Interliber ili šetnja po knjiškom otpadu

Po inerciji Interliber se i ove godine odvija u paviljonima 5 i 6. Kada bi se organizator držao pravila uobičajenih za knjiške sajmove koji se održavaju bilo gdje u Europi, od Frankfurta i Torina do Ljubljane i Beograda, kada bi nakladnici bili dužni vidno istaknuti nove naslove – dakle, one koji su objavljeni tjedan ili dva prije sajma, kada bi na sajmu mogli izlagati samo nakladnici koji su u protekloj godini objavili određeni broj novih naslova, te kada bi bilo nezamislivo i nemoguće da svoje štandove na sajmu imaju nakladnici koji nisu objavili baš ništa, tada bi cjelokupni Interliber, zajedno s pristiglim antikvarima, paradnim štandovima Islamske republike Iran, vjerskih zajednica i braniteljskih udruga mogao stati u polovinu jednoga jedinog paviljona.

Osim što bi se na taj način prikazalo realno stanje hrvatskoga nakladništva i knjižarstva, ono malo posjetitelja koji su doista zainteresirani za nove knjige mogli bi i do njih doći. Ne bi bili ponižavani i vrijeđani ovim vašarištem, koje se u bitnom ne razlikuje od Unijinog deponija starog papira, i nuždom da tih nekoliko novih knjiga koje su doista izašle pred Interliber pokušavaju naći među gomilama smeća i papirnate makulature koja se nekad, u nekim ranijim sezonama, prije deset, možda i dvadeset godina, nazivala novim izdanjima. Ponižavanje onih nekoliko realnih, još uvijek postojećih izdavača – među njima naročito Frakture i Fibre – izlaganjem na ovako koncipiranom mjestu, ravno je tome Brioni odijela i Zenithove ručne satove izložiti na Jakuševcu.

Kako je, recimo, moguće da na jednom od ljepših mjesta u paviljonu 5 poveliki štand ima Nakladni zavod Globus, nekad slavno ime domaćeg izdavaštva, i da su na tom štandu izložena sve sama svježa izdanje iz prošloga stoljeća: izabrana djela Jure Kaštelana iz 1999. i Slobodana Novaka iz 1990? U ovom stoljeću, naime, Globus se još samo incidentno bavio izdavanjem knjiga. I nema osnova da se pojavi niti na jednom sajmu knjiga u kosmosu, osim na Interliberu.

Ili nešto što se zove Nova Stvarnost. Oni, pak, imaju dva povelika štanda, jedan u paviljonu 5, drugi u paviljonu 6, na kojima izlažu tko zna otkuda sve pokupljenu starudiju, knjige raznih izdavača, postojećih i nepostojećih, objavljivane u nekoj već prilično dalekoj prošlosti. Što je to, tko je Nova Stvarnost? Tko ih pušta na Interliber? I zašto plaćaju da budu tu?

Pa onda izdavači koji su relativno nedavno propali, recimo Sysprint, koji također izlažu stara izdanja. Zatim gomile neprodanih knjiga i brošura od prije desetak godina, iz vremena procvata knjiga na kioscima, brda prašnjavih, užasno ružnih dječjih slikovnica – prastara izdanja niza jednokratnih ili propalih izdavača… Sve je to Interliber, i sve to vrijeđa razum, ali i dostojanstvo kupaca i čitatelja knjiga.

Ali još su i veći problem nekad ugledni, veliki izdavači, čiji su se vlasnici u međuvremenu okrenuli vlastitoj egzistenciji i materijalnoj dobiti, odustali od izdavanja knjiga i nastavili da samo formalno figuriraju kao izdavači, čisto iz opreza da im ne promaknu tovari besposlenog novca, bude li država shvatila da će zajednica i nacija propasti ne bude li više novih knjiga na hrvatskom jeziku. Recimo, Algoritam, Nevena Antičevića koji i dalje obilazi državnu televiziju, gdje govori o krizi nakladništva, pogubi Marićeve porezne reforme i koječemu drugom što se tiče knjiga. Na divovskom štandu on prodaje svoja stara izdanja i nekolicinu novih naslova, objavljenih u posljednjih nekoliko mjeseci, redom onoga trivijalnog bestseler smeća kakvo nekad ne bi moglo biti objavljeno niti u edicijama Vjesnikovog OOUR-a “Romani i stripovi”. Tome što danas Antičević radi vjerojatno jest mjesto i na sajmu knjiga, ali u nekom uglu, negdje daleko iza pravih izdavača.

Mnogo bolji nije ni Profil – ili je jedva bolji za Springsteena i Elenu Ferrante – ni VBZ, koji drži svoje staro mjesto na ulazu u paviljon 5, ni Mozaik knjiga, čije su trivijalije, uglavnom, tvrdoukoričene, pa će se nekom učiniti kvalitetnijim. Među njihovim malobrojnim novim izdanjima – nedovoljnim ni da se bude mali izdavač u Makedoniji ili na Kosovu, a kamoli u Hrvatskoj jednoga Marka Šunjića, Seida Serdarevića pa i Ivana Sršena i Gordane Farkaš Sfeci, jedva da se nađe nešto što bi nadišlo OOUR “Romani i stripovi”. Ako toga ima, međutim, možete biti prilično sigurni da je to – recimo posljednji roman Aleksandra Hemona ili spomenuta Elena Ferrante – već ranije objavljeno u sarajevskom Buybooku ili kod nekog od srpskih izdavača.

Postoji, međutim, niz mikronakladnika, ili nakladnika pred ugasnućem, u stanju kliničke smrti, koji su u posljednjih godinu dana, ili prije samog Interlibera, ipak objavili jednu ili dvije knjižice, pa čak i cijelu jednu knjigu. Takvih je najviše, ali ta se jedna njihova knjiga jedva prepoznaje u makulaturi zaostaloj od njihove bolje prošlosti.

Frakturin štand je kao i lani, višestruko manji od Algoritmovog, premda je na njemu više vrijednih novih izdanja nego kod svih nekadašnjih velikih izdavača zajedno – ili nego u ostatku paviljona 5, zajedno – i teško je probijati se do Frakture po tom bespuću hrvatske zaostalosti.

Pet koraka od Frakture je OceanMore, Gordane Farkaš Sfeci, koja donosi novoga Krasnohorkaija, treći tom kapitalnog Knausgaarda, pa Sándora Máraija, svojski se trudeći da unaprijedi i poveća svoju nakladničku iluziju. Tu vrijedi kupovati knjige. Ako gazdarica nije pri štandu, tu je pisac i književni kritičar Neven Vulić, koji zna pronaći knjigu u skladu s vašim željama i potrebama.

Dvadesetak koraka jugozapadno je Naklada Vuković&Runjić, s pretposljednjim romanom Orhana Pamuka – istina, odavno već objavljenim u Beogradu i Sarajevu – te s čak dvije friško objavljene knjige priča Roberta Bolaña, i još ponekom zanimljivom knjigom. Na sceni na kojoj bi uz Frakturu bilo još dva-tri ozbiljna veća izdavača, Vuković&Runjić mogao bi biti zanimljiv i dobar mikronakladnik. Ovako su mrva knjige u moru pustoši.

Tačno iza njih neveliki je štand Fibre, daleko najznačajnijeg strip izdavača na prostorima bivše Jugoslavije, a možda i u cijeloj istočnoj Europi. Osim što je Marko Šunjić odigrao, i još uvijek igra, prosvjetiteljsku ulogu u hrvatskoj kulturi, jer posve sam, i bez ikakve pomoći zajednice, upoznaje publiku s cijelom jednom umjetnošću, on je, uz Seida Serdarevića i Frakturu, čuvar naracije našega jezika, čuvar žive hrvatske priče i njezine veze sa svijetom. Pred Interliber objavio je šesnaest novih knjiga, redom suvremenih prijevodnih remek-djela umjetnosti stripa.

Tu negdje je i Disput, s dva-tri zanimljiva nova naslova, dok su u paviljonu 6, zatureni i skriveni, štandovi sarajevskog Buybooka (valjda jedinog nakladnika koji, barem donekle, objašnjava ono Inter u nazivu Interlibera) i Sandorfa, te nekoliko antikvara koji još uvijek nisu odustali od ove manifestacije. Poneki dobar naslov može se naći i na nevelikom skupnom štandu Srbije, zguranom pri dnu šestog paviljona. Tu su i kojekakvi državni i regionalni arhivi, sa svojih – istina, opet, uglavnom starim izdanjima, kod kojih se uvijek može iskopati nešto zanimljivo. I to bi bilo sve. Ako smo se o nekog ogriješili ne spomenuvši ga po dobru, taj je sa svojim štandićem sigurno negdje sakriven i zaturen.

Tko je kriv za svinjariju Interlibera? Između ostalog i izdavači. Oni koji se žale na svoj položaj pred državom, na to da je zajednica odustala od knjiga i od kulture na hrvatskom jeziku, trebali bi voditi računa o tome što toj istoj državi i zajednici nude kao vlastitu verziju kulture i pismenosti. Naime, Interliber, ovakav kakav jest, slika je upravo toga. I ako ministar Marić samo odmahne rukom na njihova zanovijetanja oko porezne reforme koja će tiskanje knjiga na hrvatskom dovesti u isti gospodarsko ekonomski položaj u kakvom je izlijevanje gumenih penisa (znanih kao dildo) u Saudijskoj Arabiji, takva njegova reakcija neće biti baš sasvim nesuvisla. Jer ako su knjige ono što smo vidjeli na Interliberu, ako je to ta hrvatska kultura i nakladništvo, onda toga ne treba ni biti. Fraktura, Fibra, OceanMore nisu, niti su ikada i bili, hrvatsko nakladništvo. Premda bi, da je pameti, zajednica danas učinila sve da to postanu.
Interliber je, inače, otvorio gradonačelnik Milan Bandić, efektnim citiranjem slavnog putopisca Zuke Džumhura. Problem je samo u tome što je isti citat, na istom mjestu, istim povodom, iskoristio i lani. Ali koga briga kad to nitko nije primijetio.



Ultimativna preporuka za kupnju

Patrick Modiano
Mjesto za zvijezdu
Fraktura (Paviljon 5)

Mathias Énard
Busola
Akademska knjiga (Paviljon 6, štand R.Srbije)

Manu Larcent
Brodeckov izvještaj
Fibra (Paviljon 5)

Rafael Chirbes
Na obali
Vuković&Runjić (Paviljon 5)

Lászlo Krasznahorkai
Sotonski tango
OceanMore (Paviljon 5)

Damir Ovčina
Kad sam bio hodža
Buybook (Paviljon 6)

Magda Szabó
Trenutak
VBZ (Paviljon 5)

Jaume Cabré
Ispovijedam
Fraktura

Elena Ferrante
Genijalna prijateljica
Profil (Paviljon 6)

Juillard
Plava bilježnica
Fibra




Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: