Spužvena utroba stvari

Dugo već, godinama, gradim svoj svijet, a nitko ga, srećom, ne razgrađuje. Nitko oko mene ne čisti i ne sprema ono što nikako ne bih želio da bude očišćeno i pospremljeno.

Smisao takvog svijeta je da traje takav. I da sve bude na dohvat ruke. Da se ne dižem dok čitam. To bi mi odnijelo pažnju. Niti dok pišem.

I onda tako slažem stvari oko sebe, rastu piramide knjiga, papirića, olovaka, kemijskih i grafitnih, načetih i nenačetih blokova i bilježnica, strip-albuma.

A negdje na polici uz fotelju, u jednom pretincu koji mi je pod rukom, francuska čokolada i krekeri. Pod rukom je i boca s vodom, metalna posudica sa zrnima nara. Jesen je, stigli su šipci, turski, koji su skoro jednako slatki i sočni kao šipci barski.

Oko fotelje niču piramide.

Načinjene su od knjiga, novina i papira.

I od vremena.

Na dnu pojedinih piramida ima stvari koje su tu već pet-šest godina.

Među pretincima police uz fotelju novine, papiri, bilješke od prije deset godina.

Tada smo, u sarajevskom Bezistanu, kupili ovu policu i donijeli je u kuću na selu. Pomrlo je od tada svijeta. I tko zna što je od njih sve ostalu tu, sakriveno.

Jednako stara je i fotelja. Nasloni za ruke su se izlizali, zijevnule su rupe u platnu, izvirila je spužvena utroba fotelje. Spužvena utroba stvari.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: