Trump građane oslobađa od pismenosti

U prvoj predsjedničkoj debati, ne i sučeljavanju – kako tu stvar pogrešno nazivaju hrvatski mediji, ex-tajnica Hillary Clinton je prema anketi CNN-a nadpričala tajkuna Donalda Trumpa rezultatom 62:27 posto, uz 11 posto neopredijeljenih. Na CBS-u su anketirali neodlučne birače, ali su i oni dali prednost demokratskoj kandidatkinji, istina u nešto manjim omjerima. Trumpu ostaju još dvije debate – ili hrvatskije rečeno: rasprave, budući da se sučeljavaju jarci na brvnu i bikovi na bodnji u Čevljanovićima, dok ljudi raspravljaju, svađaju se, jedni drugima jebu majku, ali se, pošto nemaju razvijeno rogovlje, rado ne sučeljavaju, i ne idu jedno na drugo golim čelima – da u te dvije debate popravi dojam i pokuša nadgovoriti i nadmudriti gospođu Clinton. Iako su mu u tome vrlo slabe šanse. Žena je rječitija, obrazovanija, pametnija i informiranija. Dakle, ako smo pri debati, Donald Trump nema nikakvih šansi. Njegova je prilika, koju vjerojatno neće propustiti, da se s Hillary Clinton obračuna u onome u čemu je nenadmašan i moćan, a što još pripada umijeću rasprave. Sjetimo se tako da je u predizbornoj kampanji onoj novinarki rekao da joj “krv curi iz… anamo nje”, i da je time, valjda, pridobio simpatije svojih birača. S obzirom na to da je protukandidatkinji, ipak, šezdeset i osam, i da je, vrlo vjerojatno, izvan reproduktivne faze životnog ciklusa, spominjanje menstrualne krvi bilo bi u njezinom slučaju neumjesno, tako da kandidatu republikanaca ostaje da smisli neki drugi, jednako spektakularan, argument u raspravi.

Ne sviđa vam se spominjanje menstrualne krvi u novinskome članku? Ne sviđa se ni meni, ali zar bi novinski papir – još uvijek nenadmašan pri pranju prozora, a neloš i u neke druge svrhe – trebao ostati intaktan u odnosu na argumente političkog govora? Ono što govori Donald Trump, to je, naime, politika dvadeset i prvog stoljeća. Dizajner Boris Malešević, jedan od lucidnijih ljudi na hrvatskoj sceni, misli da je u takvom načinu govorenja budućnost. Ovom se promatraču, pak, ne čini da je tako, ali kako god bilo, nije politika isto što i pornografski film, pa da je iz ćudorednih razloga valja cenzurirati. Upravo ono što nije za novine i za javnost kada je riječ o pornografiji, mora se izložiti novinama i javnosti ako se pojavi u političkome govoru. Dakle, citirajmo Donalda Trumpa, ali ne zato što će to skandalizirati javnost, nego zato što je u menstrualnoj krvi, kurcu i pički osnovni razlog zbog kojega će Donald Trump možda pobijediti na izborima, iako će ostati poražen u svakoj televizijskoj ili novinskoj debati. Pritom, ne treba nužno iščitavati šovinizam ili rasizam u njegovu prostačenju – iako, fora s krvlju koja curi iz novinarkine utrobe jest sirovi i surovi šovinizam – jer se Trumpovi glasači, a podjednako i glasačice, nužno ne pale na šovinizam, nego se pale na prostaštvo. Istina, šovinizam i rasizam im ne smeta, čak ni kada se odnosi na njih same.

Kada bi ljudi bili uvredljivi, za Donalda Trumpa bi 8. studenoga glasali isključivo bijeli muškarci, kršćani, s podebelim računom na banci, po mogućnosti neoženjeni ili oženjeni bivšim eskort damama, rodom iz istočne Europe. Jer sve je druge Trump izvrijeđao, diskriminirao, segregirao tokom svoje predizborne kampanje. Dakle, kada bi bilo tako, ne samo da bi ga Hillary Clinton potukla do nogu, nego bi dobio manje glasova i od onog fundamentalističkog manijaka iz Slobodarske partije, i od onog čudaka koji na predsjedničke izbore izlazi kao predstavnik Zelenih. Što se to dogodilo s Amerikancima, ali i s ljudima općenito, pa ne samo da se ne vrijeđaju kad ih se pljuje, nego će glasati za onoga koji to čini. Je li to zato što u modu ulaze “nekorektni” političari, kao što govori Boris Malešević, ili je razlog, ipak, ozbiljniji i složeniji?

Donald Trump obećao je da će segregirati američke muslimane, da će ih dijelom protjerati, a dijelom staviti pod strogu kontrolu. Način na koji je o tome govorio je skandalozan, vulgaran i društveno neprihvatljiv. Na takve riječi bio bi izbačen sa svake pristojnije zabave, ali i izbjegavan od većine stvarnih europskih neofašista i ekstremista. Zato što je suština njegova govora šok i prostaštvo. Nije Trump u toj mjeri protiv muslimana, Meksikanaca, crnaca, nezaposlenih, žena i novinarki s menstruacijom, koliko je protiv sustava u kojem se zna da bi trebalo poštovati novinarke s menstruacijom, žene, nezaposlene, crnce, Meksikance i muslimane, a još više protiv elita koje sustav održavaju. I to je onda razlog što će se naći muslimana, Meksikanaca, crnaca, nezaposlenih, žena i novinarki s menstruacijom koji će glasati za njega. I možda će ih biti toliko da Donald Trump pobijedi na izborima.

Ljudi koji će za njega glasati nisu ni ideološki zaluđeni, ni fanatizirani. Njegove ih se prijetnje i uvrede ne tiču, a u njegovim prostaklucima tako uživaju zato što su prethodno diskriminirani, segregirani i izvrijeđani upravo od onih elita protiv kojih Trump nastupa. Osim toga, on im obećava idealnu Ameriku, raj na zemlji, u kojoj će elite biti likvidirane, a jedini će kriterij biti novac i privatna korist. Bit će likvidirani svi oni koji su ih godinama, desetljećima, možda i generacijama ponižavali, živeći kao nametnici, stvarni i simbolički, proračunski i intelektualni, na njihovom jadu i muci. A onda više neće biti ni pristojnosti, tog najpodlijeg sredstva kojim već nekoliko tisuća godina elita podčinjava rulju, ali ni pismenosti i žive kulture. Školovanje je u Americi skupo i nedostupno za sve. Trump je ljudima implicitno i eksplicitno obećao da školovanje više neće biti potrebno, a da će školovani biti stigmatizirani. Što je u prvom krugu debate bio njegov najveći prigovor gospođi Clinton: to što ona mnogo i dobro govori, ali ništa ne radi! Ljudi, moramo delati, pustimo praznu priču!

Postojala je u povijesti jedna zemlja u kojoj je već bio ostvaren ideal o kojem je ovdje riječ. Istina, bila je to jedna dalekoistočna despocija, zemlja bez ikakve demokratske tradicije, pa je sve bilo dovedeno do karikaturalnih razmjera, ali u osnovi se radilo o istome, o boju protiv viška pismenosti, protiv onih koji samo govore, a ništa ne rade. Intelektualci su pohvatani, zatvoreni i likvidirani. A zatim i svi ljudi s naočalama. Ti s naočalama smatrani su prikrivenim pripadnicima elite. Zemlja o kojoj je riječ zvala se Kampučija, njezin vođa Pol Pot, pokret Crvenih Kmera. Njihov etnički, etički i prostački čist raj na zemlji trajao je četiri godine, od 1975. do 1979, nakon čega je došla munjevita vijetnamska okupacija i oslobođenje od raja. Crveni Kmeri su, načelno govoreći, bili komunisti, ali nije ih to suštinski određivalo. Komunisti su, naime, bili i vijetnamski osloboditelji, koje također nije to suštinski određivalo.

Amerika, naravno, nije Kambodža. Donald Trump nije ni čuo za Pola Pota. Ali ne spominjemo Crvene Kmere iz ekshibicionističkih pobuda, niti zato što nam je mržnja prema mogućem američkom predsjedniku zamaglila pogled. Druga je stvar u pitanju: Crveni Kmeri nam trebaju da ustvrdimo kako Trump nije nikakav konzervativac, a teško bi ga se moglo opisati i kao desničara. Da bi bio konzervativac, trebala bi mu tradicija, a tradicije nema bez jasno diferenciranih elita, kojih pak nema bez čvrstog sustava vrijednosti. Ako se itko nakon pada komunizma bezrezervno, ali i s maksimalnim prezirom borio protiv tradicije, onda je to u posljednih nekoliko mjeseci bio Donald Trump. Konzervativne vrijednosti i menstrualna krv? Ma, haj’te molim vas!

Njegovi se glasači ne plaše onoga od čega ostatak svijeta premire od straha. Ne boje se, recimo, ni rasizma i šovinizma. Zato što su odrastali, formirali se i sazrijevali u vrijeme kada od šovinizma i rasizma ni u Americi nije bilo velikog zla. Druge su stvari njih mučile i uništavale, pa sad ne samo da su na rasizam neosjetljivi, nego ih hvata istinski bijes kada se njihovom vođi spočitava takvo što. I nije baš da ih ne možemo razumjeti.

Ako Donald Trump 8. studenoga pobijedi na predsjedničkim izborima, a još više ako njegova vladavina učini veliku štetu, najveći i jedini krivac bit će čelništvo Demokratske stranke, zajedno s onim dijelom čovječanstva koji u Hillary Clinton vidi predsjednicu Amerike. Ta žena je utjelovljenje onih elita protiv kojih su se ljudi u Americi pobunili. A put pobune je vazda dvosmjeran. Svaka je revolucija poražena kontrarevolucija, kao što je svaka kontrarevolucija jedna izgubljena revolucija.

Što želimo reći? Pa to da su glasači Donalda Trumpa motivirani istim činjenicama i vođeni istim pobudama kao i glasači Barneyja Saundersa. A Saunders bi, govorile su to sve ankete, Trumpa potukao do nogu. Demokratima, međutim, nije odgovarao takav predsjednik. Pa kao što će se naći muslimana i Meksikanaca da 8. studenoga glasaju za Trumpa, tako uopće nije nezamislivo da Saundersovi fanovi glasaju za istoga tog Trumpa. Znate kako je, ljudi bez naočala glasaju srcem, a ne glavom. Takvih je posvuda golema većina.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: