Rushdie

Jedne je noći netko kamenom razbio izlog na knjižari beogradske Prosvete u Radićevoj ulici u Sarajevu. Bila je to 1990. ili već 1991. godina – kako polako gubimo pojam o vremenu razmišljajući o događajima od prije rata i sve nam se osamdesete nakon Titove smrti stapaju u istu godinu, mogla bi to kalendarski biti i neka od ranijih godina – a izlog je razbijen zbog jedne knjige koja je u njemu bila izložena. I to ne zato što bi je zauvijek nepoznati počinitelj htio ukrasti, nego zato što je razbijanjem htio pokazati svoj stav prema knjizi. Bili su to “Satanski stihovi” Salmana Rushdieja, u izdanju beogradskoga BIGZ-a i u izvrsnome srpskom prijevodu sarajevskog profesora Svetozara Koljevića i Zorana Mutića.

Ovaj događaj, koji je svoje mjesto dobio u sitnoj bilješci crne kronike sarajevskog dnevnog Oslobođenja, a naširoko je komentiran u beogradskim novinama, bio je samo daleki odjek svjetskih zbivanja u jednoj ubavoj i tihoj južnoslavenskoj čaršiji, koja se još uvijek, premda nejako i bez imalo stvarne autorefleksije, borila za lijepu i plemenitu iluziju o vlastitoj multikulturalnoj prirodi i zajedničkom životu triju naroda u dolini rječice Miljacke, tamo gore među bosanskim planinama. Godinu ili dvije kasnije Bosna će, potpaljena sa strane, planuti dokazujući tako da u dvadesetom stoljeću najbolje gore mjesta s više različitih vjera i nacija, a Sarajevo će se naći u višegodišnjoj opsadi, nakon koje više nikada neće biti zatureno mjesto u dubokoj europskoj provinciji (ili kako to u jednome stihu govori veliki pjesnik toga grada Stevan Tontić – “u plitkoj Europi, u dubokoj Aziji”), nego će ostati velika europska metafora u kulturi sjećanja dvadesetog stoljeća, nešto poput Auschwitza, Gdanjska i Guernice. Metropolizacija toga grada će, u stvarnom i metaforičkom smislu, biti cinična posljedica gubitka njegove multikulturalnosti.

No, tog je dana razbijen izlog u Radićevoj ulici bio samo crtica u crnoj kronici. Ili u to vrijeme Rushdieja još nismo ni čitali, ili nismo imali ključ za razumijevanje njegove proze, ali tek ćemo puno kasnije shvatiti u kojoj su mjeri sve teme Rushdiejeve književnosti, a ima ih mnoštvo i vrlo su raznolike, zapravo sarajevske. On sam u taj grad nikada nije stigao, premda je u ratnim godinama pokazivao interes za njega, te je napisao nekoliko tekstova i potpisao nekakve peticije u kojima se prosvjedovalo protiv srpske opsade i ravnodušnosti koju je svijet godinama iskazivao. Dao je i jedan intervju novinaru Senadu Pećaninu, koji je objavljen u sarajevskom magazinu Dani. Bio je to, ako se možemo pouzdati u vlastita sjećanja i oskudnu dokumentaciju, jedini Rushdiejev razgovor s nekim južnoslavenskim novinarom.

Kada je 1988. objavio “Sotonske stihove”, Salman Rushdie već je bio slavan pisac. Prvi roman pod naslovom “Grimus”, tiskan 1975. malo tko je u Velikoj Britaniji razumio, pa nije ni doživio bogzna kakav uspjeh. Riječ je o nekoj vrsti znanstvenofantastičnoga romana, čija se radnja događa na otoku na koji čovjek može samo čudom stići. „Grimus“ je alegorija o boljem i sretnijem svijetu, ali s neizrečenim poučkom kako čovjek ne može izmijeniti vlastitu prirodu, bez obzira na to gdje živi i koliko daleko ode. Ili koliko daleko biva prognan. Naime, “Grimus” je, zapravo, bolan i tragičan roman o progonstvu, u tom smislu sasvim autobiografski. Bila je to prva Rushdiejeva knjiga, ali i posljednja koja nikoga nije uzrujala. Inače, naslov knjige je zapravo anagram riječi simurg. Simurg je, pak, ptica iz perzijske mitologije, dobra i mudra, a toliko golema da u svojim kandžama može ponijeti slona ili kita, preživjela je već tri smaka svijeta i nosi sva znanja o tome

Šest godina nakon “Grimusa” Rushdie je objavio roman koji ga je proslavio i nakon kojega su mu stigle prve prijetnje iz zavičaja. Zanimljivo je bilo da su se najprije povrijeđenima osjetili hindusi, a da su tek potom ljutito reagirali i muslimani. Roman “Djeca ponoći” počinje časom rođenja nacije, u ponoć 15. kolovoza 1947. Tada je proglašena nezavisnost Indije, nakon čega slijede događaji koji su obilježili povijest potkontinenta, ali i osobnu Rushdiejevu biografiju, uključujući i genocid, masovna etnička čišćenja, uništenje kulturnoga identiteta, samo zato što je taj identitet bio kompozitan, dakle sastavljen od drugih identiteta. Jedan, premda ne i jedini razlog Rushdiejeve kontroverze i neomiljenosti u svijetu iz kojega je potekao, jest taj što se on nije odrekao kompozitnosti vlastitoga identiteta, u raspadu Indije koji je uslijedio s nezavisnošću on nije odabrao stranu ili – točnije rečeno – nije krenuo u progonstvo putem koji mu određuje njegovo rođeno ime, tojest, religijski znak u njega upisan. Umjesto toga, Rushdie je već u “Djeci ponoći” počinio teško zlodjelo: proveo je rekonstrukciju vlastitoga svijeta i identiteta, pisao je o njemu i pretvorio u književnost i u književnu činjenicu nešto što je, zapravo, zbrisano s lica zemlje. U principu, takve pisce ne vole ni vladari, a ni svjetina. Oni kompliciraju jednostavne istine, proizvedene masovnim zločinima.

Na način na koji su nastala “Djeca ponoći” pisac se vraćao u nizu intervjua, novinskih članaka i rasprava. Osim što je bio o tome pitan, očito se radilo o temi koja mu je, u velikoj mjeri, odredila ne samo književno djelo i većinu budućih knjiga, nego i životnu sudbinu. Tako u eseju “Imaginarni zavičaji” piše o tome kako mu je ideja za roman na um pala dok je gledao staru crno-bijelu fotografiju svoga rodnog doma u Bombaju, koja je godinama visjela na zidu njegove radne sobe: “Ta me fotografija podsjeća da je sadašnjost ono što je meni strano, a da je prošlost moj dom, ma koliko to bio izgubljeni dom, u izgubljenom gradu i u izmaglici izgubljenog vremena.” Kada je, piše Rushdie, nakon praktično pola života provedenog u tuđini, posjetio svoj rodni grad, prvo što je učinio bilo je da zaviri u telefonski imenik i u njemu potraži očevo ime. Začudo, pronašao ga je, zajedno s točnom adresom i istim telefonskim brojem, kao da se čas progonstva nikada nije ni dogodio. To ga je potreslo i uznemirilo. “Vjerojatno nije previše romantično reći da se upravo tada rodio roman ‘Djeca ponoći’ – u trenutku kada sam shvatio koliko želim da u sebi obnovim prošlost, ali ne u izblijedjelom sivilu fotografija iz porodičnog albuma, već u potpunosti, u tehnikoloru.”

I doista, “Djeca ponoći” roman su u tehnikoloru: furiozno napisan, moćan i užaren, ispunjen bezbrojnim razumljivim i nerazumljivim referencama, neobične barokne strukture, koju ispunjavaju priče što povremeno djeluju vrlo realistično i dokumentarno, da bi se odmah zatim pretopile u mit i u san, ili u klasičnu priču poput onih iz Tisuću i jedne noći. U knjizi je mnoštvo likova, uzaludno bi čitatelju bilo da ih pokuša sve upamtiti, jer se oni ne pojavljuju i ne iščezavaju po nekoj višoj dramaturškoj logici. Često su tu samo da nešto kažu ili ispričaju, da ilustriraju atmosferu neke od godina koje su uslijedile, ili su prethodile proglašenju indijske nezavisnosti. U “Djeci ponoći” Rushdie se prilično prezrivo odnosi prema onoj književnoj sceni i onim čitateljima ili kritičarima koji očekuju čvrste strukture, jasne i zauvijek zapisane odnose među likovima ili kojekakve žanrovske zadatosti i pravila koja bi olakšavala čitanje lijenom, nedarovitom, arogantnom i slabo informiranom svijetu. Koješta se u tom velikom bombajskom epu ne da razumjeti, čitatelju neprestano nedostaju nekakva znanja, ali to – paradoksalno – ne škodi čitanju, jer u osnovi Rushdiejeve erudicije i višeslojnosti njegove proze nije potreba da čovjeka intelektualno fascinira i porazi, nego je u njezinoj osnovi nevjerojatna strast pripovijedanja, epskoga pričanja, šeherezadinskoga erosa u beskrajnome nizanju, ulančavanju i umnožavanju priče. Način na koji on piše u “Djeci ponoći”, i kako piše u većini svojih kasnijih romana, bio bi posve neizdrživ za ovdašnje novinske književne kritičare i dnevne teoretičare, a bogme i za pokojeg zagrebačkog kvartovskog genija šank-proze, pošto bi oni Rushdieja već zbog tog njegovog pripovjedalaštva i odbijanja svih primitivnijih, iako možda modernijih, književnih strategija smjestili ne u devetnaesto, nego, valjda, u šesnaesto stoljeće, negdje između Petra Zoranića i Andrije Kačića Miošića. Englezima, pak, takav Rushdie nije predstavljao problem. U Engleza se, naime, pripovijeda.

Nakon što je s knjigom “Djeca ponoći” sagradio spomenik Bombaju, Rushdie više nije mogao navraćati u taj grad. Nije mogao ni u Pakistan, tamo gdje je emigrirala njegova obitelj. Ali prave nevolje – koje će ga učiniti jednom od amblematskih figura dvadesetog stoljeća – doživjet će tek sa “Sotonskim stihovima” (Ovaj je naslov u hrvatskome prijevodu Nikole Milićevića, koji je uslijedio nakon srpskoga, Koljevića i Mutića. Uistinu, nisu ni sotonski, ni satanski, a nisu  ni stihovi. Naslov, i srpski, i hrvatski, trebao bi glasiti “Šejtanski ajeti”).

Ovaj je roman u svome zahvatu manje ambiciozan, a u epskoj širini manje glomazan od “Djece ponoći”, ali bi se, onako razgovorno, moglo kazati da je još luđi i pomaknutiji. Počinje, a zatim i traje u trenutku dok Gibreel Farishta pada slobodnim padom iz aviona koji je doživio nesreću. Gibreel je zapravo Džibril ili po kršćanski Gabrijel. On je jedan od četiri najvažnija meleka (anđela) u islamu, koji je tješio našega zajedničkog praoca Adema (Adama) i naučio ga poljodjelstvu, obrtu i hodočasničkom obredu, a Božjim je poslanicima i vjerovjesnicima s neba prenosio Božju objavu i nalazio im se pri ruci u teškim životnim trenucima. Džibril je poslaniku Muhamedu posredovao Kuransku objavu.

To, i još koješta drugoga, konotirano je već u prvih nekoliko rečenica “Sotonskih stihova”. Malo kasnije, saznat ćemo da s neba skupa s bleskastim Gibreelom Farishtom pada i do grla zakopčani i namrgođeni gospodin Saladin Chamcha. Dok se ovaj mrgodio, Gibreel je pjevao neke smiješne pjesmice. Pritom: “Saladin je ronio nosom nadolje, dok je Farishta grlio zrak, tapšajući ga i rukama i nogama, kao neki razbacani, previše zaneseni glumac bez tehnike samokontrole.”

Danas to znamo, već je sam taj početak “Sotonskih stihova” bio rizičan i opasan. I to na dva načina. Prvi i manje poguban: zapadna publika teško će shvatiti konotacije Gibreelovog pada i njegovoga krajnje budalastog ponašanja. Drugi i vrlo poguban: istočna publika će shvatiti sve, ali bez imalo smisla za humor i za bajku. A to je, kažemo, bio samo početak. Ono što se dalje događalo u ovom predivnom, u nakanama plemenitom i – na lijep način – duboko naivnom romanu, bilo je kobno po Salmana Rushdieja, ali još puno više od toga, za milijune muslimana diljem svijeta, koji su ovu knjigu osudili, nad njom se strašno razgnjevili, a da je nisu ni pročitali. Iz obzira prema njima, koji nipošto nije izazvan strahom autora ovog teksta od mogućih posljedica po vlastitu kožu, o onome što se dalje događa u “Sotonskim stihovima”, te o uvredi na račun vjerovjesnika islama, poslanika Muhameda, nećemo govoriti. Nama, iz naše poluorijentalne, poluokcidentalne perspektive, ili iz naše plitke Europe i duboke Azije, čini se da uvrede zapravo nema – pogotovu ako stvar usporedimo s danskim karikaturama, svinjskim Van Goghovim filmom i sličnim antiislamskim i rasističkim gadarijama iz nove pop-kulture Zapada – ali dojam da uvrede nema ne znači ništa, ako se milijuni ljudi osjećaju uvrijeđenima. U njihove osjećaje nemamo pravo dirati, ali imamo pravo govoriti o tome što je doprinijelo dubini i širini uvrede.

Ajatolah Ruholah Homeini bio je živopisan čovjek i imam. Godinama je živio u progonstvu u Francuskoj, dok mu je o glavi radila tajna policija šaha Reze Pahlavija, jedna od najstrašnijih i najkrvavijih policija u dvadesetom stoljeću, o čijoj se reputaciji malo govori, jer su je, kao i šaha Rezu, stvorili Amerikanci. Naime, Iran je, baštineći tradiciju drevne Perzije, bio najnaprednija srednjeistočna država, izražene multikulturalnosti, s glavnim gradom Teheranom, koji je uvijek imao jaka zapadna obilježja, pa se, recimo, džez u tom gradu počeo svirati prije nego u Zagrebu, Beogradu ili Beču. Međutim, problemi su nastali kada je 1953. legendarni i od naroda obljubljeni premijer Mohamed Mosadek nacionalizirao svu iransku naftu. Tada su američke i britanske tajne službe pokrenule operaciju Ajax, srušile premijera, koji je završio u doživotnom progonstvu, negdje duboko u provinciji, dok je šah Reza postao apsolutni vladar, trajno podložan Washingtonu. U nekoj primitivnijoj i zaostalijoj zemlji to bi se još i moglo trajno održati, ali u Iranu se tijekom naredna dva i pol desetljeća stvorila snažna unutrašnja opozicija, a izvan zemlje, uglavnom po Zapadnoj Europi, narasla je intelektualno moćna emigracija. Ona je, kao i unutrašnja opozicija, bila izrazito politički heterogena, od komunista do klasičnih građanskih političara, ali se u trenutku islamske revolucije našla ujedinjena. Zločinački šahov režim srušen je u jednom naletu, 1979. godine, Homeini se u zemlju vratio kao živa ikona i vrhovni vjerski vođa, a na čelo vlade stao je Abul Hasan Bani Sadr, vrlo inteligentan, obrazovan i građanski profiliran političar (kakvo je nekada bilo naše  novinarstvo potvrđuje činjenica da je s Bani Sadrom Start tada objavio golemi intervju). U ranim danima islamske revolucije iranska politička struktura imala je sve obrise demokracije, u njezinom najširem spektru. Ali to niti je odgovaralo Homeiniju, niti je odgovaralo Amerikancima. Što revolucionarnim metodama, a što američkom politikom koja je težila ekstremizaciji Islamske republike Iran, s vremenom su neislamski, komunistički i građanski elementi zbrisani s vlasti, s javne scene, te iz Irana. Bani Sadr se, tako, vrlo brzo vratio u Francusku, gdje i danas živi. Ubrzo je, animiran američkom podrškom, Sadam Husein izvršio agresiju na Iran i godinama, uz popriličnu materijalnu pomoć Zapada, kasapio tu zemlju, ali bilo je uzalud. Islamska vlast samo je bivala sve snažnija. Zapadnjacima zbog nečega nije išlo u glavu da ni Iranci koji su nekada bili protiv Homeinija baš nikada neće pristati na novoga šaha Rezu.

E, nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je “Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva, Homeini bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu, bez obzira na sve konfesijske razlike unutar toga svijeta, pa čak i sva smrtna neprijateljstva. Odjek Homeinijeve fetve bio je – da se patetično izrazimo – krik ranjene duše islamskoga svijeta, slomljenog kolonizacijama i autoritarnim režimima, dezorijentiranog padom komunizma i nestajanjem Sovjetskog Saveza i duboko frustriranog nerazumijevanjem i ravnodušnošću Zapada prema njegovoj sudbini. Salman Rushdie je u toj stvari bio ni kriv, ni dužan. Bio je kolateralna žrtva, čovjek kojemu se na glavu srušila jedna velika i strašna povijest i pripovijest. Štoviše, Rushdie je pao od onih za čije se dostojanstvo, kulturno i civilizacijsko, u svojim romanima zdušno borio. Ali uzalud je to govoriti, kad ljudi što su pristali uz fetvu ne misle tako. Uzalud, kad ga u svojoj dubokoj uvrijeđenosti nisu ni čitali.

Ali nije to baš sasvim bila priča o strogom svećeniku koji je zbog bogohuljenja naumio kazniti pisca, pritom ateista. U “Sotonskim stihovima” se, naime, pojavljuje lik imama, vjerskog fanatika i zlog luđaka, koji se nakon godina emigracije na Zapadu vraća kući. Rushdie opisuje njegovu mržnju prema svijetu i civilizaciji koja ga je u vrijeme progonstva okruživala, opisuje njegove bližnje, pratitelje i poslušnike, prikazujući imama kao sitnu, usku i pokvarenu dušu. Nema ama baš nikakve sumnje da piše o Ruholahu Homeiniju, a čitatelju ostaje sumnja kako fetvu nije odaslala doktrinarna principijelnost jednoga vjerskog vođe, nego prosta ljudska taština jednoga malog, povrijeđenog čovjeka, kojemu je revolucija omogućila da presuđuje nad suštinama i nad ljudskim životima. Ne mijenja to puno na stvari, ali moglo bi biti da su se milijuni ljudi osjetili iskreno povrijeđenima, samo zato što im je o vlastitoj povrijeđenosti lagao jedan čovjek, inače i sam pjesnik.

Evo kako je o “Sotonskim stihovima” i razlozima za ovu knjigu pisao Rushdie: “Oni koji se danas najglasnije protive ‘Sotonskim stihovima’ mišljenja su da će miješanje s drugačijom kulturom neizbježno oslabiti i uništiti njihovu vlastitu. Ja sam suprotnog mišljenja. Roman ‘Sotonski stihovi’ slavi hibridnost, nečistoću, miješanje, preobražaj koji proizlazi iz novih i neočekivanih kombinacija ljudskih bića, kultura, ideja, politika, filmova, pjesama. On uživa u ukrštanju i plaši se apsolutizma Čistog. Melange, papazjanija, malo ovog i malo onog jest kako novo dolazi na svijet. Masovna migracija daje svijetu tu veliku mogućnost i ja sam je pokušao prigrliti.” Subverzija koju ove riječi nose doista pogađa revolucionare poput Ruholaha Homeinija, ali ona jednako pogađa papu Josepha Ratzingera, gospićkog suca Branka Milanovića, čelništvo Kaštelanske Hvidre, ovog i onog književnog kritičara, bijesne mađarske poštare i nekakvu budalinu koja vladi Republike Hrvatske piše predstavke o odnosu potpisnika ovoga teksta prema izraelskom kasapljenju Gaze… U biti, Rushdiejeva topla, bajkovita i katkad sasvim djetinja subverzija, kao i inzistiranje na kompozitnosti vlastitoga identiteta, ugrožava i vrijeđa sve koji zaziru od mješanaca, ili sve koji ovoga trenutka nedvosmisleno, i do kraja, znaju reći tko su i što su.

Skrivajući se, dok su ga čuvale britanske tajne službe – što je cinizam posebne vrste, jer su te službe neizravno odgovorne što je do fetve uopće i došlo – Salman Rushdie postao je neka vrsta pop zvijezde. Pojavljuje se iznenada, pjeva s Bono Voxom na koncertu U2, piše preporuke uz knjige svakakvih, kako dobrih tako i groznih pisaca, voli rockenroll, što povremeno nastoji inkorporirati u svoju prozu, užasava se Amerike, ali se u krivome času umotava u američku zastavu (to mu bivši prijatelj Tariq Ali nije oprostio, pa ga napada i u intervjuu koji je ekskluzivno dao Adriani Piteši, a ona ga objavila u Jutarnjem listu), čas je opet uvjereni ljevičar, čas desničar, ženi se za ljepotice i za pametne žene, razvodi se svaki čas, oduševljava se Bolivudom i prisjeća vlastite glumačke mladosti, s puno razloga se okomljuje na oskarovskog laureata “Tko želi biti milijunaš u bombajskom slamu”, živi, govori i piše divne knjige. Istina, mnogi te knjige ne vole, a najviše je onih koji ih nisu čitali, počev od milijuna uvrijeđenih, sve do armije zapadnih licemjera koji su Rushdieja štitili od posljedica fetve.

Svake jeseni, negdje oko Frankfurtskoga sajma knjiga, samo nas jedna briga mori: da Rushdie slučajno ne dobije Nobelovu nagradu. Bilo bi nepravedno i žalosno da ga još i na takav način ponize i iskoriste. Ne bi on to odbio: i njegova je taština golema, premda ne ubija.

Tamo gdje je nekada bila knjižara beogradske Prosvete, danas se prodaju cipele. Metafora Sarajevo, kao i metafora Rushdie, sve su dalje od stvarnoga grada i čovjeka koji je taj grad dobro razumio, premda ga nikada neće posjetiti.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: