Fetusi na oltaru, djeca pod anatemom

Američki svećenik je na oltar donio abortirani fetus kako bi svoje agitiranje za Donalda Trumpa učinio što pitoresknijim. Znao je pritom da zbog takve morbidarije ne može biti ekskomuni-ciran, za razliku od počinitelja pobačaja. Ili za razliku od izopćene djece čiji je grijeh bio samo u tome što su – rođena…

Čovjek se vjeronauči dok je živ. Pojavi se tako vijest da je msgr. Vlado Košić, biskup sisački, na posebnoj svetoj misi kojom je okončana ovogodišnja molitvena kampanja inicijative »40 dana za život« kazao kako »mira neće biti sve dok postoji abortus«. I ljudi tu vijest prime posve mirno.

Jer ako visoki dostojanstvenik Crkve koja propovijeda mir i dobro s oltara izgovori da mira biti neće, nije na pastvi da zanovijeta ili da se pita je li to biskup ustvari objavio rat, pa kakav je to božeprosti biskup, pa zašto umjesto u sjemenište nije išao u kakvu vojnu školu kad mu već nije do mira nego do rata, pa sve tako unedogled…

Tek što se čovjek pomiri s ratonosnom viješću iz Siska da je miru, ili onome što je od mira ostalo, definitivno odzvonilo, zaskoči ga nova vjerovijest, ovaj put odaslana s one strane Atlantika, iz predizborno razjedinjenih američkih država. Tamo je velečasni Frank Pavone, podgrijan vjerskom vatrom na koju je dolio litricu svetog lož-ulja za raspirivanje izborne kampanje, usred mise na oltar postavio abortirani fetus i nastavio propovijedati.

»Moramo se odlučiti hoćemo li dopustiti da se u SAD-u nastavi ubijanje djece. Clinton i demokrati kažu da, nastavimo ubijanje djece, a vi ćete platiti za to. Trump i republikanci kažu ne. Djeca moraju biti zaštićena!« – agitirao je velečasni Pavone među svojim vjernicima i, dat će Bog, Trumpovim glasačima. A kako bi njegovu bogoslužnu inovaciju mogli vidjeti ljudi širom svijeta, čitav je taj morbidni spektakl inscenirao pred kamerama, pa snimku postavio na Facebook. Nek' se širi vira Isusova i snimka fetusova…

Velečasni Frank Pavone, uostalom, zna da – prema Zakoniku kanonskoga prava – za pobačaj s uslijeđenim učinkom slijedi ekskomunikacija. A da isti taj Zakonik kanonskoga prava ne predviđa nikakve sankcije, a kamoli mjeru izopćenja, za svećenika koji na oltar prinese plod iliti uslijeđeni učinak pobačaja.

Za ovom planetarnom viješću uslijedila je još jedna hrvatska, iz koje vjernici mogu naučiti da Crkva svoje kanonsko pravo ekskomunikacije ne koristi samo prema onima koji su prekinuli život ljudskog zametka nego i prema djeci čiji se grijeh sastoji u tome što su – rođena.

To pravo je primijenio papa Pio XII. davnog 14. listopada 1946. kada je iz Crkve dekretom izopćio ne samo »sve one koji su sudjelovali u suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu ili mu na neki način pridonijeli« – što smo znali i prije – nego i njihove potomke.

Ova je vjerovijest objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, u sklopu intervjua s kustosicom i povjesničarkom umjetnosti Dunjom Blažević, kćerkom Jakova Blaževića, glavnoga tužitelja u sudskom procesu na kojemu je nadbiskup Stepinac kažnjen sa 16 godina teškog zatvora.

Gnjevan zbog načina vođenja sudskoga postupka i njegova ishoda, papa Pio XII. je ekskomunicirao i Dunju Blažević i njezine sestre, premda ni Bog dragi ne zna da je ijedna od njih sudjelovala u tom suđenju niti da mu je na bilo koji način pridonijela.

»To je bila neka vrsta anateme do koje meni, budući da nisam religiozna, nije stalo«, kaže danas Dunja Blažević. A na pitanje »Presuda Stepincu je poništena, a vaša anatema još stoji?«, odgovara: »Ne znam. Valjda stoji. Ne vjerujem da bi takva odluka Pape mogla pasti u zastaru, zar ne?«

Ne zna, eto, davno ekskomunicirana gospođa Blažević da se po danas važećem Zakoniku kanonskog prava »nesposobnima za upadanje u ekskomunikaciju« smatraju »oni koji su trajno lišeni uporabe razuma« te se, kao takvi, drže »nesposobnima za prekršaj«.

A ne zna ni to da danas nikakvoj ekskomunikaciji ne podliježe »vjernik koji nije navršio 16 godina života«, kao ni onaj tko »bez vlastite krivnje nije znao da krši zakon, a s neznanjem se izjednačuje nepažnja i zabluda«, niti onaj tko je grešno postupao »pod utjecajem fizičke sile ili nepredvidivoga, odnosno predvidivoga nepredusretljivog slučaja«, pa sve do onoga tko u trenutku počinjenja grijeha vrijednog izopćenja »nije imao uporabe razuma«, pri čemu kanonsko pravo drži da je »onaj tko je imao nesavršenu uporabu razuma ili je uopće nije imao zbog pijanstva ili drugoga slično skrivljenoga poremećaja pameti samo umanjeno uračunljiv«…

Zamantalo vam se od ovog crkvenog juristeraja? Oprostite… Evo ovog časa prestajem. Nijedna se od tih kanonskih odredbi ionako ne odnosi na slučaj ekskomunikacije Dunje Blažević i njezinih sestara, a teško da će i vama biti od neke praktične koristi.

Ali – budući da se čovjek vjeronauči dok je živ – sada barem znamo kojim su kanonskim paragrafima od ekskomunikacije zaštićeni svećenici religije mira dok popuju kako mira biti neće i dok u cilju najvulgarnije crkveno-političke propagande priređuju morbidne performanse s fetusima na oltaru.

Znamo zahvaljujući čemu ih Crkva smatra »nesposobnima za upadanje u ekskomunikaciju«.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: