Orašje.hr – zločinačka je država čiji je nacionalni interes zataškavanje ratnog zločina

Upravo je vrhunski hrvatski nacionalni interes da se sve što se događalo u Orašju 1992. i 1993. godine detaljno istraži i sudski zaključi

Dosta toga je u cijeloj priči u najmanju ruku sumnjivo. Od tajminga uhićenja – tek dva dana nakon posjeta novog hrvatskog premijera susjednoj zemlji, do toga da su s optužnice navodno otpala bošnjačka, a ostala samo hrvatska imena. Uhićenja desetorice pripadnika HVO-a u Orašju tako su samo ražarila kronično zapetljanu mrežu sukoba unutar BiH i političkih odnosa Zagreba i Sarajeva.

Dosta je toga, valja ponoviti, sumnjivo. Uključujući i promptni, unisoni lelek cijele domaće, ovdašnje političke scene i medija. Sve brutalnija ugroženost i strah Hrvata u susjednoj državi, podcrtana sveopćom zabrintuošću za nacionalne interese, ne silazi sa usana političara, analitičara, komentatora...

Skoro pa da podsjeća na predratno stanje i homogenizaciju nacije kako bi joj se lakše uskoro prodali lijesovi prekriveni zastavama.

Svejedno je dosta toga oko uhićenja u Orašju sumnjivo. Možemo li, recimo, vjerovati u neovisnost i profesionalnost pravosuđa u praktično nefunkcionirajućoj državi, kakva je BiH?

No, svu tu sumnju i svenacionalni gnjev, samo dvije jednostavne rečenice prerezale su poput noža.

Almin Dautbegović je odvjetnik najviše rangiranog časnika HVO-a koji je uhićen u Orašju, umirovljenog generala Đure Matuzovića. On je sinoć prenio medijima Matuzovićeve riječi: „Neka za zločine odgovara onaj tko ih je počinio. Ja neću podmetati svoja leđa za drugoga“.

I sav taj svehrvatski gnjev, panhrvatska nevjerica i gorka briga za nacionalne interese u trenutku su se pretvorile u žalosnu, gorku političku pjenu.

Ljudi su poubijani, gospodo, po optužnici sedmorica, ljudi su zlostavljani. Nakon generalovih riječi, u to je teško imalo sumnjati.

U Orašju su se, bez obzira na priče o vitezovima i obrani svojeg, događali ratni zločini nad Srbima.

A da se ipak pravimo da ih nije bilo? Jer, znate već, „što su 'nama' drugi radili“... Uostalom, nacionalni interes...

General Matuzović je, valja ovdje nadodati, putem svog odvjetnika poručio i još neke stvari. Pa veli Dautbegović: „Matuzović je bio taj koji je krio Srbe u atomskom skloništu. Praktički ih je branio od vojske koja je tu došla. Nije to bila klasična vojska, to su bili opasni ljudi koji nisu bili pod kontrolom. Đuro nema s tim ništa, on je te zločine sprječavao“.

Nacionalni interes? Hrvatske žrtve? Ukoliko Matuzović ne laže, Orašjem je zločine nad Srbima provodila divlja horda, koju se nije dalo kontrolirati. Tko su bili ti ljudi? Tko ih je poslao? Koliko je, vratimo se na priču o hrvatskim žrtvama, zločina nad Hrvatima počinjeno kao osveta zbog onog što se događalo u Orašju? I, najvažnije, koliko je sličnih „Orašja“ bilo u susjednoj zemlji za vrijeme rata? Koliko je, vratimo se u uski nacionalni tor, samo Hrvata patilo zbog akcija divljih hordi koje se, eto, „nije dalo kontrolirati“?

Kako je, uostalom, uopće moguće zamisliti nacionalni interes RH u skladu s kojim bi bilo praviti se da se ovo o čemu govori Matuzović nikad nije dogodilo?

Država koja se temelji na zataškavanju ratnih zločina, uostalom, zločinačka je država. Stoga je upravo vrhunski hrvatski nacionalni interes da se sve što se događalo u Orašju 1992. i 1993. godine detaljno istraži i sudski zaključi.

I da, jasno, Orašje bude samo početak. Jer, divlje horde koje se nije dalo, kao i one koje se itekako dalo kontrolirati, nisu nikako bile specijalitet samo jedne nacije u balkanskim ratovima s početka devedesetih.

Sve drugo, svako zaklinjanje u državne interese koje ne podrazumijeva kao moralni i državnički imperativ da „za zločine odgovara onaj tko ih je počinio“, jadna je nacionalistička bižuterija.

I, ako ćemo priču gledati s aspekta stvarnih nacionalnih interesa – veleizdaja.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: