Juda Iskariotski prvi je i posljednji kršćanin

Isus i svi njegovi apostoli bili su Židovi rođeni od Židova. No u kršćanskoj narodnoj mašti jedini od njih koji je zapamćen kao Židov, i kao netko tko predstavlja čitav židovski narod, jest Juda Iskariotski.” Tako piše Amos Oz, nakon što je već, kroz usta Šmuela Aša, propalog studenta koji i dalje uporno istražuje temu Isusa u očima Židova, ispričao jednu drukčiju priču o Judi. On je Isusu govorio: ti si taj čovjek. Ti si Mesija. Ti si sin Božji. Ti si Bog. Onaj koji je izabran da spasi sve ljude na svijetu. Isus se kolebao, nije bio siguran. Ali onaj koji je hodao po vodi, pretvarao vodu u vino, liječio gubavce, rastjerivao demone i oživljavao mrtve, tom neće biti nikakav problem da siđe s križa i time potvrdi da je sin Božji. Isus je dvojio. Tako je Juda odlučio organizirati njegovo raspeće.

To, međutim, nije bilo lako. Galileja je bila puna lažnih proroka, ludih heretika i svakojakih luđaka, i Rimljanima se nije dalo svaki čas nekoga razapinjati. No, uspio je. I dok je Isus umirao na križu, ismijavan od svjetine i napušten od Boga (On je posumnjao u to.), Juda je stajao ispod križa, i čekao da se dogodi ono u što je on jedini vjerovao. I nije se dogodilo, ili se dogodilo na način koji on nije mogao predvidjeti. “A Juda, čiji su se smisao i svrha života slomili pred njegovim nevjerujućim očima, shvatio je da je on glavom i bradom odgovoran za smrt čovjeka kojeg je volio i obožavao, otišao je i objesio se. ‘Tako je’, zapisao je Šmuel u svoju bilježnicu, ‘umro prvi kršćanin, i posljednji kršćanin. Jedini kršćanin.’”

A onih trideset šekela – ili škuda, kak vele Hrvati – što je s tim? Ama baš ništa. Za trideset šekela nije se u Galileji mogao kupiti ni polovan rob, pa ni netko mnogo siromašniji od Jude za te novce ne bi policiji prijavljivao navodnog terorista ili lažnog Mesiju. Drugo, krajnje je neuvjerljivo svjedočenje evanđelista o razlozima Judina samoubojstva. Ne bi to prošlo ni kod najpovršnijeg detektiva: čuj, uzeo pare da bi izdao, a onda se objesio kad je vidio što je učinio!

Način na koji se Amos Oz udjenuo u kršćansku svetu priču demonstracija je književne vještine i dara. Ali nije tu bitna sama uvjerljivost intervencije u novozavjetnu legendu – uvjerljivi znaju biti i vjerski fanatici i ini manijaci, imami selfhelpa i biskupi kolektivne opsjene – bitno je ono što se iz tako postavljene priče razvije.

Inače, Oz, više usput, konstatira i notornu činjenicu, koja se već dvije tisuće godina nekako zaobilazi: da nije bilo Jude, ne bi bilo ni kršćanstva. Čak i pod pretpostavkom da se Isusovo učenje jednako raširi, i da ga prihvati veliki dio svijeta, bez Jude ne bi bilo križa, a bez križa ne bi bilo kršćanstva, nego bi Isus ostao ono što je za života bio: vjerovjesnik, koji insistira na povratku izvorima židovske vjere, a protiv svih revizionista koji su se u međuvremenu namnožili. Isus Krist je, takoreći, bio židovski fundamentalist. Juda je to zavazda poništio, priredivši Židovima grdne nevolje.

Ali sve je to samo legendarna matrica za roman Amosa Oza. I ranije se on služio legendom kao matricom po kojoj će se, obično u sasvim neočekivanom pravcu, razviti romaneskna naracija, ali nikad ovako, virtuozno, šokantno i neutješno.

Njegov “Juda” roman je o rođenju suvremenog Izraela. Roman o romanticima i realistima u politici i u životu, roman o gubitku sina, i o načinima na koji se ljudi nose sa žrtvovanjem svojih bližnjih. Ovo je gorka, nepodnošljivo tužna, neutješna, ali bliska knjiga, koju bi mogao razumjeti svatko tko je, makar i na trenutak, uspio zamisliti sebe u ulozi Jude Iskariotskog. Nevolja svijeta dolazi što se baš svi, i uvijek, zamišljaju u ulozi Isusa Krista i njegove žalosne matere.

Šmuela Aša je ostavila djevojka, i udala se za bivšeg frajera. A kako nevolja ne stiže sama, Šmuelu je bankrotirao otac, i više mu ne može plaćati studije. I tako on unajmljuje potkrovlje kod bolesnoga starca i njegove fatalne snahe. Umjesto kirije, nekoliko sati dnevno zabavlja bolesnika, razgovara s njim, svađa se.
Starac je, ustvari, otac poginulog izraelskog vojnika. Žena je njegova udovica. Njezin, pak, pokojni otac bio je Šaltiel Aberbanel, jedini član državotvorne židovske skupštine koji je bio protiv osnivanja države Izrael. On je, Aberbanel, zapravo glavni, iako neprisutni lik, ovoga romana.

Za razliku od Davida Ben Guriona, koji je smatrao da se židovska država mora osnovati, a da se protiv Arapa mora nesmiljeno ratovati, Aberbanel – koji je, inače, Ozov fikcionalni lik – mislio je da antagoniziranje s Arapima buduće Izraelce, dakle Židove, vodi u beskonačni rat, i u izvjesnu propast. Umjesto toga, on je predlagao da se ne stvara baš nikakva država, nego da se živi u zajednici i u susjedstvu s Arapima i sa svim drugima, sve do trenutka kada će se u budućnosti moći stvoriti nekakav zajednički državni okvir.

No, bilo je po Ben Gurionu, i započeo je beskonačni i nedovršivi rat, u kojemu su Židovi stalno bivali pobjednici, dok je u Arapima rastao njihov poraz. No, umjesto da prolivena krv potvrdi da je Aberbanel, možda, bio u pravu, dogodilo se nešto što je sasvim predvidljivo, u svim ratovima i vremenima, i u svim društvima: krv i neprijateljstvo dokazali su da je Šaltiel Aberbanel – izdajnik. Tako je, teče priča ovog romana, Aberbanel i umro. Prezren, zaboravljen, protjeran iz žive društvene memorije. Umro je kao Juda, iako nije digao ruku na sebe.

A Izrael, što je sad Izrael? Što je Izrael s kraja pedesetih i početka šezdesetih, kada se i odvije Ozova priča? Atalija, udovica onoga mrtvog vojnika, ovako govori o Izraelu: “Država ubojica. Zastave i uniforme i novčanice i bubnjevi i fanfare. Prolili ste rijeke nevine krvi. Žrtvovali čitavu generaciju. Protjerali stotine tisuća Arapa iz njihovih domova. Poslali čitave lađe ljudi tek spašenih od Hitlerovog Holokausta ravno s pristaništa na bojno polje. I to sve zato da ovdje bude židovska država. I pogledaj što ste sada dobili.”

Pisac, naravno, ne stoji iza stavova svojih likova. Čak ni pripovjedač u fikcionalnom djelu, u romanu, nipošto nije istovjetan građanskoj osobi pisca. Amos Oz, dakle, ne odgovara ni za stavove pripovjedača u svom romanu. Ali ono što iskazuju, osjećaju i govore njegovi likovi slika je Ozova svijeta, viša i konačna istina o njemu.

Kako je 1948. ubijen izraelski vojnik, sin Geršoma Valda, starca s kojim Šmuel svakoga dana razgovara, muž Atalije Aberbanel, fatalne žene u koju se Šmuel zaljubljuje, i zet Šaltiela Aberbanela? Ubijen je tako što su ga Arapi zaklali, odsjekli mu spolovilo i stavili mu ga u usta. Ili je redoslijed postupka bio malo drukčiji. Nakon njegove smrti dvojica staraca, Geršom i Aberbanel, zastupnici dva suprotstavljena principa, dvije suprotstavljene istine o Izraelu, živjeli su u istoj kući. I više se nisu svađali oko države. Za njih je bilo gotovo ono što je za druge tek počinjalo.

Amos Oz insistira na drastičnim scenama i osjećajima. Insistira na konačnoj, najgrubljoj istini o zemlji koju, zapravo, voli. Ali što bi to, u ovom slučaju, bila ljubav? I što je uopće ljubav? Aktivno odsustvo mržnje. Ono što je protivno svakoj ravnodušnosti, ali i svakom kolektivnom osjećaju. Kolektivno se samo mrzi, ali se nikada ništa nije kolektivno voljelo. Tako se ni domovina, koja god da je, ne voli kolektivno. Ali ako se voli osobno, iz vlastitog srca, onda će tu ljubav rulja prepoznati kao izdaju. Zato je i Amos Oz izdajnik.

Amos Oz ovaj roman piše kao da ispisuje vlastiti testament. Izvjesno je ono što se dogodilo, ali je već izvjesno i ono što će se tek dogoditi. On ne išće opravdanje za svoju generaciju. Njemu je samo stalo da se zna za argumente onoga jednog Šatiela Aberbanela, makar ni Aberbanel nigdje ne postojao, osim u ovome romanu.

“On će u budućnosti zatrti naše glasove, Židova, Arapa, zapravo čitavog svijeta, izazvati krvoproliće koje neće imati kraja. I još je dodao: Ben Gurion će možda još i doživjeti da postane kralj Židova. Kralj na jedan dan. Kralj siromah. Mesija siromaha. No buduće će ga generacije proklinjati. (…) Bit ljudske tragedije, govorio je Šatiel, nije u tome da se progonjeni i potlačeni žele osloboditi i uspravno hodati po svijetu. Ne. Bit zla jest u tome što potlačeni zapravo potajno sanjaju da i sami postanu ugnjetavači, i da onda tlače svoje tlačitelje. Progonjeni čeznu da postanu progonitelji. Robovi sanjaju da postanu gospodari. Kao u Knjizi o Esteri.”

“Juda” je roman za baš svakoga onog čovjeka koji je barem jednom u svome srcu, ali mimo vlastitog interesa i probitka, osjetio da je ispravno biti izdajnik. I da je Juda, možda, htio popraviti svijet. Ovu će knjigu izdajnici držati na počasnom mjestu u svojim bibliotekama i srcima. A oni drugi, oni koji baš nikada nisu osjetili ispravnost izdaje? Oni koji nisu osjetili trenutak u kojem je jedino časno biti sam i prezren? Takvi neka nadaleko zaobilaze “Judu”, jer ništa neće razumjeti. A za koga da potpale lomaču: za Judu, za Amosa Oza, za njegove čitatelje, za svakoga tko je ove noći sam?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: