Veliki park

Jesen je dolazila oko Velike Gospe, čim se august prepolovi i pođe svom kraju. Iako nije bilo velikih žega, sunce nikada ne bi upeklo kao što upekne u Mostaru, niti bi kada bilo sparno kao u Zagrebu ili Beču, nego bi i usred najgorih julskih vrućina u sumrak nastupala prijatna svježina, te bi se i po tome znao smisao akšama i akšamluka iz narodnih pjesama, s prvim bi se znacima jeseni osjetilo kratko olakšanje, jer bi tada, s Velikom Gospom, dolazilo najljepše doba godine, koje bi trajalo kratko, negdje do petnaestog septembra, rijetko koji dan duže, kada nigdje nije bilo kao u Sarajevu, i kada bi se sve, i klima, i povijesno vrijeme, i ljudi, našlo u savršenom skladu, i čovjek bi nakratko znao zašto se zatekao tu, i zašto živi u tom gradu, daleko od svijeta i od svojih. Zatim bi, kada se i rujan popolovi i pojave se, iznenada, prvi jutarnji mrazevi, i krene se od Otesa i od Sarajevskoga polja navlačiti magla, nastupalo ono najduže i najgore doba godine, koje bi se znalo razvući sve do kraja aprila, tokom kojega se nad gradom ne bi zaplavilo nebo, niti bi zasjalo sunca, niti bi se imalo po čemu znati da će ta klimatska nevolja ikada proći. Cijelih sedam mjeseci tokom godine čovjek ne bi mogao razumjeti kome je i kako na um palo da na tom mjestu, u tom grotlu među planinama, podiže grad. Osim ako Sarajevo nije nastalo jedne godine između petnaestog augusta i petnaestog septembra, a ljudima se poslije više nije dalo seliti.

Nakon što je iz Direkcije željeznica otišao u mirovinu, Franjo Rejc honorarno je radio kao knjigovođa u Hotelu Pošta. Sve do 1966. kod Konjica je, na Glavatičevu, držao pčele, i obilazio ih vikendom, da bi u proljeće te godine, kada mu se rodio unuk, poklonio posljednjih dvanaest košnica, čime se naglo okončala njegova skoro četrdesetogodišnja pčelarska karijera. Na jesen iste godine predat će i knjigovodstvo, koje je bilo tako uredno i sređeno da se iz njega mogla iščitati cijela povijest ovoga činovničkoga hotela, čiji su se fragmenti još dugo mogli naći po Franjinim ladicama u stanu na petome katu u zgradi gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije, a potom i na Sepetarevcu, i bit će tih pabiraka, dopola ispisanih sveščica, hotelskih prospekata i praznih žućkastih listova s memorandumom pri vrhu, sve do 1992. i početka opsade, nakon čega će i toga iščeznuti.

Knjigovodstvo, kojim se u životu bavio kratko, jedva sedam-osam godina, nakon što je umirovljen kao konstruktor reda vožnje, Franjo nije lako ostavio. Bio je radan čovjek, posao ga je smirivao, životni smisao nalazio je dovodeći stvari u red, sređujući papire i protokole, administrirajući svakodnevicom i pretvarajući je u povijest, tako da je napuštanje posla za njega značilo polagano odustajanje od života, umiranje na rate, s godišnjim dobima koja su u Sarajevu djelovala tako sudbonosno.

Od knjigovodstva je morao odustati zbog bolesti. Pritiskala ga je srčana astma, i sve teže je podnosio dugu sarajevsku zimu, rastegnutu od kraja rujna do sredine travnja, pa su liječnici savjetovali da zime provodi na moru. Tako je, sa ženom Olgom i s tek rođenim unukom 1966. na 1967. prvi put zimovao u Drveniku, u staroj dalmatinskoj kući, koju je njihov sin Dragan kupio nekoliko godina ranije. Prijala mu je, srcu i plućima, morska klima, ali se, istovremeno, suočio sa skorim nestankom i s uzaludnošću i besmislom života, kada se ništa ne radi i ništa se ne piše. Tako je, da si olakša muku, počeo učiti engleski jezik. Uz slovenski koji mu je bio očinji i srpskohrvatski koji mu je bio materinji, te njemački na kojem se školovao, talijanski koji je naučio u zarobljeništvu i bio je jezik najljepših godina njegove mladosti, madžarskoga koji je naučio kao vjeran podanik Monarhije i kojim se služio na željeznici, prevodeći službene dopise, i u pčelarstvu, dopisujući se s madžarskim pčelarima i raspravljajući s njima o europskoj i američkoj truleži, o majskoj bolesti, i o toj čudesnoj pčelinjoj preosjetljivosti na putovanja, o tome da su selidba i egzil glavni uzročnici kuge, te francuskoga jezika, koji je naučio nekako usput, čitajući knjige koje nisu bile prevedene na naš jezik, Franjo Rejc posljednjih je godina svoga života učio engleski. To je, pričalo se, jezik budućnosti. U njegovom slučaju, bio je to jezik pomoću kojega se varakao sa smrću.

Sa zimskim selidbama u Drvenik izgubio se i sarajevski ritam godišnjih doba. Ali jedno je, ipak, ostalo: prvi jasan nagovještaj jeseni, oko petnaestog augusta, svake godine.

Otkako je otišao u penziju, Franjo bi u kancelariju u Hotelu Pošta išao svakoga dana, malo poslije podne. Ostajao je obično do pet, a onda bi, umjesto da pređe tih pedesetak koraka od hotela do zgrade u kojoj je živio, kretao Kulovićevom, pa niz Titovu, sve do Velikog parka. Šetao bi asfaltiranim stazama, pod visokim, nikad obnavljanim stablima, koja su na tom mjestu rasla od osme godine austrougarske vladavine, kada su mladice zasađene, a park prvoga listopada te 1886. svečano otvoren. Nakon što bi se popeo sve do Ulice Mustafe Golubića i Doma milicije, Franjo bi sjedao na klupu da se odmori. Bila je to uvijek ista klupa, koja danas na tom mjestu više ne postoji. Govorio je da tu ima najviše zraka, da je najsvježije i najugodnije ljeti baš tu sjediti. Zimi bi samo stajao uz klupu, i osluškivao.

Tačno na tom mjestu, polovinom augusta, dahnula bi jesen niz Veliki park, i nastupalo je najljepše doba godine u Sarajevu, koje je trajalo kratko, i zato se morao tačno znati njegov početak, da bi ga cijelo moglo doživjeti.

Nakon što bi se na klupi odmorio, Franjo bi se polako, nogu pred nogu, zaputio kući. I tako svaki dan, nastojeći da uspori vrijeme koje je, međutim, sve brže prolazilo.

Trideset dunuma koliko je zapremalo groblje Čekrekčinica, Vakufska je uprava 1885. ustupila Zemaljskoj vladi, uz poštenu naknadu i uz uvjet da nišani ostanu tu gdje jesu, a da okolo njih bude zasađeno drveće i načinjeno groblje. Nije to bilo sasvim u skladu s vjerom, u mezarja se ne dira, među grobove se bez potrebe i razloga ne zalazi, ali došla su bila moderna vremena, bečki je ćesar tražio svoje, ljudi su se promijenili, a i groblje je, ruku na srce, bilo vrlo staro. Navodno ga je na svojoj zemlji ogradio i svojim vakufom učinio Muslihudin Čerkrekčija, početkom šesnaestog vijeka. Tu je i pokopan, tako da mu se i danas znaju nišani.

Projekt za Veliki park bio je djelo činovnika Zemaljske vlade Huga Krvarića. Iako nije bio vrtni arhitekt – kakvih je bilo u Beču, a projektirali su i lijepe i raskošne zagrebačke parkove – njegov se projekt ostvario i trajno održao, tako da se u vrijeme kada Franjo na uvijek istoj klupi dočekuje jesen ne razlikuje od stanja iz 1886. Staze su ostale iste, klupe su još uvijek na istim mjestima, samo je, u međuvremenu, izniknula, usred parka, kosturnica narodnih heroja, a u dnu, pri Titovoj ulici, fontana.

Hugo Krvarić bio je iz Dugog Sela, blizu Zagreba. Školovao se u Zagrebu i u Beču, a u Sarajevo je došao odmah po okupaciji Bosne. Tu se nastanio i dobio sina. Možda je u Sarajevu i umro, tko to više zna. Sin Huga Kravarića, Kamilo, rodio se 1894, kada su stabla Velikoga parka već ojačala. Rodio se 25. travnja, taman u vrijeme kada su olistala. Školovao se u Prvoj gimnaziji, pa u Zagrebu. Postao je kazališni kritičar, cijenjen i aktivan između dva rata. Seli se u Osijek, i postaje urednik Hrvatskog lista, dnevnih novina koje su izlazile za vrijeme NDH. Godine 1945. odlazi u emigraciju, živi i 1958. umire u Argentini. Blizak Pavelićevom krugu.

Je li se Kamilo Krvarić u Argentini sjećao Velikog parka? U kojim bi trenucima, u koja doba godine, i koliko puta, pomislio na to mjesto? Nemoguće je to znati, i već dugo nikoga nije briga za Huga Krvarića i njegova sina Kamila, zabludjeloga kazališnog kritičara, pristigloga iz sarajevske provincije i iz kuferaške obitelji, od onih koji nikome nisu pripadali i nigdje nisu prispjeli, bez domovine i bez zavičaja, i onda bi ponekad, poput Kamila, političkim radikalizmom, viškom nacionalnih i vjerskih osjećaja, svakodnevnom mentalnom i socijalnom gimnastikom, pokušavali negdje postati – domaći. Iako se o njemu ne zna gotovo ništa, biva jasno, u prisjećanju na kolovoški šum lišća u Velikome parku, i na Franju Rejca koji tu, na klupi, čeka jesen, kako je Kamilo Krvarić postao blizak Paveliću.

Hugo Krvarić, njegov otac, imao je dara. Tako je od jednoga starog mezarja načinio lijep austrijski park, s fascinantnom mrežom staza, na koje su se ljudi toliko navikli da ih i ne primjećuju. Te staze izlaze na sve četiri strane, i na četiri ulice koje drže Veliki park. S donje je strane Titova. Kroz guste krošnje i između visokih vitkih stabala, Franjo sa svoje klupe vidi Hotel Istru, koja će uskoro, dvije godine nakon njegove smrti, biti srušena. Ali on to ne zna, i nije ga briga. Iz njegove perspektive, ta građevina vječno će stajati tu, u Ulici Stjepana Radića, nazvana po najvećemu jugoslavenskom poluotoku – kako se govorilo u školi – kojega su Titovi partizani vratili matici zemlji. U Istri je Franjo imao prijatelje, drugove s kojima je nekada davno sudjelovao u uroti za oslobođenje Trsta, Istre, Gorice i Rijeke od talijanske uprave. Njegovi drugovi pomalo su se bavili terorizmom, a on ih je iz Sarajeva potpomagao. Zvali su se TIGR. Bio je to akronim, a bio je i – tigar.

Tokom Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu se skrivao inženjer Bonić. Puljanin i tigrovac, koji je iz rodnoga grada morao bježati pred smrtnom osudom. Da su to znali, ustaše bi ga deportirali svojim saveznicima Talijanima, ili bi ga, nakon pada Italije, postali u Jasenovac. U Sarajevu inženjer Bonić je kupio kuću koju će, nakon što se poslije rata on vrati u Pulu, Franjo godinama prodavati, sve dok ju konačno ne proda… I na kraju, od svega je ostalo samo ime jednoga hotela: Istra.

Zdesna od njegove klupe ulica je Kralja Tomislava. Nazvana po hrvatskome kralju, u povodu tisućgodišnjice njegova kraljevstva, koja se te 1925. slavila diljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čemu i danas svjedoče mramorne spomen-ploče diljem zemalja bivše Jugoslavije. O Tomislavu je tadašnja propaganda stvorila legendu kao o ujedinjujućemu, zajedničkom kralju svih južnih Slavena. Po njemu je kralj Aleksandar Karađorđević 1928. nadjenuo ime sinu drugorođencu, ali i hercegovačkome gradiću Duvnu.

U Ulicu kralja Tomislava ulijeva se Ulica Mustafe Golubića, koja park štiti s gornje strane. Mustafa je bio sovjetski obavještajac, atentator i silan čovjek, po čijoj bi se mračnoj legendi trebao napisati roman, ako je već preskupo snimiti film. A nema ni glumca koji bi odigrao Mustafu Golubića i ostao živ. Nijemci su ga 1941. živog uhvatili u Beogradu. Kažu da je na sebi imao uniformu SS oficira. Mučili su ga danima, lomili su mu kosti, koliko god ih je imao, ali on im nije htio reći ni kako se zove. Nije mogao hodati, pa su ga na drvenoj kancelarijskoj stolici odnijeli na strijeljanje. Nijemci nisu ni znali koga su pogubili. Nije iz, izgleda, bilo ni briga, kao što je i danas malo koga briga za Mustafu Golubića, Hercegovca iz Stoca, Kominterninog ubojicu, kojemu bi se, kažu, oči napunile suzama kada bi trideset i neke, u kasno noćno doba u nekoj praškoj pivnici tiho zapjevao: “Cvati, ružo, nemoj opadati, boluj Ahmo, nemoj umirati, jer te nemam nigdje ukopati…”

Sa četvrte strane Veliki park iviči jedna uličica, koja je tako malena i neugledna da nikada nije ni ime mijenjala, iako se nalazi u samome centru grada, tamo gdje se imena ulica, a ponekad i živih ljudi, najčešće i najradije mijenjaju. Nikada Franjo Rejc nije njome prošao, jer se Trampinom nije imalo kamo ići. Trampina je bila čikma, nazvana po Trampama, kojih danas više nema, porodici koja je, piše Alija Bejtić, davala hatibe i imame Čekrekčijine džamije podno Kovača, koju je dao sagraditi isti Muslihudin Čekrekčija, koji je ogradio zemlju za ovo mezarje,

Hadži hafiz Abdulatif Trampa bijaše hrabar čovjek, poput Mustafe Golubića, i isti takav usamljenik usred velikih europskih buna i prevrata, pa je stao uz ono nesretnika koji su u ljeto 1878. odlučili braniti Sarajevo od vojske baruna Filipovića. O tim danima, ali ne o Abdulatifu Trampi, nego o Mari milosnici, pisao je Ivo Andrić u jednoj od najljepših i najpotresnijih svojih priča, u kojoj i danas ima više Sarajeva nego što ga je u svim našim sjećanjima i što ga je na zemlji, ali bi i o njemu, posljednjemu velikom izdanku Trampi, netko mogao napisati barem priču.

Nakon što je pobuna skršena, kao što skršene bivaju sve pobune koje bi vrijedilo pamtiti, Abdulatifa nisu pogubili, kao što su mnoge druge, nego su ga predali možda i strašnijim mukama. Robijao je dugo, u zatvoru u Olomoucu, u Češkoj, da bi se vratio u Sarajevo, kada su se već primile mladice u budućem Velikomu parku.

Poslije rata, taksi te je provezao Trampinom ulicom, koja više nije bila čikma, i niz koju se, uz kafanu Park, vozilo brzo, kao po svakome drugom drumu. Tebi se to činilo nepristojno prebrzo, baš kao da je drum pregazio čikmu, a s njom i njezinu povijest, koja će što zbog brzine, što zbog umiranja, na kraju biti zaboravljena. Tim putem, od Obale vojvode Stepe, pa kroz Radićevu i preko Titove, pa preko onoga širokog pločnika, i niz Trampinu, pa desno, uz staru štampariju, Slogu i do Dalmatinske, taksisti izbjegavaju prometnu gužvu i vječne zastoje u Kulovićevoj, kao da svojom vožnjom i sebi i putniku nastoje namiriti izgubljeno vrijeme. A namirenje nema, niti ga može biti. Čovjek ništa ne dobiva kad projuri Trampinom, takvom brzinom da ne stigne ni izgovoriti hadži hafiz Abdulatif Trampa.

Djelo Huga Krvarića trajno je kao malo šta u Sarajevu. Rušile su se zgrade, austrougarske vile gorjele su u više ratova, turske kuće od nepečene gline rastapale su se na stoljetnim kišama, padali su hoteli, a na njihovom mjestu nicale su robne kuće, jedna pa druga, lice grada se nagrđivalo češće nego uljepšavalo, sve dok ga za mnoge, i lica i grada, nije nestalo. Izumrle su i Trampe, nestalo je Krvarića, ali je Veliki park čudom ostao. Samo što više nema klupe na koju bi o Velikoj Gospi dolazila jesen, ono kratko, najljepše doba u godini kada je Sarajevo imalo svoj razlog, i kada se kuferašima činilo kako ih je i Bog, i kralj i car naš Franjo Josip nagradio kada ih je poslao tu.

Klupa je sad dvadesetak metara niže, ali to više nije isto mjesto. Ali svejedno, ako netko za njega još zna, lako će ga naći. Pa može tu odstajati, ili čučnuti i sačekati da dođe ono što će svima jednom doći.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: