Welcome to the machine

„Tu ćete svijeću staviti na prozor?“ znatiželjno je građanka upitala mlađahnu susjedu, simpatičnu ženicu pjegava lica i kratko ošišane crvene kose, susrevši je pred haustorom, dok je ova u lijevoj ruci teglila kesu s namirnicama, a u desnoj oveću voštanicu.

„A, ne“, tugaljivo se osmijehnula susjeda. „To mi je svijeća za sina.“

„Za sina?“ iznenadila se građanka, znajući da susjedin sin ima nepunih sedam godina i da je tek krenuo u prvi razred osnovne škole. Građanka je sa susjedom često razgovarala o sitnim (a i krupnim) nevoljama roditeljstva i zna da ova – ako već nešto drugo nije posrijedi – dobro razumije kako za dijete toga uzrasta nije primjereno da se igra vatrom.

Stale su sa strane. Susjeda je spustila kesu s namirnicama na tlo i pomalo se konspirativno nagnula prema građanki.

„Učiteljica moga sina je jučer zatražila da svaki od učenika donese svijeću u školu“, rekla je. „A onda će svi skupa, svi učenici iz škole, organizirano otići na Vukovarsku aveniju i paliti svijeće u znak sjećanja na pad i žrtve Vukovara. Možete li to zamisliti?“

„Mogu“, klimnula je glavom građanka, „itekako mogu“.

„Molim vas lijepo, zar to nije strašno?“ kazala susjeda spuštajući ton, pogledavajući prema prozorima, da je tkogod nepozvan ne čuje. „Zar nije prerano da dijete u toj dobi bude uključeno u rituale nacionalnog oplakivanja?“

„Naravno da je prerano“, složila se građanka, „ali samo ako na to gledamo iz normalne perspektive. Državno-plemenska perspektiva je nešto sasvim drugo. Tu je već zborno naricanje važna društvena obaveza i računa se da je bolje što ranije se priključiti koru. Vi ste mlađa generacija, pa vjerojatno i ne znate za onu stvar od Pink Floyda…“

„Što je to Pink Floyd?“ pitala je susjeda.

„Jedan prastari band, odavno pokojan. Sjetila sam se refrena jedne njihove pjesme.“

„Kojeg refrena?“

„Welcome my son, welcome to the machine…“ građanka je to skoro otpjevušila.

„Eh da, to je to…“ snuždila se susjeda.

„Gore glavu“, obodrila ju je građanka. „Upravo svjedočite inicijaciji vašeg sedmogodišnjeg dječaka u mučeničku zajednicu. To ga je ionako kad-tad čekalo.“

„Ne samo što svjedočim, nego u tome i participiram“, rekla je susjeda glasom očajnice, „jer ja sam, naposljetku, morala kupiti ovu svijeću. Protiv svoje volje, budući da mi se uopće ne dopada to da moj sedmogodišnji sin, koji nema blagoga pojma o ratnim traumama, bude izložen takvome nadraživanju, ili – da to kažem sasvim otvoreno – takvoj vrsti mentalnoga silovanja. Razumijete li me?“

„Potpuno vas razumijem“, klimnula je glavom građanka.

„U prvi mah nisam znala što da činim“, nastavila je susjeda. „Osjetila sam snažan poriv da ga zaštitim, da ga sačuvam od indoktrinacije. Što će mu u školi govoriti? Hoće li ga tjerati da plače? Kakvim će mu mitskim narativima puniti glavu? Vi znate kakva je ovdje retorika kada su u pitanju rat, ratna stradanja, ratne pobjede, ratna sjećanja i te priče… Isprva sam mužu predložila da dijete taj dan izostane iz škole i ostane kod kuće, da izmislimo kako ima gripu ili nešto slično. Ali onda smo shvatili da bismo ga time izdvojili, da bismo ga možda obilježili i izložili još većem nasilju…“

„A dugoročno mu ionako ne biste pomogli“, rekla je građanka. „Jer to je tek počelo, draga moja. Vašeg dječarca čeka višegodišnji marš kroz odgojno-obrazovni stroj, čeka ga dugoročni ideološki trening. Osam godina osnovne, pa četiri godine srednje, pa ratnička povijest, pa lekcije o autentičnim mukama hrvatskoga naroda, pa epska književnost, pa legende koje postaju službena historija, pa ekskurzije na znamenita stratišta… Obred u Vukovarskoj aveniji, sa svijećama i dirigiranom tronutošću, tek je uvertira.“

„Bože moj“, vrtila je glavom susjeda, „svo to grandomansko i euforično ridanje nad žrtvama Vukovara, nemojte me krivo shvatiti, ali meni sve to djeluje tako isforsirano i lažno, gotovo do kraja ispražnjeno od ljudskog sadržaja i stvarne sućuti. Političke protuhe koje predvode kilometarske kolone sjećanja, komemoracije u pompoznoj državnoj režiji, vukovarski ratni prizori koji ne silaze s televizijskih ekrana i novinskih naslovnica, koji se pojavljuju čak i u reklamama, pa počasne straže, svijeće na prozorima, mise na otvorenom, osvijetljeni križevi, vijenci i cvjetni aranžmani u obliku šahovnica… svo mi to megalomansko pumpanje emocija ima okus bljutave patvorine.“

„Kolektivne suze su uvijek lažne, draga moja“, kazala je građanka. „Zato i jesu hipertrofirale do bujice – ili do Bujice, kako vam drago – pa sada šikljaju takvim intenzitetom da je ideološki pogon vlasti bez problema raširio suzovodnu mrežu diljem zemlje. Tako se formira i održava patnička zajednica koja iskazuje vjernost Svetome tlu i slavi svoje herojstvo. U dane obilježavanja vukovarske tragedije Hrvatska sa svojim masovnim inscenacijama i strogo propisanim sentimentima ponajviše nalikuje Sjevernoj Koreji. I nitko ni da zucne. Stoga ne zaboravite jednu stvar: kada obilno teku, kolektivne suze služe isključivo za pranje mozga. A jedina realna emocija što ih potiče je strah.“

„To je točno“, složila se susjeda. „Ako ne iskažete propisanu dozu skrušenosti prema žrtvi Vukovara, sva je prilika da ćete propisno najebati. Ako pak, s druge strane, pokažete bilo kakvo suosjećanje prema žrtvama Oluje, također ćete vjerojatno najebati. Ne radi se dakle o osjećajima ili elementarnoj ljudskosti, nego o nacionalnom razvrstavanju. Predložak za emocionalno nadraživanje nisu same žrtve, nego njihova nacionalna pripadnost.“

„A tu je i ljekoviti učinak nezaraslih rana“, nadovezala se građanka. „Rane moraju ostati nezacijeljene, trajno svježe. One su permanentni izvor boli koja mučeničku zajednicu podsjeća na ono što ona jest. Jedan je novinar čak pisao o ranoholizmu kao ključnoj identitetskoj odrednici ovih naroda. Kronična ovisnost o ozljedama. Pasionirano patništvo koje se hrani žalobnim hajkama. On veli da smo se u ratu borili rame uz rame, dok se u miru borimo rane uz rane.“

„Ali zar nije besramno uvlačiti u to djecu najnježnije dobi, krcati u njih sadržaje kojima nisu i ne mogu biti dorasli?!“ usplahirila se susjeda. „Ne želim da se moj sedmogodišnji sin bori rane uz rane, niti da ga tako malog oblače u uniformu. Želim da stasa u slobodnu osobu koja će misliti svojom glavom.“

„Tu vas potpuno razumijem, naročito u pogledu nemoći“, osmijehnula je građanka i blago naslonila ruku na susjedino rame. „Nadam se da barem ne gajite iluziju o tome kako aparat državnoga školstva ima ambiciju odgajati buduće građane koji misle svojom glavom. Sve što sada možete učiniti je da skupa sa svojim djetetom odete na Vukovarsku aveniju i obavite to zajedno.“

„Što da obavimo zajedno?“

„Da upalite svijeću za kraj bezbrižnoga djetinjstva. Možda će biti dobro da mama bude uz sina dok se ovaj rastaje s nevinošću.“



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: