Hrvatska vlast ometa pravdu u BiH

Politički osnažena članstvom u EU-u, hrvatska vlast zloupotrebljava europska načela, i time ih kompromitira: umjesto da susjednoj zemlji pomogne u bitki s neizdrživim teretom ratnih zločina, hrvatska joj vlast tu bitku otežava, pozivajući se pritom na navodni europski autoritet

Baotić me svaku noć izvodio i vodio u ostavu. Silovao me... Kad naredi da se skinem, nema tu rasprave. Nisam ni uspjela zaspati, već drugi dođe i izvede me na silovanje. Muž me odmah ostavio kada je čuo šta se desilo. Žalosno je, znam, ali nije mogao podnijeti da su me silovali – tako je u svibnju prošle godine pred Sudom BiH svjedočila zaštićena svjedokinja na suđenju Mati Baotiću, optuženom za ratne zločine u Donjoj Mahali kod Orašja.

Njezino je svjedočenje prenio Justice Report, Balkanske istraživačke mreže BIRN, koji detaljno prati suđenja za ratne zločine u BiH. Samo o hapšenju, optužnici i suđenju Baotiću, koji je uhićen u kolovozu prošle godine, Justice Report objavio je više od deset izvještaja, s mnogo potresnih detalja o silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima. Optužnica protiv Baotića nije jedina za zločine HVO-a u Orašju.

Još prije šest godina, Tužiteljstvo BiH optužilo je Peru Vincetića zvanog Konj, ratnog zapovjednika Vojne policije 106. oraške brigade HVO-a, pod optužbom da je, uz ostalo, »osobno sudjelovao u brutalnom mučenju i usmrćivanju više zatočenih civila srpske nacionalnosti, izazivanju patnje te tjelesne i duševne boli zatočenih civila i ratnih zarobljenika«. Optužnica je kasnije proširena optužbom da je Vincetić silovao i žene. Ti su navodi u travnju 2012. i javno potvrđeni, kada je novinar Drago Hedl u Jutarnjem listu objavio ispovijest Vincetićeve žrtve Tünde Benković koja je, u dogovoru sa suprugom, sama odlučila objaviti što joj se dogodilo. Informacija, dakle, ne manjka.

No, usprkos njima, ovdašnja javnost hini zgražanje nad ovotjednim hapšenjima u Orašju. Predsjednica Republike razmatra hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Zasjeda uži kabinet. Donedavni ministar vanjskih poslova i sadašnji saborski zastupnik vladajuće stranke Miro Kovač hapšenja sa saborske govornice naziva »pravnom nesigurnošću«, pa traži da hrvatska Vlada unaprijed dozna tko će u susjednoj zemlji biti uhapšen.

Miro Bulj iz vladajućeg Mosta tvrdi da su Hrvati u BiH »na otvorenom lovištu«, pa iznosi neistinu da »BiH pravosuđe uglavnom podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja, generala HVO-a«. Bivši načelnik Glavnog stožera Josip Lucić tvrdi da podizanje optužnica »stvara nesigurnost za kompletno hrvatsko stanovništvo u BiH«. Bivši pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs kaže da se uhićene mora zaštititi jer su »hrvatski državljani i imaju hrvatske činove«. Viču stranke, viču udruge, viču pojedinci, a mediji sve to opslužuju, kao da im je posao trubiti u isti nacionalni rog...

Ali, čekajte malo. Treba li kazniti sve ratne zločine? Ako ne treba, recite otvoreno, da znamo kakvu smo vladu dobili. Ali ako treba, otkud odjednom toliko nepovjerenje u Tužiteljstvo i Sud Bosne i Hercegovine? Pa te dvije institucije, i statistički i sadržajno, ratne zločine kažnjavaju efikasnije i pouzdanije od pravosuđa Hrvatske i Srbije. Ovdašnja javnost o njihovu radu uglavnom nema pojma, pa evo kratke lekcije: usprkos trostrukim pritiscima troglave vlasti u BiH, Odjel za ratne zločine Suda BiH dosad je pravomoćno okončao 134 suđenja, osudivši 153 osobe na – ni manje ni više – nego 2.019 godina zatvora.

Takav učinak zaslužuje, ako ništa drugo, da se hapšenja ne osuđuju unaprijed. Podrazumijeva se presumpcija nevisnosti oraških uhićenika, dakako, a i poznato je uz kakvu se cijenu Orašje oduprlo ratnome porazu. Ali, nije ovdje riječ o tome: unisona hrvatska politička i medijska dreka svjedoči da Zagreb ne želi istinu i pravdu, nego šutnju i zaustavljanje istrage o zločinima koji obranu mogu samo kompromitirati. Pa nije te ljude otela ulična banda, nego su uhapšeni u zakonitoj proceduri. Štoviše, jedan od uhapšenih bivši je zamjenik direktora ustanove koja ga je uhapsila, Državne agencije BiH za istrage i zaštitu (SIPA), dok je drugi bivši ministar unutarnjih poslova Posavske županije. Mediji u BiH prenose da su njihovi podređeni, policajci u Orašju, 1992. ubili najmanje sedam civila. Treba li istražiti te zločine?

Tužiteljstvo i Sud BiH pravo su mjesto za to, a postoji i mogućnost, isprobana u više navrata, da se suđenja prebace na hrvatske sudove. Ovo čemu svjedočimo klasičan je politički pritisak na pravosudne institucije susjedne zemlje. Politički osnažena članstvom u Europskoj uniji, hrvatska vlast zloupotrebljava europska načela, i time ih kompromitira: umjesto da susjednoj zemlji pomogne u bitci s neizdrživim teretom ratnih zločina, hrvatska joj vlast bitku tu otežava, pozivajući se pritom na navodni europski autoritet! Zanimljivo bi bilo čuti što o tome misle Plenkovićevi kolege iz Europske pučke stranke. Ali još i mnogo više, što bi o tom hipokritskom zgražanju nad sudbinom »svojih« rekle Tünde Benković i zaštićena svjedokinja s početka ovoga teksta?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: