Ah, danas je naš dan

Danas ćete po portalima vidjeti manekenke kojima je netko talentiran na licu naslikao masnice. Tamnoljubičaste, žutozelene, gotovo crne. Sve će one u vas gledati pogledom krave koja kuži da će za koji tren biti ubijena, smrznuta, pa po našim marketima u komadima prekrivena folijom prodavana idućih deset godina.

Danas ćemo možda čuti, a možda i nećemo, zašto mužjaci prebijaju ili ubijaju svoje najdraže komade. Kurve loše kuhaju, žele se razvesti, ne žele raširiti noge šefu, govore kad ne treba, ne šute kad treba. Imamo Hrvatsku a ništa se ne mijenja? Nije sve baš tako crno. Po portalima, novine ne čitam, sve se češće oglašavaju autori širokih vidika koji se zgražaju nad klanjem hrvatskih žena pa onda na tu temu pišu patetične tekstove.

Ne znaš šta je gore. Kad te “tvoj čovjek” tresne ili kad naletiš na pjesmu u prozi nadahnutog kretena koji sitno veze kako mame i tete i sestre ne treba ubijati. To je fuj i još je FUJ! Ma, ne serite, dečki. Zašto vas ima po portalima a nema u životu? Naši političari, najčasniji muži među hrvatskim mužima, izgledaju ili poput neandertalaca, tako se i ponašaju, ili poput seoskih popova, tako se i ponašaju. Svi oni mlate svoje žene ovako ili onako. Nekima razbijaju lubanje, druge vrijeđaju pred čitavom nacijom jebući siroticu iz sjene. Na kraj pameti im ne pada pripustiti žene svom koritu u kome već dvadeset i pet godina drže proždrljive svinjske njuške, neka se sirote svinje ne uvrijede.

Nisam baš sa prevelikom pažnjom nedavno čitala tekst o ženi koja je, aleluja, ubila svoga dragoga. Dobila je deset godina robije jer je “prekoračila nužnu obranu”. Kad je on na nju nasrnuo u namjeri da je razbije ona je, umjesto da mu se sama prostre na kuhinjskim pločicama, uzela nož u ruku i skratila si muke. Da nas je više takvih ne bi nam trebao ovakav jedan dan gdje nas svi mužjaci “nove generacije” žale.

Ona ženska dobila je deset godina. On bi na njenom mjestu dobio “obavezno liječenje” od nečega, na jedno šest mjeseci, susjedi bi rekli da je bio “tih i povučen”, psihijatri bi rekli da je bio “neubrojiv”, sutkinja bi prihvatila nalaz “vještaka”, žrtvi bi se našle otegotne okolnosti. Šetala je kasno noću u minici parkom, otišla je u kino bez muževljeve dozvole, juha nije bila vruća a muž je bio u ratu… Tu je u pravilu i vješt odvjetnik koga plaća šira i uža rodbina jer rodbina zna da njemu ne bi pao mrak na oči da kurvetina nije prešla granicu.

Jebite se, ženske moje. Ako smo spale na to da jednom godišnje čitamo o sebi glupe tekstove iz pera polupismenih mužjaka, ako nas ne smeta kad nam muž pred djecom razvali glavu, ako godinama strepimo hoće li svinja doći doma pijana ili samo “dobre volje”, ako nam je normalno da nas jebe samo kad se njemu hoće, ako mislimo da ga ne možemo napustiti jer će nas naći pa ubiti, ako pušimo priču bolesnika sa portala kako je “psihičko nasilje nad muškarcima od strane žena gore od smrti”…

UČINIMO NEŠTO! Imam ideju. Nož nije rješenje. Robijati deset godina se na neki način isplati ali možete vi to i bolje. Predlažem otrov. U Hrvatskoj zbog fibrilacije atrija, i ja je imam, stotine tisuća staraca i mladih pije Martefarin ili nešto slično. Martefarin je otrov za štakore, radi po principu razređivanja krvi. Djeluje na dulje staze. Do njega možete doći bez problema. Uvalite mu nekoliko tabletica u njegovo najdraže piće. I čekajte.

Razgovarala sam sa patolozima. U Hrvatskoj možeš ubiti koga hoćeš, ako si malo maštovitiji neće ti pasti vlas s glave. Prije pogreba svakako platiti nekome da ga ne seciraju. Nije neka lova. Kremirati ga. Na pogrebu u dubokoj crnini vrištati i pokušati se baciti u raku.

Da li vas je i danas prebio? Jest. Hoće li vas za koji dan ubiti i dobiti rad za opće dobro? Hoće. Jesam li vam rekla kako? Jesam. Da li sam udovica? Jesam. Govorim li iz prve ruke? Govorim.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: