Dvostruka ekspozicija

putopis Ulicom Jugoslavenska narodne armije (1)

Isto mi se događa kada se duboko zamislim dok po gradu vozim auto, i kada sanjam neki od onih dugih i brzih snova, sa čestim promjenama gradskih eksterijera, koji, obično započnu kao neka mirna i stišana priča, oko kupovine kuha i mlijeka ili odlaska u školu, a završavaju nekom furioznom potjerom, kao u filmovima Francuska veza jedan i dva. Pokušavam skrenuti lijevo na Zelenom valu, i u posljednjem trenutku primijetim znak zabrane. Naravno, lijevo se u Preradovićevu ne može, i nikada se nije moglo, ali za mene to u trenutku nije bila Preradovićeva, niti je bio Zagreb, nego neka druga ulica i drugi grad. U mojoj su glavi dok vozim auto, ili dok sanjam, jedna preko druge, kao dva dijapozitiva ili kao dvostruka ekspozicija, uvijek dva plana grada, dvije složene mreže gradskih ulica, koje se međusobno preklapaju, i upravo na tim se mjestima preklapanja, ili prevelike sličnosti, događa da pokušavam s krive strane skrenuti u zagrebačku Preradovićevu, jer se upravo s te strane skreće u Ulicu Šaloma Albaharija u Sarajevu, u koju, kad god skrenem autom ili pješke, sjetim se da je tu, jednom davno, bila Pčelarska centrala, gdje me je Nono vodio kada sam imao dvije, tri, četiri godine. Pa iako već dvadeset i jednu godinu nisam skrenuo autom u Ulicu Šaloma Albaharija, a oko Preradovićeve se provezem nekoliko puta tjedno, meni su te dvije ulice zapravo iste. Isti je grad u mojoj imaginaciji, načinjen od dva grada, i isto je moje sarajevsko i zagrebačko vrijeme.

Da mogu birati, ne bih danas izabrao ni Zagreb ni Sarajevo da u njemu živim. Sarajevo mi se jednom upisalo u biografiju i u dubinsku memoriju, volio sam taj grad (znam i kad sam ga volio: od ljeta 1991. do pod kraj dvadesetog vijeka, a onda se to mjesto počelo udaljavati, sve dok se nije pretvorilo u scenografiju mojih snova i sjećanja, s kojom stvarni grad više nema veze). U Zagrebu sam se slučajno zadržao, zatim sam se prije šest-sedam godina odselio na selo, ali niti sam Zagreb doživio svojim, niti sam se privikao na njega. U Zagrebu sam uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđin. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđin.

Ali da mogu birati, živio bih u Puli, Trstu, Krakovu, Wroclawu, živio bih, možda, i u gradu u kojemu nikada nisam bio, radije nego u Sarajevu ili Zagrebu. Ipak, mapa moga jedinog imaginarnog grada, koji postoji u snovima i u vožnji automobilom, grada koji bi trebalo opisati, dvostruka je ekspozicija Sarajeva i Zagreba.

Ulica Jugoslavenske narodne armije teče paralelno s glavnom ulicom u gradu, koja se do Vječne vatre prostire kao Titova, a onda nastavlja desno, pješačkom zonom, kao Ulica Vase Miskina. Ulica JNA je Zeleni val, a Titova i Vase Miskina su Ilica. Kad god pješačim gradom, a ne želim sretati ljude, idem Zelenim valom, kao što sam u prošlome životu išao JNA ulicom, ako sam neprimijećen htio stići do Baščaršije. Puno češće sanjam tu ulicu, nego Titovu. Zato što sam željan mira, i htio bih izbjeći poznate ljude, ili zato što sam u JNA živio do svoje treće godine, i mnogo razloga ima da se u toj ulici osjećam kao u nekom svom prazavičaju? Privatno Sarajevo – koje su Nono i Nona doživljavali samo kao muku i napor, i gdje su u istoj sobi, u razmaku od tačno četrdeset godina umirali moja majka i njezin otac – bilo je na Sepetarevcu, i ispod, na mejtaškome platou. Ali porodično Sarajevo – u kojemu su se Nono, Nona i moja majka osjećali puno prirodnije – postojalo je oko zgrade gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije. Kada govorim o Sepetarevcu, uglavnom govorim o sebi, a govoreći o JNA ulici, govorim o mojoj nestaloj porodici.

Izvorno, JNA ulica spajala je Titovu s Obalom vojvode Stepe. Započinjala je na onom semaforu, preko puta Parkuše, ulijevo savijala kod kafane hotela Istra, nastavljala kroz austrijski dio grada, i čas prije nego što će izbiti na Kundurdžiluk, i u svoju toplu i sigurnu osmansku podsvijest, okretala kod apoteke Prvi maj (zvaše li se tako), prema Obali i Principovom mostu. Nijedna ulica svog putnika, pješaka, ne provede kroz Sarajevo i kroz vrijeme, kao ova.

Na njezinome početku, očima ćeš se susresti s gostima kafane koja je postala slavna u šezdesetima, tako da će generacije emigranata, rođenih u četrdesetima i pedesetim, umirati po svojim kanadama i amerikama, dok će im Parkuša biti posljednji upisani znak identiteta, prije nego što ih smrt, konačno, ne pretvori u Amerikance i u ništa. Ti si došao kasnije, nije te za tu kafanu bilo briga, ni za te ljude i njihov ustajali humor, dobroćudan i dosadan kao muzika Shadowsa. Okrećeš od njih glavu, pali se zeleno na semaforu – koji je postavljen sredinom sedamdesetih – i dok prelaziš Titovu, osjećaš kako ti po bubrezima pirka sjeverac, koji se spušta niz Veliki park, između drveća i preko mezara, stesanih od kamena mekog kao vlašićki sir. Sretan si što je ljeto, a opet te malo brine da se tako oznojen ne prehladiš. Ljudi se ovdje plaše propuha, iako je grad u kotlini, i niotkuda ne može pošteno ni zapuhati. U tom vječnom strahu od promaje ima nečega od podsvjesne čežnje za vjetrom, za širinom i za velikom rijekom. Čežnje za onim što je suprotno i našemu strahu od propuha, i Sarajevu. Sarajevo se, obično, voljelo tako što se čeznulo za nekim drugim, dalekim, širim i ljepšim mjestom, gdje se čovjek ne plaši za svoja oznojena leđa, jer je navikao da sa svih strana puše, i jer je zdravo ono što na toj meraji i širini puše. Od te čežnje za daljinom i za morem, nezlobive i čiste, načinjen je lik Hasana u romanu “Derviš i smrt”, tvoj trajno najdraži književni lik. Meša Selimović je, po odlasku u Beograd, gdje se nadao pronaći svoj mir, a našao je samo naciju i poštovanje kod glavara nacionalne kulture – zaista, ima li išta prirodnije nego da pisac odabere da pripada onoj nacionalnoj kulturi čiji mu glavari iskažu elementarno ljudsko poštovanje, njegove knjige doživjevši kao svoje vlastite? – planirao napisati roman o Hasanu. Najavljivao ga je po novinskim intervjuima, ali započeo ga nije nikad. Osim što je već bio star i umoran, i što je bio užasno povrijeđen, Hasan se mogao napisati samo u Sarajevu. Ili o Sarajevu. Jer Hasan u Beogradu, kao ni u Zagrebu, ne bi imao smisla, jer tamo je nerazumljiva njegova čežnja za morem. Da si pisac, ti koji prelaziš ulicu na semaforu kod Parkuše, ili da onaj koji o tebi govori nije izgubio svoju sarajevsku nit, napisao bi roman o Hasanu, i on bi se događao u Sarajevu, ljeta i jeseni 1991. Hasan bi imao godina koliko ih je imao i u Dervišu. Roman bi završavao u noći nove 1992. godine, kada Hasan odlazi, i govori im da bi i oni trebali ići. Kažu mu: doći ćeš ti opet. On im odgovara: Neću, nikad više. Ako i dođem, neću vas zateći žive.

Taj dio ulice, do kafane Istra i okretanja prema istoku, od nekog vremena nosi Radićevo ime. Ranije je Radićeva bila samo od studentskog doma pa prema Obali, a onda se netko dosjetio da je, sve do Titove, to isti pravac, i amputirao komadić Ulice Jugoslavenske narodne armije. Time je iznevjerena povijest ove duge, lijepe ulice – koje je postojala još u petnaestom stoljeću – iznevjeren je njezin smisao u spajanju glavne gradske ulice s obalom, nakon što tiho i u sjeni paralelno prođe cijelim gradom, a Radićeva je postala nakaza iz dva dijela.

Ali tebi to nije važno, ti svojim putem ideš izvan kalendarskoga vremena, mimo mjeseci i godina, u nastojanju da obiđeš Sarajevo, i da onome koji o tebi piše svojom hodnjom pokušaš objasniti zašto sanja gradove u kojima ne bi po vlastitome izboru živio, i zašto u Zagrebu skreće autom u zabranjenom smjeru, jer mu se učini da je u Sarajevu. Za tebe Ulica JNA započinje sa semaforom ispred Parkuše, i prolazi kroz grad, i kroz vrijeme, kroz vrijeme iz sjećanja i povijesno vrijeme, sve do kraja, do kojeg će, možda, doći malo prije podne, u nedjelju 28. lipnja 1914, kada se nađeš uz svoga gimnazijskog druga Gavrila Principa, koji se sprema da iz svoga ružnog samokresa zapuca na princa. Ti ćeš tu dobro razmisliti hoćeš li ga uhvatiti za ruku – Gavro, bolan, jesi li normalan, znaš li šta će poslije od nas biti? – a onda ćeš, ipak, odustati, i pustiti ga neka puca, jer da si ga zadržao, morao bi ispričati kako je, bez Principa, protekao dvadeseti vijek, te zatim i što je bilo s Principom, bez Sarajevskog atentata. Bio bi to prevelik posao za tebe, s vrlo neizvjesnim ishodom, jer ti ne želiš ništa drugo nego da prošetaš ovim ulicama i da mi pomogneš da ih opišem. Zato ćeš, kada stigneš do kraja Ulice JNA, i nađeš se u svečanoj gužvi, pustiti Gavrila Principa da ubije princa, groficu i njihovo nerođeno dijete. Od stvarne povijesti, one koja se zbilja dogodila, strašnija je povijest koja se mogla dogoditi i koju zamišljaju hodač i njegov pisac. Zato je bolje da Princip ubije koga ubiti mora. A za tebe, još uvijek, dok ova šetnja ne završi, postoji nada da na kraj JNA ulice nećeš izbiti baš u nedjelju, 28. lipnja 1914.

Kako će biti, saznat ćemo u nastavku priče, jer ti još nisi prešao ni Titovu ulicu…



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: