Nacionalizam u Crkvi ne može se ničim opravdati


Isusov put vjere je vrlo osoban put, nije to put narodnih masa


Postoje dokazi da je čovječanstvo bilo religiozno još od ledenog doba, dakle, od najranijih početaka. Mi živimo u 21. stoljeću, u vremenu kad religija pripada javnoj sferi. Gospodine Bojiću, možete li nam pojasniti gdje je mjesto religiji u javnoj sferi.

Drago Bojić: Sociolozi tvrde da kroz cijelu povijest nikada nije postojalo vrijeme u kojem nije bila prisutna neka vrsta religioznosti. Ona se, naravno, manifestirala i manifestira se na različite načine. Trebalo bi nam mnogo vremena za obuhvatniju analizu pa čak i kad bismo se zadržali samo unutar triju velikih monoteističkih religija. Smatram da je za 21. stoljeće ponajprije važno prihvatiti činjenicu da je religija tu, da je ona dio društvenog života. Ako se vratimo nekoliko desetljeća unatrag, 1960-ih i 1970-ih postojale su teorije koje su za Europu i Zapadni svijet predviđale odumiranje religije i religioznosti, marginalizaciju religije, međutim, autori tih teorija morali su u 1990-ima sami sebe ispraviti i konstatirati da religija nije iščezla, da se vraća na različite načine i u oblicima koji nisu ranije postojali. Govorimo o raznim duhovnim pokretima širom svijeta. Štoviše, živimo u svijetu pluralizma religija koji prožima sav život pa i konflikti i ratovi imaju jaku religijsku notu.


Nadalje, moramo uzeti u obzir da postoje različite religije i vjerovanja. To je posebno važno za velike svjetske religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Živimo u pluralnom svijetu. Budući da pripadamo različitim zajednicama, činjenica je da je sekularna država najbolji okvir za suživot i međusobno uvažavanje i poštovanje. Svugdje gdje se sekularnost umanjuje ili pokušava dokinuti, postoji opasnost od teokratskih društava, jednoreligijskih društava koja će se nužno, prije ili kasnije, morati ogriješiti o prava onih koji su u manjini. Dakle, bit će dokinuta prava pripadnika drugih religijskih zajednica u manjini ili onih koji uopće ne žele pripadati religijskim zajednicama. Ukratko, istaknuo bih tri bitne stvari. Kao prvo, religija je dio našeg svijeta, ona je sveprisutna i pred tom činjenicom ne smijemo zatvarati oči. Drugo, postoje različite religioznosti i unutar toga trebamo tražiti prostor za suživot i suradnju. I treće, dosadašnje iskustvo nas je dovelo do uvida da je sekularna država i demokratsko pluralno društvo utemeljeno na ljudskim pravima najbolji okvir društvene zajednice.


Sekularnost neke države otvara prostor za pravedno društvo i trebala bi jamčiti jednaka prava svim pripadnicima društvene zajednice. Tako bi sekularizacija, između ostalog, trebala biti i neki oblik plodne suradnje između države i Crkve. Iz javnih nastupa visoko pozicioniranih predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj, stječe se dojam da im je sekularizacija odbojna ideja. Prema Vašem mišljenju, zašto je to tako?


Drago Bojić: Ako se vratimo u povijest, onda ćemo vidjeti da rane sekularne ideje nisu bile usmjerene protiv religije kao takve, kao niti protiv kršćanstva. One su više bile usmjerene protiv institucionaliziranih oblika vjerskih zajednica, protiv jednog velikog sistema, aparata koji je imao moć i monopol. Do danas je ostala određena napetost i antagonizam između sekularnih i vjerskih ideja. Iako, ako bolje pogledate sekularne vrijednosti, vrijednosti na kojima se želi graditi sekularno društvo, uočit ćete da sekularne ideje i vrijednosti mnogo toga baštine iz velikih monoteističkih religija. Smatram da je to posebno važno za kršćanstvo budući da se sekularne vrijednosti i ljudska prava javljaju na prostoru unutar kojeg su u većini kršćani. Tu je prisutna snažna judeokršćanska tradicija. Odustajati u današnje vrijeme od sekularnih ideja, istovremeno znači odustajanje od bitnih karakteristika judeokršćanske tradicije. Suvremena Katolička crkva na našim prostorima često inzistira na spomenutom antagonizmu prema sekularnim idejama, na predmodernim i predkoncilskim idejama o društvu i vjeri u njemu. Crkva to čini jer sekularne ideje ponekad poistovjećuje s prethodnom državom i režimom unutar kojeg su Katolička crkva i druge vjerske zajednice bile krajnje marginalizirane. Istina je da su vjerske zajednice i pojedinci pretrpjeli strašne posljedice, neki su čak izgubili i živote. Međutim, u 21. stoljeću i dalje inzistirati na jednom takvom antagonizmu je jako loše.


S jedne strane imamo religijsku isključivost prema sekularnim idejama, a s druge sekularizam kao kvazireligiju koji religiju želi isključiti iz života. To su dva tabora koja se ideološki isključuju. Ni jedni ni drugi ne ulažu dovoljan napor kako bi se ozbiljno pozabavili bitnim pitanjima suvremenog hrvatskog društva. Postoji još jedan problem koji će vjerojatno ostati „vječni“ problem u odnosu vjerskog i sekularnog. Vjerske zajednice, tj. velike religije imaju svoje antropologije, imaju svoju sliku čovjeka i teško je očekivati, pogotovo u ovim našim sadašnjim uvjetima, da će velike monoteističke religije odustati od svoje slike čovjeka. Govorimo o slikama iz davnih vremena koje bi trebalo preispitati i iznova interpretirati. Mislim da je izuzetno važno da se odustane od maksimalističkih, apsolutističkih zahtjeva da ta slika mora vrijediti za sve. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti pogled na stvari i svoju antropologiju čak i onda ako se s druge strane iz sekularne i racionalne pozicije čini da to nije legitimno ili opravdano. Istovremeno, Crkva nema pravo da u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje zahtijeva da se svi ljudi moraju uklopiti unutar njezine antropologije i prihvatiti njezine stavove, zakone i dogme.


Katolička crkva je dominantna crkva u Hrvatskoj. Sve ostale vjerske zajednice su u manjini. Snosi li Crkva odgovornost za stavove svojih vjernika, nerijetko za njihovu isključivost, za njihov odnos prema drugima i različitima od njih? Uzmajući u obzir neka velika i ozbiljna pitanja kao što su pitanje abortusa i pitanje različitih seksualnih orijentacija.


Drago Bojić: Živimo rubna područja susretišta raznih religija i etnija što sa sobom nosi i biološki strah od nestanka što nacionalne ideologije ali i politička religija koriste. Odgovornost Katoličke crkve je velika. Pritom mislim na one ljude u Crkvi, poglavare i predstavnike crkvenih institucija, koji zastupaju katolike i koji određuju ponašanje vjernika u pluralnom i sekularnom društvu. I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini Katolička crkva je najodgovornija što se vjernici katolici nisu suočili s vlastitom prošlošću. Nismo se suočili s tamnim stranama svoje vlastite prošlosti. Crkva je odgovorna jer je podržavala i još uvijek podržava romantičarske vizije vlastitog kolektiva iz prošlosti. Odgovorna je i zbog toga što njezina retorika često nije retorika opraštajućeg i pomirujućeg sjećanja i odnosa među ljudima, nego zlopamćenja i isključivosti. Katolička crkva je propustila ponuditi vjerničko-teološki odgovor na ustaški režim, ali i na zločine koji su se kasnije događali. To je nešto što teologija mora napraviti, to je njezino temeljno mjesto. To je pitanje ljudskog života i međuljudskih odnosa, temeljno Isusovo pitanje Tko je moj bližnji i što je s mojim bližnjim? Veliko biblijsko pitanje Što je s mojim bratom? Tko je skrivio nečiju smrt i određeni zločin. Ako su to pripadnici moga kolektiva ili je netko iz mog kolektiva u tome sudjelovao, mora se prihvatiti odgovornost. Također, ne smijemo zaboraviti da unutar Crkve, u njezinom službenom i laičkom dijelu, postoje ljudi koji ovim pitanjima pristupaju na drugačiji način, humano, odgovorno i kritički.


No, zabrinjavajuće je da vodeći ljudi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, teološka sveučilišta u obje države, ako i pokazuju interes za vrlo složena pitanja i društvene teme poput pitanja seksualne orijentacije i abortusa, odmah zauzimaju kruta stajališta i stvaraju ideološke frontove pri čemu se onda teško ostvaruje dijalog. Više nego pitanja vjere i odnosa prema Bogu, često su to sredstva za ostvarenje društvene moći. To su jako složena i ozbiljna pitanja na koja je vrlo često nemoguće donijeti jednostavne i jednoznačne odgovore. Crkva može braniti svoju antropologiju i svoj pogled na čovjeka i njegovu stvarnost, ali tako da dopusti i drugačiji i različit pogled. I to treba činiti s uvažavanjem. Ako se želi u pravom smislu slijediti put Isusa iz Nazareta i evanđenje, onda bi se moralo prihvaćati i tuđu različitost i tuđe drugačije mišljenje: različite poglede, različite orijentacije, i još pri tom biti milosrdan i sućutan svugdje tamo gdje ti različiti ljudi imaju muke i nevolje i gdje su diskriminirani, obespravljeni, zakinuti. Tamo bi predstavnici Crkve trebali dizati svoj glas.


Riječ katolik, ondnosno katolički znači univerzalan. Pa ipak, Katolička crkva u Hrvatskoj vrlo često svoje univerzalno poslanje spušta na nacionalno, i na toj se razini uglavnom zadržava. Može li se to ičim opravdati?


Drago Bojić: Da, katolički je grčka riječ za sveopći, univerzalni pa i kozmički. Nacionalno je uvijek partikularno. Isus jest bio Židov, ali njegov nauk je u punom smislu katolički, dakle, univerzalan, poruka Božje dobrote za sve ljude, a ne samo za izabrane i privilegirane nacionalne pripadnike. Nacionalizam je negacija kršćanstva. Sprega s nacionalnim se ne može ničim opravdati. To je najveće zlo svake crkve, kroz ljudsku povijest pa tako i danas. U tom smislu, Katolička crkva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini je zaglibila u najodvratnije oblike nacionalizama koji se ničim ne mogu opravdati. Takvo je ponašanje potpuno suprotno katoličkoj vjeri, kršćanskoj poruci i onome što je propovijedao i činio Isus iz Nazareta. Nažalost, to je nešto što možda najviše i najsnažnije obilježava Katoličku crkvu na ovim prostorima. I taj će problem biti prisutan dok god se Crkva toga ne oslobodi. Kad kažem oslobodi, ne mislim pritom na negiranje onog što se zove inkarnacijski moment vjere, kršćanstvo i katoličanstvo u pojedinom narodu, kulturi i jeziku, onoga što se u Novom Zavjetu i u koncilskim dokumentima naziva Božji narod, narod kao putujuća i otvorena zajednica Isusovih učenika, a ne kao nacionalna masa koja ne dopušta pristup drugim nacijama ili se umišljeno uzdiže iznad njih. Kad se nacionalno povezuje s vjerskim, kad se to dvoje izjednačava, onda nastaju zloupotrebe i mnoga druga zla. Ta je sprega uvijek išla političkim putem, a motivirana je željom za moći i monopolom. Ljude, posebno mlade ljude, treba učiti da traže svoj osobni put vjere, onaj put vjere koji je svojim učenicima pokazao Isus iz Nazareta. Isusov put vjere je vrlo osoban put, nije to put narodnih masa.



Ostatak intervjua možete pročitati na portalu fairpress.eu

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: