Reklama zla i umijeće plašenja male djece

Nakon lova na Pokemone nužno su se morali pojaviti i zli klaunovi. Čuo sam za njih prije nekoliko dana, dok sam poslom bio u Schafhausenu i Stein am Rheinu, tamo gdje se Bodensko jezero nanovo pretvara u Rajnu, i gdje su tridesetih godina oni koji su imali sreće prelazili iz Hitlerove Njemačke u Švicarsku. A sve to zbog one žalosne navade, kojoj nikako ne mogu izbjeći, da kontaktiram hrvatske portale i provjeravam što se to zbiva u domovini, u ona tri-četiri dana koliko me ne bude tamo. Znam, naime, da će se u Hrvatskoj nužno dogoditi neko čudo, skandal nesagledivih razmjera, mala propast svijeta, nešto čega nema nigdje osim tamo, događaj od nesagledivih globalnih posljedica za koji se zna samo na lokalnoj, hrvatskoj, razini. Tako je, očito, i sa zlim klaunovima. O njima se ne piše ni u jednim ozbiljnim europskim i svjetskim novinama. Nema ih na informativnim portalima, pa čak ni u tabloidima koji, koliko-toliko, drže do vjerodostojnosti i ozbiljnosti. Napokon, uvijek je bolje i efektnije, a i tržišno mnogo isplativije, plašiti narod zlim izbjeglicima, muslimanima i ženama pod hidžabom, nego zlim klaunovima. U njih se vjeruje samo tamo gdje se u ama baš sve vjeruje, i gdje ništa stvarno, zapravo, i ne postoji. U zle klaunove vjeruje se u svijetu iz kojega su iščezle vijesti o stvarnim događajima, u svijetu u kojemu se ništa stvarno i ne događa.

Kažu da su se najprije pojavili u Americi. Sve što je u Hrvatskoj važno i od čega se pokušava proizvesti događaj i vijest, sve čega se u Hrvatskoj poduhvate stručnjaci za pablik rilejšn, marketing i proizvodnju zjala, viđeno je već negdje u Americi. Amerika je takva zemlja, golema i čudesna, ali u osnovi zastrašujuće infantilna, zemlja Paje Patka i Donalda Trumpa (tojest Donalda Ducka i Donalda Trumpa), da se u njoj svih ludosti može naći, pa tako i zlih klaunova. Uostalom, njih je upotrijebio Stephen King, tamošnji sjajni pisac trivijalne književnosti – neusporedivo bolji i ozbiljniji od Marije Jurić Zagorke, o čijem književnom djelu i značaju se u Hrvatskoj pišu doktorati i stječu akademske i ine sinekure – u romanu “It”, kod nas prevedenom kao “To”, objavljenom prije tačno trideset godina. U toj se vrlo zabavnoj, premda podebeloj knjizi, čija se radnja, kako to kod Kinga obično biva, odvija u nekom hudom gradiću u dubokoj američkoj provinciji, našla se nekakva banda da terorizira djetinji narod atakirajući mu na fobije, rano stečene strahove, traume iz djetinjstva… Na čelu bande jedan je vispreni zli klaun. Ako se dobro sjećam, a nije baš sigurno da se dobro sjećam, radnja se odvije u dva vremenska toka: onaj glavni teče kroz sadašnjost, dok sporedni, koji je zapravo važniji od glavnog, jer u njemu leži razrješenje enigme, fiksiran je na kraj pedesetih ili početak šezdesetih (ta je epoha još jedna Kingova opsesija). Ove je godine, nakon dugih priprema, dovršen igrani film po Kingovom romanu, čija se premijera tek očekuje. Hrvatski fantasti zamislili su kako je afera sa zlim klaunovima, možda, dio reklamne kampanje za film po romanu Stephena Kinga. Poznavajući način na koji u posljednjih nekoliko godina funkcioniraju naši mediji, to je, možda, i tačno. Sve se češće događa da nečiji pablik rilejšn od ničega proizvede novinsku vijest ili aferu, a prikriveno reklamiranje – inače, zakonom zabranjeno – tako se razvilo i razgranalo da čak ni čovjek s višedesetljetnim iskustvom novinskoga i medijskog djelatnika ne može biti siguran je li to doista u prometnoj nesreći izginulo sedmero ljudi, među kojima i jedna dvanaestomjesečna djevojčica, kojoj je pritom odsječena glava, ili se samo radi o reklami za zubnu pastu.

Kada bi, međutim, bila istina da je, prikriveno ili otkriveno, medijska afera sa zlim klaunovima inicirana kao dio propagandne kampanje za film po Kingovom romanu, u tom bi slučaju agenciji koja je povela kampanju trebalo zabraniti rad, kao što bi, posljedično, trebalo zabraniti distribuciju i prodaju samog romana, te prikazivanje filma u Hrvatskoj. Naravno, ne zato što s tom knjigom i filmom nešto nije u redu, nego zato što se promoviraju na način koji izlazi iz okvira dopuštene propagande i marketinga. I tako bi priča sa zlim klaunovima mogla biti završena. Istina, samo u slučaju – koji je, na žalost, nezamisliv – da se ovdašnje službe pokažu imunim na reakciju američkog veleposlanstva na zabranu, pa kada sedamnaesti tajnik ili prvi portir nazovu ministarstvo ovo ili ono, premijera ili predsjednicu, da im se ovi, naprosto, ne jave na telefon i ne prime pritužbu.

Ali varijanta sa Stephenom Kingom je mnogo bolja, sretnija i optimističnija, od varijante koja je vjerojatnija: zli klaunovi nisu dio propagandne kampanje, nego su izmišljena, iz maloga prsta isisana vijest, koja bi trebala zamijeniti sve one stvarne, žive i važne vijesti do kojih hrvatski mediji više ne mogu doći, jer ih nisu u stanju isproducirati i jer su stvorili takvo ozračje u javnosti da one stvarno važne i velike vijesti iz svih važnih i velikih svjetskih novina i s televizija u Hrvatskoj ne mogu biti objavljene pošto ne mogu biti konzumirane.

Svaka lažna vijest teži tome da opravda samu sebe tako što će u određenom trenutku, na vrhuncu kampanje, postati istinita. Ovo je u osnovi svake propagandne histerije nakon Goebbelsa. I naravno, u osnovi je funkcioniranja tabloida. Dakle, i najluđa stvar koju izmislite postat će istinita, samo ako vijest dobro postavite. Recimo, ako izmislite da zli klaunovi iskaču iz šumarka i plaše vozače automobila, ili da se vrzmaju oko škola i napastuju dječake i djevojčice, i ako tu vijest dovoljno puta ponovite u informativnim emisijama komercijalnih i javnih televizija (između kojih je u nas minimalna razlika), nešto od toga će se i dogoditi. Tako je dubrovačka policija objavila da su ispred Osnovne škole u Mokošici doista uhićena dva zla klauna. Istina, mlađa od četrnaest godina, tako da ih se ne može procesuirati, niti ih se može optužiti za nasilje nad djecom. A čak ni za vršnjačko nasilje. Jer, ipak, zajednica nije tako infantilizirana, niti opsjednuta dječjom sigurnošću, da zabranjenom bude igra u kojoj djeca prepadaju djecu.

No, dok je u aferi Pokemon stvar bila kulturološki bezazlena, naprosto zato što je Pokemon jedna idiotska i beznačajna pojava, bezvrijedna figura, znak i amblem, afera sa zlim klaunovima uvredljiva je i uznemirujuća za svakog koga se klaunovi tiču i tko ponešto o njima zna. A onda je uznemirujuća i za onih nekoliko entuzijasta koji se u Hrvatskoj pokušavaju baviti klaunovskim poslom ili se uživljavati u uloge klaunova.

Klaun je cirkuski blesan. Kostimiran i tipski našminkan, u desetak brojeva većim cipelama, on svojom ograničenom pameću i trapavim kretnjama upada iz nevolje u nevolju, ali na kraju uvijek sve sretno završi, jer mu se njegova blesavost i smotanost pokažu kao životne prednosti. Klaun ljude zasmijava, ali ih i poučava nečemu što je važno i plemenito: pametni, okretni i sposobni ne moraju biti bolji i uspješniji od klaunova. Nekad se životne okolnosti tako namjeste da je čovjeku mudrije da postane klaun, nego da ostane heroj. Konačno, mnogi su klaunovi bili heroji, kao što su se i mnogi heroji pretvorili u klaunove.

Podrijetlo klauna je u nekim drevnim i tradicionalnim personama pučkog predstavljanja, koje su u međuvremenu postale dijelom elitne kulture. (Dakle, one kulture koje se naši mediji plaše kao kuge, sve u uvjerenju da bi im se publika mogla razbježati.) Bliski klaunov rođak, možda njegov prastric, je Pierrot. U bijelo našminkani, tipski kostimirani lik potekao iz komedije dell’arte, budalast i naivan, zaljubljen u Columbinu, i uglavnom nijem, Pierrot svoj svijet gradi definira i objašnjava preko pantomime. Potekao iz 16. i 17. stoljeća, postaje slavan i sveprisutan u sljedećih dvjesto godina, dok je u našemu, 20., stoljeću postao važnom figurom i maskom avangardne umjetnosti, a onda i rock kulture. Od Faulknera i Schönberga, Renoira, Stravinskog, Mejerholda do Aste Nielsen, Davida Bowieja, Michaela Jacksona i Darka Rundeka, Pierrot je širio svoju slavu, i pripovijedao svoju beskonačnu priču. Pierrot su, makar i jednokratno, bili Frank Sinatra i Bob Dylan, dvojica muževa koji baš i nisu bili skloni šminki, maskiranju i klauneraju.

I onda se u glavnome toku hrvatske državotvorne misli, u medijima zabrinutim za što bolje funkcioniranje domoljublja, na smrtno ozbiljnim televizijskim ekranima, u zemlji s kojom nema nikakve zajebancije, pojave zli klaunovi. O njima mislim dok stojim na vrh tvrđave Hohenklingen, sagrađene u 12. stoljeću, i sa šesto metara nadmodrske visine, gledam gradić u dolini, a iza njega vidim Njemačku, onako kako su je osmatrali švicarski graničari, iščekujući hoće li Hitler napasti njihovu zemlju. I nije napao. Nitko u posljednjih osam stoljeća nije udario na tvrđavu Hohenklingen. Nije oko nje bilo rata. Uzalud su je gradili. Ili je smisao utvrđenja da nikad ne bude napadnuto…

O tome bi, vjerujem, trebalo govoriti, a ne o zlim klaunovima.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: