Udar


Izborni dan, oko podne... Šef je okružen najpovjerljivijim ljudima. Ćutljiv je i mrk. Stvari ne stoje dobro, kako izgleda. Najpovjerljiviji ljudi oko šefa već su pomalo uplašeni. Ipak, trude se da oraspolože Glavnog. To je osnovna strategija za bilo kakav društveni uspon, i svi to znaju. Šef i dalje ćuti, a prepadnuti dvorjani se nadaju samo u najmoćnije adrese: Boga i Šefa. Ne nužno tim redosljedom. Znaju da samo i jedino On (odnosi se na Šefa, izvini Svevišnji) može imati neko rješenje. Spasonosno, kao i uvijek. Ipak, ćute, Stvari ne idu kako treba... Šef najednom ustaje, laganim i sigurnim korakom odlazi do balkona. Odnekud se stvorio i šešir, klasični stetson. Šef ga stavlja na glavu, tek da podsjeti na Roberta Divala u legendarnoj sceni iz Kopoline “Apokalipse”. Pogleda svoj glavni grad na dan izbora. I izgovara: “Kako volim miris državnog udara ujutro”. I sve bi riješeno. Ko zna - zna.

Stanovit skepticizam povodom državnog udara u Crnoj Gori emitovao je i srpski premijer Vučić u prvim izjavama. Ipak, nemoguće je ne sjetiti se - ne tako davno Vučić je bio “žrtva” jednako mističnog državnog udara, ili, pak, serije državnih udara, do danas nije jasno. Bila je to jedna prilično osobena poetika državnog udara: nije se znalo ko to pokušava da uradi, niti zašto. Samo priča o tome. Koja se nametala kao - jedina realnost. Vučić je dominantna figura srpske politike, njegovi protivnici su rascjepkani, neodlučni, zbunjeni. Zvuči vam poznato? Zna Vučić kod koga je učio školu, pa mu nije mrsko pomoći učitelju...

Da je izborni državni udar u Crnoj Gori zapravo bio jedna vrsta rijalitija govori nekoliko krajnje neobičnih momenata.

Ovdje je za prevođenje fikcije u fakciju zadužen čitav jedan blok medija, a “lijepu ruku” je udario Specijalni.

On je djelovao uvjeren u ono što priča, ali, ne vjerujem da je takav stav probudio i kod gledalaca. Suviše je tu improvizacija - četiri grupe koje nisu uhvaćene, iako su organizatori uhapšeni na vrijeme. Oružje je trebalo da uđe u Crnu Goru preko granice Srbije i Albanije (a gdje je to?), a onda je, preko noći, što se veli, oružje - uništeno. Zar im nije trebalo oružje kao dokazni materijal? Ko je donio odluku o uništenju oružja? Da li je uništeno tamo (gdje god to bilo), jer kako sam shvatio Specijalnog, oružje nije ni ušlo u Crnu Goru? Ko je donio odluku da uništi oružje? Da li su o tome išta znali crnogorski istražitelji? Oružje koje nije ni došlo, a onda je uništeno negdje van CG? Možda neko to može da popije, ali...

Po svemu sudeći - imamo debelih razloga za sumnju. Ko je organizovao državni udar? Ko je crnogorski partner “ubačenim elementima”? Ako toga ne pokažete, gospodo, stvar je jasna da jasnija ne može biti. Ko su političari koji su, navodno, htjeli na ovaj način da uzmu vlast? Ili, zapravo, to znamo. Jer se upravo to i - desilo... Samo ne na najavljeni način.

Vratimo se Glavnom. Kasnije, istog dana... Sada je enterijer tamniji, prostorija puna ljudi. Ikonografski to je opet - Kopola. “Miris državnog udara ujutro” proširio se cijelom državom. Sada su najpovjerljiviji ljudi oko šefa djetinje veseli, raspoloženi... Situacija se promijenila, šef je izveo novi “mirakul”. Umoran je, nakon svega, sjeo je u udobnu golemu fotelju. I sjenka glavobolje je tu. “Kakvim sam idiotima okružen”, misli šef. “Da im nema mene, strva im se ne bi znalo...” Ljudi kojima je okružen sve teže obuzdavalju svoje veselje. Pričaju viceve, pokušavaju “zasmejati gospodara”. Jedan izvodi imitacije. Briljantno imitira partijske drugove, ali samo one kojima su kola obrnula niza stranu. Tu se šef malo nasmiješio... Jedan ne može da odoli. Vadi telefon i pravi selfi. Neko dobacuje Glavnom - “Kako si ovo izveo, majstore”.

“Bila je to ponuda koja se ne može odbiti”, reče umorno bos.”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: