Utopija Istočni Drvar

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, kandidat za načelnika općine držao predizborni govor u jednom selu, pa stao nabrajati svjetska čudesa koja će izniknuti kod njih budu li glasali za njegovu listu.

“Asfaltirat ćemo vam put do sela, sagraditi pilanu i otvoriti pedeset radnih mjesta”, recitirao je budući načelnik, “napravit ćemo vam i novu trafo-stanicu, i most preko rijeke i novu zgradu mjesne zajednice i Dom kulture ćemo napraviti, i osnovnu školu i dječji vrtić!” “U našem selu nema djece”, dobaci na to netko od okupljenih, a kandidat, nimalo zbunjen, doda: “I djecu ćemo vam napraviti!”

Sjetio sam se toga staroga vica, jednog od onih što su se pričali još u socijalizmu, a ova im, kako se zove, demokracija dala posve novi smisao i značenje. Ne zbog toga što je onda na selu još ponegdje i bilo djece - a bilo je - nego zato što seljaci u ona doba ionako nisu mogli birati tko će im djecu praviti.

Sjetio sam se toga staroga vica čitajući, naime, o izborima u Istočnom Drvaru: nije, naime, priča o demokraciji u Bosni i Hercegovini i lokalnim izborima 2016. ni srpski načelnik Srebrenice, ni tučnjava na izborima u Stocu, ni ratni zločinac na čelu Kladuše, nisu ta priča ni Dodik ni Bakir, ni Mostar, ni Banja Luka, ni Sarajevo, već mala jedna, najmanja općina u Bosni i Hercegovini i cijelom svijetu.

Istočni Drvar administrativna je jedinica nastala Daytonskim sporazumom, kad je slavni Titov Drvar podijeljen između Federacije BiH i Republike Srpske, pa je onaj dio predratne općine što se toga jutra zatekao u Federaciji opet podijeljen na Livanjski i Unsko-sanski kanton, a onaj komadić što se obreo u Srpskoj - u stvarnosti tri zabita, pusta sela u klekovačkim šumama: Potoci, Uvala i Srnetica - sa svih svojih sedamdeset devet stanovnika dobio ponosni prefiks “Istočni” i mrtav-ozbiljan status općine.

Toliko je mala i zabita ta općina da joj čak i načelnica živi u gradu Drvaru, dakle u drugom entitetu.

Sedamdeset devet stanovnika! Više ljudi ima, eto, kulturno-umjetničko društvo u Mjesnoj zajednici Vrnograč u Babinoj Velikoj Kladuši nego cijela općina Istočni Drvar stanovnika, pa ipak su ta tri zabita sela pod Klekovačom - u stvarnosti samo jedno, jer zaseoci Uvala i Srnetica zajedno imaju jedva desetak stanovnika - prava pravcata općina sa vlastitim općinskim vijećem i načelnicom, vlastitim lokalnim izborima i vlastitom izbornom komisijom.

Čak osam, kako se to kaže, “političkih subjekata” i ravno četrdeset osam kandidata stajalo je na glasačkim listićima za lokalne izbore 2016. u općini Istočni Drvar, što znači da se gotovo dvije trećine stanovništva općine kandidiralo na lokalnim izborima, za jedno od četrnaest mjesta u općinskom vijeću i načelnika općine.

Ako odbijemo onemoćalu starčad, ispada da se u toj općini cjelokupno radno sposobno stanovništvo bavi politikom. A u Općinskom vijeću sjedi petina stanovnika.

Sedamdeset devet stanovnika i četrdeset osam kandidata za petnaest mjesta u općinskoj vlasti! Lokalni izbori u Istočnom Drvaru dođu, ukratko, nešto kao nekoć seoski jesenski radovi, kad bi se cijelo selo okupilo na berbi kukuruza ili pečenju rakije.

Danas tako cijelo selo, i staro i mlado, sudjeluje na općinskim izborima - tko kao kandidat za vijećnika, tko kao kandidat za načelnika, tko kao član općinske izborne komisije, tko kao nezavisni promatrač, svatko glasa za svakoga, pod jednim krovom u prosjeku su barem dva-tri kandidata za općinsko vijeće, pa stariji nadgledaju, a mlađi na kraju broje glasove - već sutra, nastavi li stari Istočni Drvar izumirati ovim tempom, u njemu će živjeti petnaest stanovnika i svi će biti u vlasti, i koliko prekosutra starci će unucima pričati kako se u njihovom selu nekoć glasalo, a neko će mjesno kulturno-umjetničko društvo u narodnim nošnjama trgati od zaborava drevni običaj jesenskih općinskih izbora u selima pod Klekovačom.

U Bosni i Hercegovini, zemlji s četrnaest vlada i četrnaest premijera, dvjesto ministara i hiljadu pomoćnika ministara, Istočni Drvar funkcionira kao utopija.

Općina u kojoj svaki peti stanovnik sjedi u općinskom vijeću, ili pak u uredu načelnika i zamjenika, a ostale četiri petine su kandidati što čekaju sljedeće izbore, nedosegnuti je ideal bosanskohercegovačke demokracije, jedinstvenog sustava u kojemu će polovica radno sposobnih stanovnika biti predsjednici, premijeri, ministri, zastupnici, načelnici, zamjenici, pomoćnici i općinski vijećnici, a druga polovica njihovi vozači i tajnice.

I to je sav smisao postdejtonske demokratske Bosne i Hercegovine: uglaviti se nekako u vlast, bilo đe i bilo kakvu, entitetsku, kantonalnu, gradsku, općinsku, bilo koju: trenutačno, jedina razlika između Istočnog Drvara i Sarajeva ili Banjaluke jest to što u Sarajevu ili Banjaluci za sada još ima više stanovnika nego kandidata.

I, naravno, to što tamo još uvijek ima djece. U cijeloj općini Istočni Drvar, prema posljednjem popisu stanovništva, djece između pet i devet godina ima ukupno, samo trenutak da provjerim, dakle jedno.

Ali, shvatili ste, napravit će im i djecu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: