Mi smo nesretna i primitivna društva


Mislim da smo mi jedno vrijeme imali iluziju da se Drugi svjetski rat završio i kod nas kao što se završio u ostatku Evrope. Međutim, kod nas Drugi svjetski rat nikad nije završen. 

I on traje i dan danas, i ovog trenutka, i trajaće možda beskrajno dugo, dok se ne pretvori, ako se već nije pretvorio, u jedan mitski i nestvaran događaj kao Kosovska bitka ili događanja iz Ilijade i Odiseje. I čak se danas 2016. čini kao da je taj rat bio pre mnogo manje vremena nego što se to činilo pre 50 godina. Neke 1965/66. godine njemački turisti su već odavno dolazili u Dalmaciju, ustaše i četnici su bili negativci u istorijskim udžbenicima, stvar je bila gotova i riješena... Danas su sve to stvari od juče. Danas nam se čini kao da je Bitka na Neretvi ili tek prošla ili će tek biti za koji dan. Naša sadašnjost je zapravo sadašnjost tog rata. Mi i kad razgovaramo, razgovaramo u metaforama tog rata. U svakom pogledu smo zapravo u ratnom stanju. Ratovi iz 90-ih nisu proizveli ni upola tu količinu mitologije da prekriju ono prethodno. I danas u Hrvatskoj gde su branitelji popularni, sveprisutni i zaštićeni, retorika je svejedno retorika iz Drugog svjetskog rata. I svejedno oni vodi taj svoj nesvršeni rat od '41. do '45. sve pokušavajući proizvest situaciju u kojoj će ustaše konačno pobijedit. Isto kao što, da se ne bi lagali, nastojanja da se rehabilitira Milan Nedić ne služe ničem drugom osim da preokrenu rezultate Drugog svjetskog rata. Isto kao što situacije u kojima se Srbi naglo sjete svoje partizanske prošlosti meni puno više izgledaju kao situacije koje su iznuđene zbog prijateljstva sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom nego zato što su oni došli do toga da bi se ulica Ivo Lole Ribara ipak tako trebala zvat, a možda bi Svetogorska mogla bit negde drugde" - kaže za Danas književnik Miljenko Jergović.

U romanu Wilimowski, koji je nedavno objavila izdavačaka kuća Fraktura, jedan od najvažnijih pisaca sa prostora nekadašnje Jugoslavije, dok pripoveda o hotelu na kraju sveta, o njegovoj vlasnici, gostima, bolesti i nadi, čudesnoj utakmici Poljska-Brazil na Svetskom prvenstvu u fudbalu 1938, te ratu koji visi u vazduhu, više no ikad pripoveda o našem vremenu. Roman će imati beogradsku promociju u petak 28. oktobra u 19 sati, u Centru za kulturnu dekontaminaciju (učesnici: Gorčin Stojanović, Tomislav Brlek, Seid Serdarević i autor).

* Wilimowski je napisan još 2011. Kako je došlo do toga da tek sada dobije svoje prvo hrvatsko izdanje?

- To je bio splet izvjesnih balkanskih okolnosti. Naime, prije nego što sam završio taj roman, u Zagrebu je bila pokrenuta jedna posve bizarna hajka na mene, kao protiv navodnog ljubitelja ni manje ni više nego Draže Mihailovića. Hajku su vodili pojedinci sa lijeve kulturne scene, valjda me preporučujući desnoj kulturnoj sceni za proterivanje, likvidaciju... U tom trenutku sam naprosto bio zaključio da, dok se tako na veliko o meni na takav način piše i govori, nema smisla da objavljujem knjigu kao da se ništa ne događa. Povukao sam rukopis od svog tadašnjeg izdavača. Rukopis je ostao da stoji i počeli su ga preticati neki drugi u međuvremenu napisane i dovršene knjige. Onda je Wilimowski opet sticajem nekih okolnosti iz rukopisa preveden na poljski i objavljen u Poljskoj. Nakon toga više nije imalo smisla da on ne izlazi. Ali njegovo prvo i premijerno objavljivanje bilo je na Trećem programu Radio Beograda gde ga je briljantno pročitala Koviljka Panić.

* Kakve su bile reakcije u Poljskoj, s obzirom na to da jedan stranac piše o njihovoj istoriji?

- Bile su redom sve jako pozitivne. Čak na trenutke sa izvjesnim preterivanjima. I bilo ih je jako puno. Za mene apsolutno neočekivano puno. I na ranije moje knjige objavljene u Poljskoj isto tako je bilo puno tekstova o njima. U takvim situacijama čovek se iznenadi kako je neka kultura velika kultura, kako je neka zemlja velika zemlja, pa onda ima i puno i novina i časopisa, pa se i o njegovoj knjizi jako puno piše. O Wilimowskom se u Poljskoj sasvim sigurno više pisalo i govorio nego o svim mojim knjigama u zadnjih deset godina u Hrvatskoj.

* Knjiga govori o periodu 1938. godine. Ne možemo da ne primetimo da nam je taj period predapokalipse jako blizak?

- Čovjek nužno vremena u kojima nije živio upoređuje sa onim vremenima koja je doživio. Meni je to vrijeme pred Drugi svjetski rat postalo zanimljivo i na neki način literarno privlačno, privlačno za razmišljanje, nakon što sam doživio i odživio neko svoje predratno vrijeme. To je jedna stvar. A druga stvar je da se te 1938. igralo Svjetsko prvenstvo u fudbalu. I na tom Svjetskom prvenstvu je Poljska, koja će biti prva žrtva Drugog svjetskog rata, igrala tu veličanstvenu utakmicu četvrtfinala sa Brazilom. To je bila utakmica sa 11 golova a rezultat je bio 6:5 za Brazil. U toj utakmici je čovjek koji se zove Ernest Vilimovski Brazilu dao četiri gola. Ernest Vilimovski bio je veliki centarfor Poljske, pri tom je bio etnički Nijemac. U tome se njegova sudbina bitno komplikuje. Ali ovo nije roman o toj utakmici. Nije roman ni o Ernestu Vilimovskom. Nego je roman o jednom trenutku u životima jedne prilično obične poljske porodice koja dolazi u to vrijeme na odmor u Jadran.

* Ali roman nosi ime Vilimovskog i ta porodica poljskih Jevreja prati tu fudbalsku utakmicu u kojoj taj etički Nemac daje četiri gola. Zašto je baš ovaj fudbaler na neki način simbol tog prelomnog trenutka?

- Ernest Vilimoski tako je tipičan i, nama iz naše perspektive, blizak čovjek, kao što je i ta poljska reprezentacija strašno slična našim reprezentacijama. U toj ekipi je igrao neki vrlo šaren svijet. Nije Vilimovski bio jedini Nijemac. NJih je bilo nekoliko. Ali to nisu bili njemački Nijemci. Nijemci koji su osećali lojalnost prema NJemačkoj. To su bili ljudi koji su se rodili tu, koji su odrasli tu, i koji su, iako Nijemci, Poljsku doživljavali kao zemlju za koju igraju i koja je njihova. Ono što se posle događalo je na neki način demantiralo i njihove osećaje i demantiralo je i njihove živote... i u svakom pogledu je uništilo njihove živote. Nešto vrlo slično i gotovo jednako drastično dogodilo se i nama 90-ih.

* I u Hrvatskoj i u Srbiji postoji ta potreba da sportiste možda i previše olako nazivamo našim nacionalnim herojima, a da onda oni isto tako kasnije postaju izdajice. Zašto nam je uvek Novak Đoković, na primer, "ambasador" a ne neki naučnici, umetnici?

- Zato što smo mi nesretna i primitivna društva, u kojima se pitanje identiteta svodi na to ko će dalje baciti kamena s ramena. To je izraz naše zajedničke eksjugoslavenske kulturne i svake druge inferiornosti. To je u Hrvatskoj, a to mi morate vjerovati na reč, bitno izraženije nego u Srbiji, jer Srbija se još ponekim i ponečim ponosi osim Novakom Đokovićem. Dok Hrvatska ima samo dvije stvari trenutno 2016, a to su slavni hrvatski branitelji i hrvatski sportisti i sportistkinje. Osim toga Hrvatska nema apsolutno ništa. U općeprihvaćenoj patriotskoj percepciji u Hrvatskoj, ljudi koji se bave kulturom, pisci, muzičari ili čak filmski režiseri se nazivaju uhlebljima i parazitima na zdravome narodnom tijelu koji žive na račun njihovoga hrvatskog državnog proračuna, i koje bi sve zajedno trebalo protjerat u Srbiju, zbog toga što su svi simpatizeri Srba, čitaju srpske knjige i gledaju srpske filmove i protiv su tekovina Domovinskog rata. Dakle, Hrvatska nema ništa osim Domovinskog rata i svojih sportista. I onda uopšte nije ni čudno da ljude preseče infarkt ako slučajno ti sportisti nisu pobijedili na utakmici, jer od pobjede na toj utakmici zapravo zavisi opstanak te zemlje.

* Jednom ste napisali da je fudbal zapravo "pristojan i miroljubiv način vođenja rata"?

- U Hrvatskoj apsolutno da. Ali nažalost ne samo u Hrvatskoj, nego je to planetarno raširena stvar. Meni se želudac prevrće kad na utakmicama svjetskih prvenstava kamera prikazuje ložu u kojoj sede nekakve kraljice, premijere i predsjednici koji gledaju utakmicu na način onih Tolstojevih maršala koji su nadgledali tok bitke. To nije smisao sporta. To normalni gledaocima i normalnim navijačima kvari zadovoljstvo. Problem patriotske zloupotrebe sporta je između ostalog i taj što vam kvari uživanje u gledanju sporta. Danas nikome normalnom ne pada na pamet da svoju djecu dovodi na fudbalsku utakmicu. Kao da ih dovodite na prvu liniju fronta. Mene je moj otac najnormalnije vodio na utakmice jer je to bilo vrijeme kada je fudbal, između ostalog, kao javna stvar, i služio tome da se neki očevi zbližavaju sa svojim sinovima tako što će ih voditi na utakmicu. Danas ne znam koji bi to otac svog malog klinca doveo na derbi između Zvezde i Partizana.

* Kazali ste i da je jugoslovenski fudbal bio najbolji pokazatelj šta će nam se sve dogoditi. A šta nam današnji fudbal pokazuje?

- Današnji fudbal nam pokazuje da smo potpuno propali. Ja kao fanatizirani gledalac fudbalskih utakmica nisam u stanju gledat utakmice hrvatskog nogometnog prvenstva zato što su one užasno dosadne. A užasno su dosadne zato što su rezultati grozno predvidljivi, jer postoji jedan klub koji je bolji od svih ostalih i on uvek pobjeđuje i tu se zapravo ne događa ništa. A fudbal je između ostalog mogućnost događanja čuda. Mogućnost da David opet pobjedi Golijata. Ta čežnja za situacijom da David pobjeđuje Golijata ona je osnova kibicerstva u fudbalu. Šta nama govori naš fudbal o našoj budućnosti? Pa vjerovatno to da ćemo još gore propast nego što smo propali. To se isto, ako ne i više, odnosi na srpski fudbal, koji je u još gorem stanju nego hrvatski fudbal. Eto da je nešto u fudbalu u gorem stanju nego kod Hrvata.


Piše: Marija Krtinić

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: