Štrumpfeta i Gargamel u diplomatskom ratu

Nije bilo lako Nataši Božić sa Željkom Markić, ali ni Tomislavu Krasnecu s Mirom Kovačem.

Novinarka N1 televizije ugostila je u emisiji »Točka na tjedan« šeficu udruge »U ime obitelji« i od nje pokušala iskamčiti koliko-toliko jasan odgovor na pitanje »Kakav je vaš stav o pobačaju, o Zakonu o pobačaju? Treba li ga mijenjati, treba li postrožiti, zabraniti pobačaj?«. Pa tako još sedam puta.
Željka Markić je iz osmog pokušaja kazala kako je – premda to nitko od gledatelja nije skužio – svih sedam puta odgovorila na pitanje. Valjda je smatrala da se njezina često ponavljana rečenica »Ja sam za to da žena ima pravo dobiti sve točne informacije« može uvažiti kao nedvosmislen odgovor. I onda je još – u nastavku bijega od jasnoga odgovora – očitala bukvicu i voditeljici i gledateljstvu, popujući kako »cijela ta priča o apsolutnoj zabrani pobačaja služi samo da bi se spriječilo raspravu« i kako se »mi nalazimo u jednom društvu postkomunističkom, posttotalitarnom, u kojem se neprekidno nastoji spriječiti mirna, argumentirana javna rasprava«.

Novinar Večernjeg lista je bivšemu ministru vanjskih i europskih poslova također morao postaviti sedam pitanja, ne bi li iskamčio njegov koliko-toliko jasan stav o više nego uočljivim razlikama između Kovačeva Zrinjevca i Kitarovićkina Pantovčaka u odnosu prema pristupnim pregovorima Srbije i Europske unije.

Jer dok je Europska komisija potpuno ignorirala inicijativu Mira Kovača da se otvaranje 23. poglavlja u pristupnom procesu odgodi sve dok Srbija ne promijeni svoj zakon o regionalnoj jurisdikciji nad počiniteljima ratnih zločina, Junckerov tim nije štedio pohvale na račun Subotičke deklaracije koju je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovoga ljeta potpisala sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem.

Puno je riječi bivši ministar potrošio ne bi li i sebe i općinstvo uvjerio kako njegova neprihvaćena inicijativa u Bruxellesu kotira puno bolje od Kolindina hvaljenog subotičkog potpisa, izbjegavajući odgovoriti na pitanje je li predsjednica svojim kratkim solo-izletom u Vojvodinu ustvari odmogla njegovim dugotrajnim nastojanjima da srpsku jurisdikciju ograniči isključivo na ratne zločine počinjene u Srbiji.

No, Večernjakov novinar nije odustajao od nakane da na čistac istjera očiti nesklad između vanjskopolitičkih akcija bivšega resornog ministra i šefice države, pa je Kovača u jednom trenutku upitao – zbog čega on nije bio prisutan na potpisivanju Subotičke deklaracije, tim prije što je uz Vučića tom prigodom bio i šef srpske diplomacije Ivica Dačić?

Miro Kovač se u tom trenutku prestao skrivati iza kvazidiplomatskih odgovora – nalik onima kojima je Željka Markić pokušala zakukuljiti svoj stav o zabrani pobačaja – i iz njega je progovorila povrijeđena taština. »Zato što nisam bio pozvan«, kazao je kratko i jasno, pa nastavio: »Iskreno, nisam nikada razumio kako je došlo do takvog postupanja, ne znam tko je osmislio takvo postupanje. Svatko tko je dobronamjeran, a ja to jesam, vjerovat će da predsjednica Grabar-Kitarović nije, sama je bila ministrica. Iz današnje perspektive to nekome može izgledati i kao podvala njoj. Naime, cijela priča oko toga, ako je sagledamo hladne glave, ispada apsurdna.«

Tko je predsjednici podvalio Subotičku deklaraciju? To nam bivši ministar, naravno, nije otkrio. Štoviše, izjavio je i kako »ne želi vjerovati da je moguće« da je Kolinda Grabar-Kitarović taj akt – u čijoj izradi hrvatska Vlada uopće nije sudjelovala, niti ga je, poput srpske Vlade, službeno usvojila – vlastoručno potpisala na »nečiji nagovor, da ne kažemo pritisak izvana, iz EU-a ili SAD-a«.

Bilo je to dovoljno da se u Predsjedničkim dvorima uzvitla prašina i da – dok predsjednica, lepršavo poput Štrumpfete, obilazi norvalske fratre i rodoljube s Ontarija – »izvori bliski Pantovčaku« svojski opletu po eks-ministru simpatičnom poput Gargamela, da ga prozovu za politikantstvo i u javni optjecaj puste dvorsku priču kako je upravo on za Kolindu Grabar-Kitarović bio »najveće razočaranje u bivšoj Vladi«.

Neslužbeno se razglasio i stav Pantovčaka da Miro Kovač »nije čovjek s kojim se može razgovarati« i da je – pored takvog ministra i pored tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića »koji se nije razumio u vanjsku politiku« – predsjedničina odluka da, bez konzultacija s takvim smetalima, pripremi i potpiše Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije bila nešto što bi napravila svaka državnica ili svaki državnik.

Jednako neslužbeno reagirali su i »izvori bliži Vladi premijera Plenkovića nego Uredu predsjednice«, poručivši kako »sada nije potrebno stvarati dojam o podjelama između različitih grana hrvatske vlasti, pogotovo ne na vanjskopolitičkim temama i ne na temi odnosa sa Srbijom«. Jer ako nema dojma o podjelama, tada valjda nema ni podjela.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: