Kulturu se može zatrti, ali neka druga neće niknuti

Vrijedilo bi zarad istine ispričati jednom, mirne glave i koliko je to moguće objektivno, kako je tekla propast žive hrvatske kulture. Nakon što je Božo Biškupić – jedini zbiljski ministar kulture od 1990 – otišao s dužnosti, a Jasen Mesić birokratski uredno obavio svoj kratki mandat, za premijera je došao Zoran Milanović, koji je ministarsko mjesto prepustio manjem koalicionom partneru, Hrvatskoj narodnoj stranci. Posve netipično za nominalnog socijaldemokrata i ljevičara, a skroz tipično za ekonomskog liberala, Milanović je već tim prepuštanjem nagovijestio kako će se njegova Vlada odnositi prema kulturi. Iako oni koji su ga upoznali tvrde da je Zoran Milanović obrazovan čovjek, da je pročitao i neke knjige, kao premijer je, uglavnom, prezirao ako ne kulturu, a ono ideju da bi se, naročito u jednoj maloj i u osnovi zaostaloj zemlji, kultura morala vrlo aktivno uzgajati, potpomagati i financirati javnim novcem. Osim što je proračun za kulturu srozao na manje od pola postotka – čime je Hrvatska postala apsolutni rekorder u Europskoj Uniji, a vjerojatno i u Europi (gdje, primjerice, Kosovo za kulturu izdvaja jedan posto godišnjeg proračuna), Milanović se svojski potrudio da ga u četiri godine vladavine slučajno ne vide na nekoj kulturnoj priredbi. U Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prvi put je na neku predstavu došao kada je već polako gubio vlast, čini mi se u sklopu kampanje za predsjedničke izbore, posjetivši premijeru predstave Ivice Buljana “Vučjak”.

O načinu na koji je ministarstvom upravljala Andrea Zlatar Violić jednom bi tek vrijedilo govoriti. Možda u nekoj proznoj ili kazališnoj lakrdiji s elementima komedije karaktera. Bilo kakav ozbiljni, ili nefikcionalni, uvid u djelovanje bivše ministrice kulture bio bi opterećen nelagodom i sramom pred posve nepriličnim rastvaranjem nečije privatnosti. Andrea Zlatar Violić je, naime, u jedno povezala upravljanje ministarstvom s vlastitom intimom i fiziologijom. To je samo po sebi skandalozno, ali nam nije povolji da i sami sudjelujemo u tom skandalu. No, dvije stvari važno je znati: njezino kadroviranje bilo je privatno, gotovo intimno, ili stranačko, u čemu je, kao i u svemu drugom, imala podršku najvećeg dijela medijske, kulturne i političke scene skoro do samoga kraja svog mandata.

Nakon kratke vladavine Berislava Šipuša, koji nije ni mogao popraviti ono što je učinila njegova prethodnica, a pokvariti gotovo da se i nije imalo što, došlo je do promjene vlasti. Ako je Zlatar Violić imala unisonu i bezuvjetnu podršku najvećeg dijela scene prije nego što je išta stigla učiniti, ali i nakon što je učinila ono što je učinila, Zlatko Hasanbegović je, također od najvećeg dijela scene, bio sramoćen i vrijeđan prije nego što je stigao nogom stupiti u Runjaninovu 2. (Kome je volja, lako će provjeriti kako je, sat po sat, dan po dan, mjesec po mjesec, tekao taj proces.) Oko njega su tekla pojedinačna i kolektivna izjašnjavanja, praktično sve do kraja kratkoga mandata Vlade Tihomira Oreškovića. Poveo se rat o čijim bi se povodima i uzrocima, također, moglo govoriti, e kada takav govor već unaprijed ne bi bio osuđen na ideološku diskvalifikaciju. Ali u Hasanbegovićevih osam-devet mjeseci važno je, i vrlo egzaktno dokazivo, samo to da je proračun za kulturu blago – smanjen.

Između ere Andree Zlatar Violić i kratkog, ali žestokog, inserta Zlatka Hasanbegovića, postoji barem jedan element kontinuiteta. Tokom njezine vladavine započelo je ono što će se kasnije nastaviti i zaoštriti: kleveta o parazitskoj naravi kulturnih stvaralaca. Oni su, svi redom, uhljebi, o čemu se govori sa saborske govornice, u stranačkim središnjicama, na televiziji i u novinama, tako da se među običnim svijetom stvara dojam kako hrvatski pisci, recimo, žive na račun državnog proračuna i kako država financira sve što oni objave, te kako se cjelokupni kulturni sektor financira nečim što je nepravedno oduzeto od radnika i seljaka. Mit o uhljebima jedan je od zlokobnijih novohrvatskih mitova. I u biti je samoubilački po jednu malu i kržljavu kulturu, njezin jezik i identitet.

Za vladavine Zlatka Hasanbegoviće njegove je protivnike, najveći dio scene, stvaralaca i publike, zgrozilo kadroviranje političkih i svjetonazorskih istomišljenika, koje se povelo iz Ministarstva kulture. Problem je, međutim, bio u tome što novi ministar nije činio ama baš ništa što prethodno, i to u višestruko prilika i slučajeva, već nije učinila njegova prethodnica. To što vam je jedan politički svjetonazor prihvatljiviji od drugog teško da će poništiti činjenicu da su kriteriji političke podobnosti odranije postavljeni da sude i presude živoj kulturi. Anegdotalno govoreći, hrvatska se kultura zatekla u situaciji Miroslava Krleže koji nije htio u šumu, jer mu je, navodno je tako kazao, bilo svejedno hoće li mu presuditi Dido (Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas).

Sljedeća ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek postavljena je u situaciji koja je već čvrsto definirana i naopako postavljena, i razlikuje se, prilično radikalno, od situacije u kojoj je ona već radila u administraciji Bože Biškupića. Biškupić je, naime, bio ministar hrvatske kulture, onakve kakva ona jest. I nastojao je da bude ministar sviju koji tu kulturu stvaraju. U međuvremenu sve se promijenilo, osim, možda, ruševina, iskopina i kulturne baštine. A promijenilo se na zloslutan način.

Do te mjere da bi se već moglo odgovarati i na ona pitanja koja se u pristojnim zajednicama i ne postavljaju. Recimo, treba li Hrvatima još uvijek hrvatska kultura? Pogotovu Hrvatima koji ne žive, recimo, u Vojvodini ili u Bosni i Hercegovini, u Boki kotorskoj, gdje je kultura element razlikovanja u odnosu na druge, veće i brojnije narode. I je li ta hrvatska kultura koja, kažete, Hrvatima, ipak, treba išta drugo osim folklorne i crkvene tradicije? Ako Hrvati već imaju oca hrvatske književnosti Marka Marulića, ako su dubrovačku književnost oružano zaštitili od srpskih prisezanja i ako imaju još i Augusta Šenou i Mariju Jurić Zagorku, treba li im neka nova i još novija književnosti, ili bi, možda, bilo ispravno i ekonomično da, recimo, ulažu u nove sorte pšenice i u vlastitu biološku reprodukciju? Koliko se djece može napraviti za vrijeme koje je potrebno da se napiše jedan roman, za koji ne možemo biti sigurni ni da će biti dobar? Ili što će Hrvatima svi ti skupi prijevodi djela europske i svjetske književnosti, ako većina njih, pogotovu ona obrazovana i kulturno zainteresirana elita, znaju engleski jezik? (Zanimljivo, kad god bi mi netko od upućenih govorio o načitanosti i kulturi bivšega premijera Milanovića, sjetio bi se knjiga, uglavnom politoloških ili memoarskih, što ih je ovaj pročitao – na engleskom jeziku.)

Može li se promijeniti kulturna paradigma na onaj način koji zagovaraju hrvatski neo-konzervativci koji, izgleda, jedini danas inzistiraju na presudnoj važnosti kulture? Oni govore o dugogodišnjem, višedesetljetnom, a što da ne i – stoljetnom, monopolu ljevice nad kulturom, koji bi monopol svakako trebalo dokinuti stvaranjem nove paradigme i preuzimanjem kulture u svoje ruke. Ne znam jesam li ih dobro shvatio i jesam li korektno interpretirao njihove nakane.

Prvi dio njihove zamisli je ostvariv. Ako do kraja deklasiramo kulturne stvaraoce, naročito one koji se bave osnovicom nacionalne kulture – dakle tekstom – pisce, pjesnike, dramaturge, kazališne i filmske redatelje, glumce, moglo bi nam poći za rukom da ih eliminiramo sa scene. Neki će otići negdje gdje mogu raditi ono što ih zanima, u okrilje druge kulture, a možda i drugog jezika, a drugi, oni slabiji već će se pasivizirati i nestati.

Ali drugi dio zamisli nije ostvariv. Umjesto jednih pisaca, pjesnika, dramaturga, redatelja i glumaca neće doći drugi, niti su ikada igdje došli. Koliko god bi neke ultrakonzervativne ili ekstremno desne vlasti ulagale u neku svoju projektiranu kulturu, nje ne bi bilo, niti je ikako može biti. I tu više nije riječ o lijevoj i desnoj kulturi, niti o tome kome kultura, zapravo, dominantno pripada u svakome razvijenijem europskom društvu. Riječ je o tome da se živa kultura ne može projektirati i prepravljati ni s lijeve ni s desne strane. Da može, onda bi prije sedamdesetak godina i u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, bila stvorena proleterska kultura, a socijalistički realizam kao državni projekt ne bi onako munjevito iščilio i nestao, niti bi preživjeli stilski i kulturni obrasci protiv kojih se država aktivno borila. Da to može, ne bi ni u Rusiji preživjela upravo ona živa kultura čije su protagoniste slali u sibirske koncentracijske logore, nego bi procvjetala kultura inžinjera ljudskih duša i heroja rada.

Osim što je Hrvatska mala zemlja, s vrlo tankom kulturnom elitom, osim što je zemlja u kojoj se čita najmanje u Europi – pa samim tim njezini građani najslabije znaju vlastiti jezik, budući da se jezik doista uči i obnavlja samo čitanjem – danas njezina kultura nije nikome, ili skoro nikome, važna i zanimljiva osim njezinim građanima. To onda znači i da nikoga neće biti previše briga ako je nestane, ili ako crkvena propovijed ostane posljednja pjesnička i književna forma živoga hrvatskog jezika.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: