. Ali prekretničko djelo Dušana Makavejeva bilo je zabranjeno, da bi široj publici bilo prikazano tek krajem osamdesetih, u jednom ciklusu zabranjenih filmova, koji se selio po art kinima (da, da, i toga je u Jugoslaviji bilo…) glavnih republičkih centara. Dok je starija generacija – tojest oni koji su zabranjivali Makavejeva – zasićena komunizmom i željna vjere i krvi okolo hodočastila nosajući mošti cara Lazara, njihova su djeca i unuci puni ushita otkrivali Žilnika i Makavejeva. Na kraju, “WR Misterije organizma” postale su važan, prekretnički artefakt za naraštaj rođenih sredinom šezdesetih, koji Makavejevu nisu bili ni na kraj pameti kada je snimao svoj film.

Nakon 1971. umjetnik je emigrirao, ali je i ta emigracija bila posve netipična. Na Zapadu, i u Americi, on je već imao kultni status, i nije došao kao anonimni mučenik komunizma. Da slučaj bude složeniji, Dušan Makavejev ni tada ni kasnije nije bio nikakav antikomunist. Taman posla. I bio je savršeno neupotrebljiv u propagandne svrhe i za ciljeve rušenja poretka na istoku Europe. Na kraju, kada danas, u miru i historijskoj rezignaciji, pogledamo “WR Misterije organizma” učinit će nam se da bi film, kada bi im slučajno došao pred oči, uz iste argumente i jednako skandaliziranje zabranili kulturni komesari današnje neokonzervativne Amerike.

Na Zapadu, Makavejev je snimao malo, ali dobro. Za njegove ideje baš i nije bilo novca, a bio je previše komotan čovjek i ozbiljan umjetnik da bi krenuo zamišljati filmove po narudžbi trenutka. Iako je on to mogao, i još uvijek može: i romantične komedije, i društvene drame, i političke trilere… Sve može, a eto neće!

Danas, u subotu 13. listopada 2012. Dušan Makavejev puni osamdeset godina. E, pa sretan vam rođendan, majstore slatki!



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: