Rade Marković, smrt kao životno priznanje

Umio je glumiti točno onoliko koliko treba, prilagođavajući se mogućnostima partnera, pa mu nisu ni trebale glavne role

Kada je njezina sestra, naša teta Lola, jednoga popodneva, nakon dobra ručka, prilegla da se odmori i umrla, nona je rekla: e, lijepa smrt! U Dubrovniku smo je sahranili i ožalili, falila nam je u životu, nije bila ni stara kada je sa svoje sedamdeset četiri otišla, ali ništa se nije smatralo važnijim od činjenice da joj je smrt bila lijepa. Bila je to miss među smrtima koje su se tih godina nabrale oko nas, i to joj se svakako moralo priznati.

Ne znam je li se Rade Marković mučio, je li po noninim kriterijima lijepo umro, ali nema sumnje da mu je smrt došla poput umjetničkog priznanja, kao Zlatna arena u Puli, šezdeset i neke. Veliki glumac jedne nestale kinematografije i jedne, iz današnje perspektive, prostrane i kulturne države, u kojoj su čak i u Zagrebu izlazile brojne novine s kulturnim rubrikama, trebao je, po pravdi Božjoj i po logici stvari, umrijeti baš u Zaboku. Mogao je i u Bosanskoj Dubici, Rovinju ili Bitoli, ali nikako ne, sabijen i stiješnjen u Beogradu, na par koraka od Terazija, u gradu u kojem je red da umiru neki drugi glumci. Recimo, dotur Luiđi, pokojni Karlo Bulić. Ali on je umro prije nego što se Jugoslavija raspala, dok su veličine na raspolaganju imale svoj veliki prostor. Tada to nije bilo priznanje. Danas jest. Rade Marković morao je ostati dostojan svoga talenta i svega što je taj talent stvorio, pa da umre mimo logike državnih granica, na cijeloj pozornici i cjelovitome prostoru na kojem se odvijala njegova karijera, u Zaboku.

Dvije mi njegove uloge odmah padaju na pamet: urar, sajdžija Sead Kapetanović, u filmu Valter brani Sarajevo i šef bolničkog odjeljenja u filmu Variola vera. Prva je uloga tragična, u njoj Rade Marković gine kao čaršijski zanatlija, gospodin od tradicije, jer uvijek će se mjeriti vrijeme i bit će satova koje valja popraviti. A druga je uloga skoro proročanska, jer kroz nju, ili kroz njezinu metaforu, glumac predočava cijelu jednu vrstu hulja i pokvarenjaka, arogantnih kukavica koji će nas početkom devedesetih odvesti u katastrofu i u izlolaciju od civiliziranog svijeta. Između metafizički utemeljenog junaštva baščaršijskoga sajdžije, maloga čovjeka, koji u epopeji o Vladimiru Periću Valteru čini spoj između stripa i stvarnosti, i velikoga liječnika koji pokušava spasiti vlastiti život u trenucima kada bi trebalo spašavati svijet, rasporedilo se sve glumačko umijeće Rade Markovića. U fizičkome smislu limitiran, neherojski tip glumca, intelektualne fizionomije i garda, u jednoj zemlji i kinematografiji koja baš nije trebala tolike intelektualce, pa još, za razliku od zagrebačkog intelektualca – Relje Bašića, bez većeg komičarskog talenta, Rade Marković bio je sav u nijansama; njegova gluma bila je najsitniji vez, čak i onda kada bi igrao okupatorske oficire ili kancelarijske birokrate, u nekom od brojnih loših filmova jedne, za današnje prilike, velike i bogate kulturne industrije. Uistinu, bio je veliki glumac, lijepoga glasa i čiste dikcije. Kao dječak, gledao sam ga na Festivalu malih i eksperimentalnih scena, u Sarajevu, pa mi je od, u međuvremenu zaboravljenih, sjajnih predstava, u sjećanju ostala samo njegova gospodstvena figura, kako prelazi pozornicu i govori nešto.

Rade Marković jedan je od dvoje glavnih junaka u knjizi koja je u Beogradu gotovo sasvim prešućena, a u Zagrebu se za nju nije ni čulo. Riječ je o romanu, dokumentarnoj humoreski, sentimentalnom dokumentarcu s igranim rolama, ustvari o jednom od najboljih proznih komada srpske i okolnih književnosti u proteklih dvadesetak godina. Knjiga nosi naslov “Male tajne” i podnaslov “jedna hronika”, napisao ju je Goran Marković, a govori o beogradskome Akademskom pozorištu, i njegovome radu za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemačke okupacije. Premda je opremljena dokumentarnim fotografijama, većina likova u knjizi ne nose svoja stvarna imena, i nemoguće je ustanoviti što je u njoj dokument o vremenu, a što fikcija ili plod piščeve mašte.  U uvodnoj napomeni piše: Ljudi koji se ovde pominju pod svojim pravim imenima i događaji koji su potkrepljeni dokumentima služe samo kao milje koji će ovome štivu dati neku vrstu prividne verodostojnosti. Oni su dekor. Za ovu hroniku od prvorazrednog značaja je, po zakonima koje nalaže ozbiljno pripovedanje, svakako- izmišljeno.”

Goran Marković učinio je u svome romanu isto ono što je često radio u filmovima: svojim je roditeljima, Oliveri i Radetu Markoviću, dao uloge u priči koju je sam napisao. Poslužio se njihovim biografijama i porodičnim fotografijama, iskomadao im i preusmjerio dijelove života, onako kako je to odgovaralo njegovoj pripovijesti. Ovakav književni postupak nije sasvim uobičajen, ne samo u našim – konzervativnim – književnostima, i ako ga se u nečijem djelu samo nasluti, nazove ga se grubom manipulacijom i falsifikatom. To je, obično, zato što ljudi ne znaju čitati, i misle da se književni tekst čita na jednak način i s istom vrstom odgovornosti kao i tekstovi s osobnih iskaznica.

Vjerujem da je Goran Marković, zapravo, htio snimiti film. Ali to bi bilo nemoguće, preskupo, grandiozno i sasvim nesvojstveno našim kulturnim prilikama. Možete li zamisliti jedan građanski film koji bi koštao više od najskupljega ratnog spektakla? E, takve bi “Male tajne” bile film. Nema države koja bi to platila. Ali nema veze: sve to je Marković pretvorio u književnost, u urnebesno duhovitu, moćno i pametno ispripovijedanu priču o ratnome Beogradu, o glumačkome umijeću, o jednoj mladosti i o razlozima za odlazak u partizane i za bilo kakvo herojstvo, o tome kako se biva djetetom rastavljenih roditelja i o koječemu drugom što biva zanimljivo kada je dobro napisano.

Iako im je pisac nadjenuo druga imena, pa su postali Ankica i Dušan, Olivera i Rade Marković odigrali su u ovome romanu svoje živote, ali tako da i to budu uloge u priči kojom netko drugi upravlja i gospodari. Nekako je u redu da se dvoje glumaca nađu u takvoj, a ne u nekoj drugoj, drukčijoj knjizi. “Male tajne” objavio je beogradski nakladnik Clio, 2008. godine, a knjige se moglo naći, u ponekoj knjižari i dalje može, na policama sa specijaliziranom filmskom literaturom, među udžbenicima montaže i biografijama holivudskih zvijezda. Nikako joj tamo nije bilo mjesto, jer se radi o beletristici, sjajno napisanoj i vrlo ozbiljnoj prozi, kojoj se čitatelj smije do suza, ali s druge strane, ima i neke pravde u tome knjiga ostane skrivena. Osim što je neće pročitati pokoji neodgovorni čitatelj, koji na kraju ništa ne shvati, red je da igra skrivača, upisana u samu priču, na kraju i završi skrivanjem po knjižarskim policama.

Toga više nema u knjizi: druga žena Radeta Markovića, s kojom je ostao do kraja života, iz Zagorja je. Zato je provodio odmore u Klanjcu i govorio da tamo poznaje svaku stazicu i brežuljak. U tom se kraju događa dio filma Tito i ja, još jednoga rada Gorana Markovića u koji su upisivani autobiografski elementi. Kako je Goran uvijek imao sjajan, gotovo dnevnonovinarski osjećaj na tajming neke teme, tako je film napisao i započeo ga snimati u posljednjim trenucima Titove države. Dovršio ga je nakon raspada, kada više nikome nije trebao i većina se do mržnje sramila njegove teme. Nije imao dovoljno novaca, pa film mjestimično djeluje nedovršeno i jedva skrpljeno. Naravno da Rade Marković igra i u Tito i ja.

Na Wikipediji već stoji upisano Radoje Rade Marković (Beograd, Kraljevina SHS, 14. oktobar 1921 – Zabok,  Hrvatska, 10. septembar 2010.) Na mjesto i godinu smrti, kao ni na mjesto i godinu rođenja, čovjek, obično, nema većeg utjecaja, ali u njegovom slučaju ti prvi i posljednji podaci, ovako upisani, djeluju nekako gospodski dosljedno. Kao nagrada za epizodnu ulogu u filmu Tito i ja.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: