U svijetu medvjeda i leptirova

Dva sarajevska dana, putopis (treći dio)

Nedjelja, taksi, skoro će jedanaest. Čini mi se da poznajem taksista. Nema glasa, samo miče usnama dok govori, a iz grla mu izlazi neki čudan, pomalo zastrašujući šum. Kao da se došaptava pod smrtnom prijetnjom. Tako govore ljudi u posljednjem stadiju raka grla. Lice mu je bolesne, sivo-crvene boje. Pamtim i tu boju, a najednom mi se učini kao da i on mene zna. Ali kako bi mi nešto rekao, ako je ostao bez glasa? I ako je isto tako bio bez glasa i kada smo se prošli put sreli. Prošli put kada smo bili u Sarajevu, prije tri godine, u ista ova jesenja doba, nismo se vozili taksijem. Prije toga bili smo tu za vrijeme Javorkinog sprovoda, od čega su prošle već skoro četiri godine. Može li čovjek toliko dugo biti ovako bolestan? Vjerojatno ne može. I vjerojatno se ne poznajemo, nego mi se samo čini poznat. I više ga nikada neću vidjeti.

Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.

Stojim nasred ulice i čekam da ona izađe iz auta. Držim se kao da mi je svejedno. Kao da se dosađujem. Ovo je mjesto na kojem bih bivao pod pogledima sveg komšiluka iz kuće preko puta. Kasnije, toga dana, vidim da su prozori na sva tri kata zaprašeni, da su roletne izblijedjele, i da ni u tim stanovima više nitko ne živi. Mrtvi su ili ih više nema. U čemu je razlika? Ako su mrtvi, leže na Barama i Vlakovu. I na neki su način prisutni u ovome gradu. Ako ih više nema, to znači da su otišli na neko drugo mjesto da umru. Pa ih nema kao da ih nikada nije bilo.

Odmah s vrata stan se čuje po onome teškom vonju ustajale pustoši, prašine i dotrajalih furnira, koji sam prvi put osjetio kada sam se nakon rata prvi put popeo na Sepetarevac. Tada je sve još bilo u ratnome neredu i u neredu Javorkinog rasturenog života, i vječnog odlaganja da se nešto opere, očisti, promijeni i baci. Od tada, pa do ljeta 2011, kada je, ispunjena životnim ambicijama, trule drvene prozore zamijenila nepotrošivom i besmrtnom plastičnom stolarijom, nije se taj vonj pustoši mogao istjerati iz podova i zidova. Ako ga je netko i tjerao. Javorka se, bit će, na taj vonj navikla, pa ga više nije ni osjećala, kao što se ne osjeti miris doma u kojem živiš, ali ja se nikada nisam mogao naviknuti.

Sad mi se čini da je taj vonj, što se u kuću uvukao za vrijeme rata, dok smo u strahu od trebevićkih granata i snajpera živjeli i podrumu – gdje će ona nastaviti da živi sve do jeseni 1995 – bio vonj njezine smrti. Iako je poživjela sljedećih šesnaest poslijeratnih godina, iako su neke od tih godina, možda, bile najljepše i najispunjenije godine u njezinu životu, jer se, nekim čudom, Sarajevo svelo na njezinu mjeru, na mjeru njezine neurednosti, poraza i jada, pa se nekad činilo da između sve luđih i luđih rasporeda u njezinu stanu i novih urbanističkih rješenja s Avazovim tornjevima i ruševina bivših kuća, nikakve razlike niti nema. Družila se s ljudima, stekla nove prijateljice i prijatelje, učlanjivala se u planinarska i kulturna društva, slovenska, hrvatska i ona druga zajednička i svačija, odlazila je na božićne i bajramske koncerte, do suznih ganuća telefonom mi dočaravala svu ljepotu ilahija i kasida, i konačno se mirila s time da njezin život nikada neće nalikovati životu drugih žena. Zaboravila je na dva svoja razorena braka i još nekoliko izvanbračnih katastrofa, na majku koju nije podnosila i koju je optuživala za sve svoje životne poraze, na majku koja ju je ubijala svojom hladnoćom, osvećujući se preko nje dragome Bogu za smrt voljenog sina. Zaboravljala je na sve ono što će postati osnovna tema mojih budućih knjiga, i živjela je u tom vonju svoj lijepi, iznenada okraćali život. Koji je postao lijep zato što je Sarajevo pregazio rat, i što se u naš stan uvukao taj mrtvi vonj. Taj miris groba.

Šta osjećam dok ulazimo u kuću, dok idemo niz hodnik prema mojoj nekadašnjoj sobi, onoj istoj sobi u kojoj su umrli i ona i njezin otac, moj Nono?

Razgovaram s mladićem koji sad živi u njezinom stanu. Neugodno mu je, htio bi da što prije izađe van, da nas ostavi na miru, da skupljamo ono što trebamo sakupiti. Ali ne puštam ga, nego bih da pričamo. Nastojim i njega i sebe uvjeriti da ne postoje razlozi za nelagodu.

Ona za to vrijeme zagleda sitnice. Otvara ladice koje godinama nisu otvarane. Pomjera predmete, pokušava oživjeti svijet koji je odavno mrtav. Nakon što je on već otišao, zagleda kaktus, čije stabljike vise poput pletenica rastafarijanca, pita hoćemo li pokušati da ga zalijemo. Iako vidi da je iz njega davno istekao život, umro je prije dvije zime, nakon što ga je netko posljednji put zalio. Ali ona bi htjela da nastavi iluziju, uvjerena da bi se iz te iluzije nanovo mogao probuditi život.

To je emocionalno najintenzivniji trenutak ovoga putovanja.

Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tugi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao.

Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.

A onda sam krenuo da razabirem knjige.

Ima ih u tri ormara, na tri mjesta: u mojoj sobi, u hodniku i u onoj drugoj sobi, u kojoj je Javorka dvije godine pred smrt načinila sebi kancelarijicu, da tu obavlja posao “certificiranoga samostalnog knjigovođe” Taj je ormar u dva reda pun knjiga, od poda do stropa. Onaj u hodniku je, također u dva reda, ali samo do pola u knjigama. U trećem je najmanje knjiga.

Tu je, naokolo, i nekoliko stotina gramofonskih ploča, koje također treba prenijeti, fascikli, registratori s dijelovima moje dokumentacije, novinski članci koje sam izrezivao sve do rata, pa oni drugi što ih je Javorka izrezivala poslije rata, nedovršeni rukopisi, bilješke, fotografije, i tko zna čega sve tu još ima…

Većina tih stvari, a možda i svaka od njih, već su iščezle, prebrisane su i zaboravljene, i nijedna mi ne bi nedostajala da sam učinio ono što nisam mogao učiniti, a što me je tako privlačilo: da se ne mičem iz Zagreba, nego da nazovem prijatelje koji će organizirati smetljarski kamion i dvojicu radnika da isprazne stan, i svaku, do posljednje stvarčice, bace u smeće. Tako bih se riješio ove muke, a ostaci Sepetarevca, i ostaci nekoliko prethodnih života, završili bi tamo gdje i pripadaju, na groblju mrtvih stvari, na gradskome smetljištu, tamo gdje su završili i svi oni na koje me ti predmeti podsjećaju.

Umjesto da tako učinim, ja ću se podsjetiti onoga što sam već zaboravio, jer za svaku knjigu koja je tu znam kako je i kada došla, tko ju je donio na Sepetarevac, iza koga je ostala i tko ju je sve čitao.

I to je čudno. Za većinu knjiga koje imam uza se, u Zagrebu i na svome turopoljskom selu, ne znam kada sam ih i gdje kupio, a za neke ne znam ni jesu li moje. Tu su, a da nemaju svoju priču, niti me na išta podsjećaju. One su živi predmeti, otvorenih biografija, neostvarenih i nejasnih sudbina.

Knjige na Sepetarevcu mogu se podijeliti u tri skupine.

One najstarije pripadale su Noni i Nonetu, neke i Mladenu, a nabavljane su, uglavnom, između dva svjetska rata, i u prvih petnaestak poslijeratnih godina, nakon čega je Javorka nastavila donositi knjige u kuću. Manji dio tih najstarijih knjiga, srećom, samo je dvadesetak takvih, na njemačkom je, i uglavnom tiskano na gotici. Njih ne mogu ostaviti ni baciti. Moram ih prenijeti u svoj život, iako ih ne mogu čitati. Te knjige su onaj uteg, kolekcija savršeno beskorisnih i neupotrebljivih, a na kraju i prilično bezvrijednih predmeta koji su moja simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari.

Ostatak njihovih knjiga, one koje su na našem jeziku i na slovenskom, na latinici i ćirilici, u kojekakvim izdanjima, uvezane u kožu ili bez ikakvog uveza, u roto edicijama, u rasparenim kompletima, neke skoro uništene, a druge kao nove, prelistavam jednu po jednu, i odlučujem na koju će koja stranu, koje su za put, koje za ostanak na Sepetarevcu i za preseljenje u neku tuđu biografiju ili u nestanak.

U knjigama nalazim stara pisma, listove s bilješkama – u njemačkoj knjizi o budizmu, objavljenoj 1932, nalazim dvolist trgovačkog papira, s Mladenovim rukopisom: bilješke na hrvatskom, o budizmu i njegovim razlikama prema kršćanstvu – stare novinske isječke, rukom pisane recepte za kolače ili, čega je najviše, papiriće ne šire od jednog centimetra, dužine četiri pet centimetara, obično iskinute iz novina, koji označavaju dokle se došlo sa čitanjem.

Pogađam tko je čitao koju knjigu, i onda stao.

Papirići u njemačkim knjigama su, vjerojatno, Nonini. Nono nije toliko čitao beletristiku, niti su to naslovi koji bi me na njega podsjećali –  Galsworthy, Heinrich Heine, biografija vjerovjesnika Muhameda, minhensko izdanje 1895. (iako bi to već i mogla biti knjiga za Noneta), Goethe i Hoelderlin, jeftini ljubavni romani, pa tri toma Dmitrija Mereškovskog na njemačkom, koja su ostala iza Mladena.

Što znači podatak da je sa “Sagom o Forsajtima” Nona zastala na 121. stranici drugog toma, minhenskog izdanja iz 1903?

Velika povijest, obuzeta narodima, državama i armijama, spušta se, riječ po riječ, prema maloj povijesti, koja se u filigranskom, srebrenom vezu, na kraju bavi ljudima čiji život nije od povijesne važnosti, ali u čijim se životopisima ogleda lice epohe. Što je u njihovim životima onaj najsitniji podatak koji bi mogao biti zanimljiv sa stanovišta male povijesti?

To da je Olga Rejc, rođena Stubler, zastala na 121. stranici drugog toma “Sage o Forsajtima”?

U drugoj skupini su Javorkine knjige. Od najranijih, koje je dobijala u školi za odlično učenje i primjerno vladanje – recimo, Josip Vandot: “Kekec” ili u sedmom razredu gimnazije Lion Feuchtwanger: “Španjolska balada”, do onih koje je kupovala 2011, posljednje godine kada je bila zdrava.

Sedamdesetih i osamdesetih, u zlatno doba akvizitera, koji su išli od poduzeća do poduzeća, gdje su radnim ljudima prodavali najnovija izdanja velikih jugoslavenskih izdavača, kupovala je komplete slavnih pisaca i klasika: Dostojevski u svijetloplavom platnenom uvezu, Krleža u nekoliko izdanja: onom najljepšem, zagrebačke Zore, s omotnicama lijepih boja i fontom koji je dizajnirao Krsto Hegedušić, potom pet tomova “Zastava”, u izdanju sarajevskog Oslobođenja i ćirilični komplet beogradske Prosvete, zatim Emil Zola, Archibald Cronin i Sergej Jesenjin, pa izabrana djela crnogorskog proznog klasika Mihajla Lalića – čije je romane Nona čitala 1981-1982, a ja, s jednakim oduševljenjem, pet-šest godina kasnije, zatim romani Johna Knittela, mondenog švicarskog pisca koji je pisao na engleskom jeziku, osvajajući ženska srca tokom nekoliko poslijeratnih desetljeća pripovijestima koje su se obično zbivale na nekom egzotičnom mjestu, u Egiptu ili na Bliskom istoku, a najčitaniji mu se roman zvao “El Hakim”, onda izabrana djela Antona Pavloviča Čehova, izdanje zagrebačke Zore, svijetlih omotnica, crveno-crne tipografije, s lijepim, asketskim ilustracijama na naslovnici, pa romani Pearl Buck, američke nobelovke, koja je živjela na Dalekom istoku, u Kini, i pisala romane – neusporedivo bolje od Knittelovih – o ljubavi i o životu, u kojima je Nona naročito uživala u svom predsmrtnom eskapizmu, jer su je odvajali od njezina, činilo joj se, promašenog života…

Književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju.

Kupovala je i pojedinačna izdanja: enciklopedije, atlase, luksuzne, ilustrirane knjige o odgoju djece i autogenom treningu, velike hitove epohe – Karla Štajnera “Sedam hiljada dana u Sibiru”, Solženjicina, Artura Londona i Veljka Mićunovića “Moskovske godine” – pa Marxov Kapital, Bibliju, u izdanju Stvarnosti, Kuran u Čauševićevom prijevodu, knjige o pletenju i šivenju, kojim će se jednom, govorila je, baviti, jer je smiruje. Devedesetih i dvijetisućitih u kuću je dovlačila knjižuljke o opsadi grada, memoare generala Armije Bosne i Hercegovine, trivijalnu patriotsku literaturu, poneki vjerski kalendar, izdanja Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Hrvatskog kulturnog društva Napredak, popularne knjižice o islamu i o dužnostima svakog muslimana, amaterske knjižice pjesama, u kojoj su joj pjesnici upisivali posvete, ponekad na njezino, a ponekad i na moje ime. Kupovala je i donosila najnovije romane Ceesa Nootebooma, pisca kojeg je zbog nečega jako voljela. Moja majka koja je imala takvu glavu koja se istovremeno mogla oduševljavati Nooteboomom i Amosom Ozom, i budalastim hvalisavim svjedočenjima branitelja grada, koji u svojim memoarima tvrde da bi, da nije bilo izdaje, već u lipnju 1992. deblokirali Sarajevo.

Treću skupinu knjiga, koja je na policama izmiješana s prethodne dvije, čine knjige koje sam ja kupovao, a nisam ih do sada odnio u Zagreb. Prije nego što se bacim na njih, da ih tranširam i raspoređujem koja će na koju stranu – ova će sa mnom, da s drugim mojim knjigama, kojih je, vjerojatno, već odavno previše, čini moju mentalnu mapu, olovni DNK, otisak prsta, i da se, čineći jednu nikad katalogiziranu privatnu biblioteku, razlikuje od svih drugih biblioteka, a ova će ostati u Sarajevu, preći u tuđe ruke, izgubiti se iz moga života i sjećanja, neželjena, nepotrebna i suvišna – a u tom raspoređivanju mojih već odavno bivših knjiga ključnu će ulogu igrati to koliko sam se, kako i na koji način promijenio u ove dvadeset i tri godine otkako živim u Zagrebu i ne uznosim knjige na Sepetarevac.

Među knjigama koje sam kupovao je, recimo, Hegelova “Fenomenologija duha”, a za njom niz od stotinjak temeljnih knjiga iz povijesti filozofije, znanih i zajedničkih svakome studentu filozofije na svijetu. Tu su, zatim, knjige iz sociologije, pa “Mitologike”, “Zlatna grana” i besmrtna Margaret Mead, Johan Huizinga i Roger Caillois, pa “Sistem Stanislavski” i velika, temeljito iščitana i zamrljana knjiga Johna Cagea, na kojoj se i četvrt stoljeća nakon što sam je posljednji put držao u rukama golim okom jasno vide moji otisci prstiju.

Te knjige, i još mnoge druge: zakučasti i nerazumljivi eseji o postmodernizmu slovenskih teoretičara i teoretičarki filma, feminizma, punka i tko zna čega sve ne, koje sam čitao na slovenskom, eseji Abdulaha Šarčevića i Kasima Prohića, Wittgensteinov “Tractatus logico-philosophicus”, što sam ga čitao kao najljepšu i najugodniju, međutim vrlo hermetičnu poeziju, sve te knjige više svjedoče o tome što sam mogao biti, nego što sam doista bio. U to sam vrijeme, s navršenih dvadeset i pet godina kada su posljednje među ovim knjigama stizale na Sepetarevac, pred sobom imao niz životnih mogućnosti, koje će se munjevito suziti i svesti ponajviše zaslugom Radovana Karadžića i Milutina Kukanjca, koga će ubrzo zamijeniti Ratko Mladić, a onda i zato što će me stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne, i što ću od koječega što me je zanimalo na kraju izabrati samo ono što me je vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu. Novinarstvo je književnost koja se piše da bi je čitali i oni koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Novinarstvo je kao muzika za ljude bez sluha.

Istina, među tim je knjigama, ipak, daleko najviše romana, zbirki pjesama, knjiga iz teorije i povijesti književnosti. Neke sam zaboravio. Drugih se u ovih četvrt stoljeća nisam ni sjetio, a sad bi mi opet mogle postati važne, a treće sam iznova kupovao i prilagao ih u svoju zagrebačku biblioteku, misleći da sam ih na Sepetarevcu izgubio ili da je lakše još jednom kupovati istu knjigu, nego ići po nju u Sarajevo. Bilo je to dok sam još s radošću i dobrim očekivanjima išao u Sarajevo.

Skupljene zajedno, na jednome mjestu, tu na Sepetarevcu, ove tri izmiješane skupine knjiga, i u njima pet ili šest osobnih doživljaja svijeta, generacijski i na mnoge druge načine različitih, čine ne samo jednu porodičnu biblioteku, nego cijeli jedan svijet, jednu kućnu civilizaciju, koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruirati i objasniti preko tekstova koje je baštinila. Neki zamišljeni institut, akademija nauka koja nikada neće biti formirana, ali je mogu zamišljati kao još jednu romanesknu fikciju, provodit će istraživanja u kojima će biti primijenjene strukturalističke, tekstološke, antropološke analize, čiji će konačni cilj biti da se naznače obrisi civilizacije sa Sepetarevca, njezine karakteristike i razlike u odnosu na druge, srodne, ali i mnogo veće civilizacije. Konačno, kako se civilizacija sa Sepetarevca, sačinjena od pet-šest žena i muškaraca različitih generacija, koji su zajedno, kao jedna porodica, odživjeli dvadeseti vijek, odnosi prema civilizaciji Sarajeva i Bosne, prema potonuloj i prezrenoj civilizaciji Jugoslavije, prema još većoj i starijoj civilizaciji Austro-Ugarske, koja je njezin, rejcovsko-štublerovski i jergovićevski pratemelj, njezina abrahamovska legenda?

Stojim nasred sobe, dok ona u drugoj sobi pregledava prastare stolnjake i plahte, pazeći da se ne baci nešto što se ne bi smjelo baciti, zurim u ormar s knjigama, i prije nego što započnem veliki posao na um mi pada tužna misao:

Čim ove knjige podijelim i razdvojim, prenoseći ih na jednu i na drugu stranu, nestat će svijeta koji su one suobražavale. Kao stvarnost i kao metafora, kao jedna kućna civilizacija. I više neće biti načina da se taj svijet obnovi, niti da se o njemu ispripovijeda priča. To će biti kraj. Još jedan kraj, konačni kraj u kojem se sabire niz prethodnih već konačnih krajeva. Grob za sve njihove grobove. Ono što će ovdje biti rastureno, više ne može biti sastavljeno. Ali što bi me tu moglo tako uznemiravati? Nisam li ionako sve ovo već jednom zaboravio, i sad sam doputovao da se podsjetim i da vratim to što je već tako sretno iščezlo iz moga života? Nije dobro kada se pamti, a ne valja ni kada se zaboravi.

Pa onda mislim kako bi, možda, bilo primjerenije, sukladno kraju civilizacije, da biblioteka bude na licu mjesta spaljena, i da Sepetarevac izgori u jednome malom i temeljitom požaru, o kojemu će sutra javiti crne kronike Oslobođena i Dnevnog Avaza.

Komplete sabranih i izabranih djela ću redom ostaviti. Ponijet ću, možda, samo Zorino izdanje Krleže, i ćiriličnog Maksima Gorkog, u deset tomova. Krležu iz estetsko-dizajnerskih razloga, a ćiriličnog Gorkog da me štiti od zla kolektivnog prepoznavanja. Stavit ću ga na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Niti znaju ćirilicu, niti su čitali Gorkog. Vjeruju da je to neki dosadni sovjetski pisac. Preziru ga onim pojednostavljujućim i prostačkim prezirom rulje. Prezirom naroda. Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.

Ustvari, Maksima Gorkog prenosim u Zagreb da bih ga čitao.

Prenosim i sve knjige na kojima piše: Javorki Rejc, za odlično učenje i primjerno vladanje… Sedam ih je ili osam. Za svaki svršeni razred po jedna. Na moje ime samo jedna je takva knjiga: Branko Ćopić: “U svijetu medvjeda i leptirova” Za odično učenje i primjerno vladanje u četvrtom razredu osnovne škole. Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već mi sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije.

Slikovnice i dječje knjige. Javorkine i moje. Lijepo ilustrirane “Afričke priče”, s licem crnoga čovjeka u slamnatom šeširu, na mekanoj, smeđoj naslovnici. Od prijateljice Nade, Javorki za rođendan. Godina 1954. Dvadeset i šest godina kasnije, prva književna posveta u mom životu. Milica Miron, dječja spisateljica, udovica poznatijega sarajevskog pisca Mihajla Mirona, posvećuje svoju slikovnicu mome ocu, uz napomenu – “za malog Miljenka”. Bile su mi četiri godine.

Ivan Cankar: “Pavličekova kruna”, Novo pokolenje 1949, ilustrirao Aleksandar Grbić. Posveta, pisana nalivperom. “Dragoj Javorki, od omame”.

Ovom, nepodnošljivo tužnom, razdirućom pričom, koja i nije za djecu, a pretvorena je u vrlo lijepu, dobro uobličenu ilustriranu knjižicu mekih korica i velikog formata, započinje Javorkino djetinjstvo. Iz Pavličekove sudbine, koja je tužnija i od sudbina Andersenove “Djevojčice sa šibicama” i od Brlićkinog “Potjeha koji je tražio istinu” – a tužnija je zato što nije bajka, nego je naturalna, istinita, realistična na način talijanskoga filmskog neorealizma – započeo je život moje majke. U koječemu je nisam razumio, nisam nalazio opravdanja za njezinu samoživost, za hladnoću prema onome što me je mučilo i opterećivalo, za njezinu vječitu nespremnost da mi, makar i uz najsitniju žrtvu, pomogne da stvorim iluziju kako smo porodica kao i svaka druga, nisam prihvaćao, niti prihvaćam da je bila takva zato što je njezina majka, a moja Nona, prema njoj bila hladna, niti zato što je doživjela sve te bračno ljubavne i životne potope, ništa od svega toga je nije u mojim očima opravdalo ni iskupilo, čak ni danas kada je više nema, ali ta “Pavličekova kruna” jest.

Kada je netko rođen u znaku tako tužne, neutješne i nesretne priče kakva je “Pavličekova kruna”, tom je sve oprošteno. Okameni djetetu srce ne bi li se spasilo tolike nesreće svijeta. Tuđe, Pavličekove, Cankareve, svemirske, a onda svoje i svoga vijeka. I nije joj omama donijela takvu tugu i nesreću, darivajući je “Pavličekovom krunom”. Tuga joj je bila unaprijed namijenjena. I bilo je sve uzalud.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: