Oprostite na oprostu!

»Ako Srbi ne žele procesuirati svoje zločine, ako u BiH ne žele svoje, već hrvatske, onda Hrvatska doista treba razmisliti o ukidanju Zakona o aboliciji jer ima dovoljno materijala«, predložio je bivši ministar policije Ivan Jarnjak, praveći se da ne zna da Zakon o općem oprostu ne štiti ratne zločince…

Na dvadesetu obljetnicu demonstrativnog izlaska stotinjak tisuća ljudi na Trg bana Jelačića i okolne zagrebačke ulice, u Jutarnjem listu se oglasio Ivan Jarnjak, ondašnji ministar unutarnjih poslova, koji je 21. studenoga 1996. odbio poslušati naređenje predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana da silom spriječi održavanje tog prosvjednog skupa protiv odluke o oduzimanju koncesije za emitiranje Radiju 101.

Prisjetio se Jarnjak kako se tog dana našao u škarama između vrhovnikove zapovijesti i vlastite savjesti, i kako je bio svjestan da će snositi posljedice što god da odluči. A odlučio je da ne pošalje policiju na demonstrante, da ne riskira ljudske živote i izazivanje nereda neprocjenjivih razmjera.

Tuđmanovu želju da upotrebi silu protiv građana države kojoj se proglasio za oca, Jarnjak danas tumači u prvom redu predsjednikovom bolešću, ali i tada započetim frakcijskim borbama za mjesto Ćaćina nasljednika. Udar na Stojedinicu je, veli Jarnjak, izvršen zato što su neki aspiranti na Tuđmanovo prijestolje »željeli stvaranje nereda u kojima bi se policija slomila pa bi morala intervenirati vojska«. Ali – plan im se izjalovio, Franjo Tuđman je poživio još tri godine, a Ivan Jarnjak je nepunih mjesec dana nakon najmasovnijih demonstracija u povijesti mlade hrvatske demokracije morao napustiti ministarsku fotelju i skrasiti se na mjestu predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost.

Nakon prigodnog podsjećanja na dan kada je kao ministar policije bio ponosan na sebe zato što je dopustio da se pokaže »zrelost građana i demokracije«, Ivan Jarnjak se osvrnuo i na postojanje frakcija u današnjem HDZ-u, predviđajući da će ih stranački statut prije ili kasnije legalizirati. Kazao je pokoju i o krajnje desnom skretanju Tomislava Karamarka i o Andreju Plenkoviću koji je »smirio duhove i dobar dio njih vratio u bocu«, da bi potom iz pozicije člana Hrvatskoga generalskog zbora prokomentirao i podizanje optužnica za ratne zločine koje »opterećuje odnose Hrvatske i BiH«.

Ratni ministar policije je, uz neizbježnu frazu da svaki zločin treba kazniti, kazao kako to treba činiti Hrvatska, ali da u tu svrhu »politika mora konačno stvoriti instituciju koja će se time baviti«. Naveo je da se u DORH-u tim problemom bavi jedna jedina osoba, dok »Srbija i BiH imaju čitave timove koji se bave ratnim zločinima i produciraju optužnice s kojima će nas sutra iznenaditi«.

Predložio je Jarnjak i kako Hrvatska može postati parnjak susjednim zemljama: »Ako će se ovako nastaviti voditi politika s ratnim zločinima, Hrvatska će morati razmisliti o ukidanju Zakona o aboliciji. Ako Srbi ne žele procesuirati svoje zločine, ako u BiH ne žele svoje, već hrvatske, onda Hrvatska doista treba razmisliti o ukidanju Zakona o aboliciji jer ima dovoljno materijala«.

Jarnjak, istinabog, misli da »takav rasplet ne bi bio dobar jer bi značio vođenje novog rata, ali pravnim sredstvima«, no pitanje je – zašto uopće pokreće pitanje ukidanja Zakona o aboliciji? Teško je vjerovati da tako iskusan čuvar zakona ne zna što u Zakonu o općem oprostu piše i da taj pravni akt nijednom svojom odredbom ne abolira ratne zločince niti sprječava procesuiranje njihovih zlodjela pred pravosudnim institucijama Republike Hrvatske.

Vjerujem da bi Ivan Jarnjak i usred noći znao izrecitirati da su od općega oprosta izuzeti počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, i to za kaznena djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, upotrebe nedopuštenih sredstava borbe, povrede parlamentara, surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, poticanja na agresivni rat, zloupotrebe međunarodnih znakova, rasne i druge diskriminacije, utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu, međunarodnog terorizma, ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, te kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.

Prema tome, sve i kad bi se Jarnjaku prohtjelo »voditi novi rat, ali pravnim sredstvima«, Zakon o općem oprostu mu nijednom svojom odredbom ne bi bio na smetnji. Baš kao što hrvatske pravosudne organe u progonu ratnih zločinaca ne priječi ni to što njihovi kolege u Srbiji i BiH, kako Jarnjak tvrdi, ne žele procesuirati srpske i bošnjačke zločine nego samo one hrvatske.

Bivši ministar policije dobro zna da ta njegova tvrdnja ne odgovara činjeničnoj istini, ali ima biti da itekako odgovara muljatorskoj politici. Pitanje je samo – kojoj to političkoj frakciji u vladajućoj stranci odgovara? Samo onoj koju je Jarnjak nazvao krajnje desnom ili pak svakoj?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: