“Vrata od utrobe” roman je o Hercegovini, o biblijskom Jobu i o komunizmu

Da je povijest drukčije potekla, ili barem da rat nije krenuo iz Beograda, Mirko Kovač vjerojatno bi ostao u tom gradu, koji mu je stajao kao savršeno iskrojeno odijelo, a svoje knjige niti bi naknadno redigirao, niti bi ih jezično preuredio i prepjevao u hrvatski jezični standard. Za takvo što, naime, pisac ne bi imao vremena. Također, da nije prihvatio da mu karakter bude sudbina, ili da – sljedstveno kršćanskoj mitološkoj matrici, koja mu je bila bliska i s kojom se često služio – nije spremno ponio svoj križ i emigrirao ne samo u Rovinj i u Hrvatsku, nego iz Beograda i Srbije, te iz srpske kulture, koja ga je formirala, obogatila i ojačala do snage silnoga pisca ovih jezika, Kovač se uopće ne bi bavio svojim starim knjigama. Za takvo što, naime, ne bi imao vremena. I još: da nije u njemu bilo potrebe da se tako temeljito i cjelovito odriče onih koji su se Boga odrekli, i da – kao rukavom sa zamagljenog prozorskog stakla – nije prebrisao Istočnu Hercegovinu iz svoga svijeta, ne bi nanovo, u drugome jezičkom okviru i osjećaju istoga svog jezika, pisao “Uvod u drugi život” i “Vrata od utrobe”. Ne bi, jer za takvo što ne bi imao vremena. (Ali da ovaj Bog ne ostane u zraku, da visi, nerazumljiv, ili krivo upućen. Kovač, iako vjeran kršćanskoj legendi, vjernik nije bio, niti se u vjeri ukopao, kako u književnosti, tako niti na rovinjskome groblju, pa bi se moglo reći da je u konvencionalnome smislu bio ateist. Ali ono što su zatajili i čega su se odrekli oni zbog kojih je otišao iz Beograda i iz Istočne Hercegovine, njemu je bilo vrijedno koliko i vjerniku Bog. Pa zašto to onda i ne nazvati Bogom?)

Mogli bismo, dakle, kazati, što u gorkoj ironiji, a što jer je, možda, i zaista tako, da se pisac prepjevavanjem svojih romana, prepisivanjem njihovim i, katkad, višestrukim naknadnim redakcijama i prepravljanjima teksta, bavio zato što je imao previše vremena. A imao ga je zato što se svjesno odrekao dviju svojih velikih tema, jedne koju je napustio napuštajući zauvijek Beograd, i druge koje se odrekao odričući se, isto tako zauvijek, Istočne Hercegovine. Za razliku od nekih drugih pisaca, koji su samo u egzistencijalnom smislu bili emigranti, iako su nastavljali živjeti u svojim zavičajima i zavičajnim književnostima, Mirko Kovač emigrirao je iz svega. Njegova emigracija bila je velika i tragična. I bila je bitno osamljenička. Za razliku od Josepha Rotha ili Thomasa Manna, koji su bili pojedinci unutar cijeloga jednog izmještenog naroda, Kovač je bio sam. Hrvatska ga je dočekala s ravnodušnošću, hrvatska ga kultura i književnost nisu prihvatile, ili su ga prihvaćale uz sumnjičenja i podcjenjivanja, nikako onakvog i onolikog kakav je i koliki je bio, ali to samo po sebi za pisca i ne bi bilo loše da mu je, makar i na taj način, mogla pružiti barem približno tematsko polje onom kojega se on odrekao. Ali takvo što naravno da nije moguće. I nije – barem da u toj stvari nije! – tu s Hrvatskom problem. Zavičaji kojih se odreknemo nenadoknadivi su, svrbe i bole kao amputirani udovi, i nikad ne izrastu novi, kao što ne izraste nova ruka, noga.

Na zalisnim stranicama “Kristalnih rešetaka”, treće knjige Kovačevih Djela, koja su od 2003. izlazila u izdanju zaprešićke Frakture – tada jedva postojećeg izdavača, i u totalno autsajderskom kontekstu – među najavljenim se knjigama našla i ona koja nikada neće biti napisana: “Istarski razbojnici”, u opisu “biografije”. Bit će to pokušaj ukorijenjenja u novu temu, a na neki način i u novi zavičaj. Da je poživio, kao što je trebao poživjeti, Kovač bi napisao “Istarske razbojnike”. Oni koji su ga poznavali, i pamte njegove usputne pripovijesti, ispunjene jakim fascinacijama, a pomalo i lukavstvom pripovjedača, koji na slušateljima, katkad, provjerava svoje teme, mogu zamišljati kako bi izgledala ta Kovačeva knjiga, pa je u svojim glavama isto tako mogu i ispisivati. Čitatelj, ako je pažljiv i piscu vjeran, i sam je uvijek pomalo pisac, i sam vodi piščevu ruku po stranicama davno ispisanih i neispisanih knjiga. Tako on, čitatelj, danas može dovršavati književnu i životnu Kovačevu Istru, u pokušaju, uvijek uzaludnom, da mu namiri izgubljene zavičaje. (Da, još i to: pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije. Ali ne i ako ih se, kao Kovač, odrekne na takav način da totalno emigrira iz izgubljenih zavičaja, da o njima ne piše, da ih, u biblijskom smislu, prezre.)

Roman “Vrata od utrobe” u prvoj je verziji objavio 1978, u izdanju zagrebačkog Naprijeda. Za tu je knjigu čašćen Ninovom nagradom, u strašnoj konkurenciji i u vrijeme kada je ta nagrada bila kriterij na prostorima zajedničkih, međusobno razumljivih jezika. Bio je navršio četrdesetu, i bio je u punoj snazi kao scenarist, pripovjedač i romanopisac, jedan od onih beogradskih ludaka, koji su neprestano provjeravali granice slobode, iritirali državu i partiju i poigravali se svetinjama režima. Jest, imao je Kovač u sebi nešto ekshibicionističko, dobar, blag čovjek, a svejedno je volio skandalizirati čaršiju, ali u toj je provjeri granica slobode, dosljedno provedenoj na svakoj stranici “Vrata od utrobe” bilo i nešto što je mnogo važnije: ogroman biografski i sudbinski ulog. On je, naime, u to vrijeme pisao samo o onom što ga je čovječanski odredilo, o svojoj krvi i svojoj kosti Kovač je pisao.

“Vrata od utrobe” roman su o Istočnoj Hercegovini. Najvažniji hercegovački roman, općenito, koji je itko napisao. Ali to je i roman o komunističkom osvajanju vlasti, o retorziji i odmazdi među društvenim klasama, etnijama i ljudima. Iako nije dug, jedva da je u njemu tristo i pedeset stranica, to je i društvena freska, i porodična saga, i ljetopis mjesta L., smještenog u blizini Trebinja. (U kojemu se inicijalu, pak, jasno prepoznaje Lastva, mitsko središte Kovačevih proza, koje, međutim, iz razloga koje slutimo i koje bi vrijedilo opisivati, pisac nikad nije imenovao drukčije nego inicijalom.) Iako je Kovač drukčiji pisac od Ive Andrića, mnogostrukošću svojih značenja, društvenih, intimnih i političko-povijesnih, “Vrata od utrobe” usporediva su s “Travničkom hronikom”. (A možda su, iako ne i sigurno, obojici pisaca to i najbolji romani.) Ono što ih, međutim, čini neusporedivim jest pripovjedna strategija, u kojoj Kovač virtuozno kombinira dva međusobno suprotstavljena metoda: klasično, barokno pripovijedanje, s tehnikom rezova i uobličavanja ispripovijedanih cjelina u zasebno podnaslovljene kvazidokumentarne i tematske okvire. Time ne samo da ne otežava posao čitatelju – čemu je Kovač, čini mi se, bio i jedinom nevičan: naime, ni kada se ozbiljno trudio, nije bio u stanju svoj tekst učiniti neprohodnim, neprivlačnim, u se zatvorenim, hermetičnim – nego mu, štoviše, pruža iluziju kako svijet što ga pisac opisuje istovremeno gleda s više različitih, međusobno sučeljenih i zrcalećih strana. “Vrata od utrobe” su, formalno gledajući, roman-kaleidoskop. Što bi to bio roman-kaleidoskop? I to bi jednom valjalo objasniti. Ovako ostaje zgodna, a slikovita sintagma.

Kovač je hiperrealist, kvazidokumentarist, proizvođač čarolija, veliki porodični i zavičajni pisac. Ono što on upetlja u “Vratima od utrobe” ne bi raspetljao ni najsposobniji policijski istražitelj, ni književni analitičar, tekstolog, detektiv – ako takvi još i postoje u ovome jeziku – ali ništa tu nije nametljivo, suvišno ni opterećujuće. Priča teče onako kako teče vrijeme. Neravno i skokovito. Sudbina povlači junake njihovu kraju. A komunizma što se tiče, on se u “Vratima od utrobe” rodi, i u njima on umre. Iako je objavljena dvanaest godina prije kraja epohe (čarobnog li broja – dvanaest), prije 1990. kada se europski komunistički sustav i raspao, ova knjiga kao da je pisana s nekim naknadnim iskustvom. I nevjerojatno kako su je komesari uspjeli podnijeti. A bilo je to u vrijeme kada je književnost bila važna, kada se država tresla zbog jednoga subverzivnog stiha, kada su se zbog prvijenca mladoga pisca sastajali općinski komiteti, a oni centralni su živo raspravljali o zastranjenima u knjigama što su ušle u finale Ninove nagrade. Danas, državom, kao i državnim podzemljem, a onda i nacijom i nacionalnim patriotizmom, vladaju oni koji ništa ne čitaju – osim, možda, Dječje Biblije, da se ukratko i razumljivim jezikom informiraju pred redoviti raport ocu nadbiskupu – pa je teško zamišljati kako bi današnji komesari reagirali na ovakvu knjigu. Naravno, kada bi ona bila moguća.

“Vrata od utrobe” su, na kraju, knjiga o Jobu. Započinje motom iz one Knjige o Jobu: “Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju.” Job je, vjerujem, Dimitrije V, kojeg je neprijateljski rafal presjekao tako da ga je ostavio bez nogu i samo s jednom rukom. Takav će vladati mjestom L.
Mirko Kovač umro je na Preobraženje Gospodnje 2013. Trideset i pet godina ranije ovi su redovi upisani u “Vrata od utrobe”: “Preobraženje Gospodnje praznuj i preobraženje u sebi pripremaj, misli o skoroj smrti, smatraj se već umrlim svijetu, a živim Bogu, odvezuj se od svijeta, spremaj se hitno na put, išti spas i viči: potonuh! Čut ćeš glas kao Petar:
‘Što si se prepao, Bog je na tvojoj strani, prirodno.’”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: