Dom i pakao

Andrej Plenković je HDZ-u formalno predsjednik, a faktički prezervativ. Njegova se uloga svodi na pokušaje da koliko-toliko ograniči ejakuliranje onih političkih strasti što izviru iz same biti partije kojoj se zatekao na čelu. Čudnom, doduše, djeluje navada da se rupe na prezervativu krpaju rupama u zakonu

Kada sam u zimu ratne 1994. gulio prinudnu vojnu obuku u jednoj od gardijskih brigada Hrvatske vojske, poklič “Za dom spremni” bio je dio dnevne rutine, i to razmjerno pozamašan dio, jer ga je komandni kadar držao prikladnim sredstvom za robotizaciju budućih ratnika, za onu vrstu borbenoga drila koji će mlade vojnike privesti maksimalnoj učinkovitosti, osposobiti ih da svoje postupke i odzive na naredbe ne kontaminiraju trivijalnostima tipičnim za civilstvo, kao što je korištenje mozga.

To je značilo da je zapovjedno lice prilikom svakog postrojavanja na pisti ispred kasarne, prijeteći se isprsivši pred nizom od tridesetak novaka ukočenih u stavu mirno, uzvikivalo “Za dom!”, na što su polaznici obuke, “svi kao jedan”, gromko odzdravljali “Spremni!”. Pa tako najmanje petnaestak puta dnevno. Pa tako mjesec dana.

Zapamtio sam i vježbu prilikom koje je zapovjedno lice, dok su novaci skakutali na mjestu držeći puške iznad glava, izvikivalo nazive gradova, tražeći da se polaznici obuke – ovisno o tome je li oglašeni grad smješten u Hrvatskoj ili u Srbiji – složno, “svi kao jedan”, na to referiraju sa “Živio!” ili s “Ko ga jebe!”. Pa kada je nakon Osijeka (“Živio!”), Niša (“Ko ga jebe!”) ili Vukovara (“Živio!”) zapovjedno lice uzviknulo “Zemun”, a mladi borbeni kadar refleksno uzvratio s “Ko ga jebe!”, slijedilo je zborno izvođenje kaznenih sklekova “zbog lošeg poznavanja zemljopisa”.

Nije mi namjera ovim prisjećanjem sablazniti čitatelje, najprije stoga što znam da je ovdašnja javnost odavno odrvenjela na slične epizode, pa ih prima s jednakom ravnodušnošću kao što prihvaća semafor na raskršću ili plagijatora na dužnosti ministra znanosti, a potom i zato što sam rečene dogodovštine već u par navrata opisivao, s naivnom nadom da će barem u doglednoj budućnosti njihova aktualnost biti konačno i trajno ugašena.

Danas, razumije se, takvih iluzija nemam. Pravo govoreći, kroz proteklih dvadeset i nešto godina nije bilo ni jednoga trenutka da militantno obnavljanje sjećanja na NDH – najčešće kroz lozinku “Za dom spremni” – nije imalo čvrste poveznice s tekućom hrvatskom realnošću, i to u cijelome nizu segmenata, i to u oficijelnoj zoni političkog i javnog života, tako da bogatom asortimanu aktualija ovoga trenutka mogu pridodati jedino podatak da je nekadašnji zapovjednik spomenute brigade danas na dužnosti ministra obrane.

Opisana epizoda, međutim, poslužit će da bolje razumijemo reagiranje premijera Andreja Plenkovića na događaj s kojim su javnost prije neki dan upoznale Novosti: da su ratni veterani HOS-a, predvođeni ergelom pravaških opskuranata (Đapić, Prkačin, Rožić, Ćorić…), HDZ-ovom gradonačelnicom Marijom Mačković, te notornim Markom Skejom koji se za tu prigodu okitio hitlerovskim brčićima, usred Jasenovca podignuli spomen-ploču na kojoj je uklesana krilatica “Za dom spremni”, ista ona pod kojom je u Drugom svjetskom ratu, kada je u Jasenovcu djelovao najveći ustaški konclogor, više od osamdeset tisuća ljudi poslano u smrt.

“Želim jasno i čvrsto odbaciti sve insinuacije o refašizaciji hrvatskoga društva”, kazao je nakon tri dana šutnje predsjednik Vlade, napominjući da je riječ “o određenim pojavnostima koje nisu trend”, a zatim dodao: “Naravno da je delikatno da je ovakav spomenik podignut baš u Jasenovcu. Ali to je grb udruge koja je dobila odobrenje službi u Zagrebu i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.”

Ništa, dakle. Događaj jeste “delikatan”, ali nije trend; drske insinuacije o refašizaciji najodlučnije odbacujemo; nije na stvari ustaški pozdrav, već službeni grb; “Za dom spremni” je legalizirala SDP-ova vlada i što sad možemo…

No bilo bi zgodno znati je li proustaška vojna obuka u gardijskoj brigadi (a ne u marginalnoj jedinici HOS-a) davne 1994. predstavljala trend ili eksces? Je li današnji ministar obrane vjerodostojni reprezentant vlasti ili “određena pojavnost”? Je li današnji ministar zdravstva, koji je u svoje doba hodočasnički pohodio Pavelićev grob u Madridu, također “određena pojavnost”, a ne “trend”, kao i ministar obrazovanja, poznat po akademskim ditirambima što ih je spjevao u slavu ministra narodne prosvjete u vladi NDH? Je li gradonačelnica Jasenovca stvarna osoba ili plod zlobnih insinuacija?

Ili, hajde da sva slična pitanja sažmemo ili preskočimo za račun onoga što se u ovome trenutku čini važnijim: Kakva je doista funkcija Andreja Plenkovića u okviru nabujaloga političkog korpusa hrvatske desnice, a napose Hrvatske demokratske zajednice?

Odgovor mi se čini očiglednim, gotovo opipljivim: Andrej Plenković je HDZ-u formalno predsjednik, a faktički prezervativ. Njegova se uloga svodi na pokušaje da koliko-toliko ograniči ejakuliranje onih političkih strasti što izviru iz same biti partije kojoj se zatekao na čelu. Neobičnom, doduše, djeluje navada da se rupe na prezervativu krpaju rupama u zakonu.

Zadivljujuće inteligentno, premijer je fašističku provokaciju u Jasenovcu nastojao prikazati kao posljedicu administrativnog propusta, zasad nerješivu, a onda je i taj propust hitro pripisao SDP-ovoj vlasti. Srećom su ga sami veterani HOS-a demantirali, objasnivši kako su svoju udrugu i pripadajući grb registrirali još 1998., dok je Tuđman žario i palio, te mu, makar i nehotično, vratili u njušku olako isporučenu laž, jer se izrečena optužba – da je, naime, Račanova vlada glavni krivac za neometanu ekspanziju ustaškoga simboličkog blaga – barem u stilskoj izvedbi podudarila s naporima skupine pseudohistoričara da dokažu kako je Jasenovac postao logor smrti pod partizanskom vlašću. Esdepeovci, istinabog, nemaju ništa zajedničko s partizanima, ali to nije razlog da njihov kukavičluk izjednačimo s hadezeovskim zločinima.

Može se reći da je u Jasenovcu priređen ritualni dovršetak hrvatskih fašistogenih stremljenja, da je zaokružena putanja koja se devedesetih, preko razvalina spomenika NOB-u, kretala ulicama Mile Budaka, rotirala oko Trga hrvatskih velikana i bila snažena gromkim salutiranjem pred kasarnama, ali zaista samo ritualno jer je, u stvarnosti, lokalitet ustaškoga stratišta bio napadno prisutan na svakoj stopi toga puta: svaki put kada se, bilo gdje u Hrvatskoj, začulo “Za dom spremni”, a da potom nije uslijedio energičan odgovor pravne države i zgađenoga građanstva, taj je poklič odzvonio usred Jasenovca.

Desničarske jurišne trupe pritom su obično zaokupljene samo jednom dilemom – kakvim izražajnim sredstvima formulirati psovku? Ugravirati je na mramornoj ploči ili se, poput Biserke Legradić u Veljunu 2000. godine, ispišati na spomen-kosturnicu žrtvama ustaškog terora? Mnogo strašnija od klesane psovke ustašofila u Jasenovcu, međutim, jest reakcija vlasti koja taj pothvat – osudivši ga tako oštro da ga je nazvala “delikatnim”! – ne samo što ne kani zakonskim putem destruirati, nego ga očito smatra legalnim i tretira kao malčice neugodan ishod (tuđega) administrativnog nemara.

Čini se da Andrej Plenković uspješnije od bilo koga dosad demonstrira hadezeovski antifašizam, ili drveno gvožđe u tekućem stanju, ili oksimoronski zamah ideologije ispunjene čistim cinizmom. Za razliku od Ive Sanadera koji je, pritisnut prijekim europskim ucjenama, znao bagerom jurišati na spomenik Juri Francetiću, aktualni je premijer u prilici biti ležerniji. A to stvara i opuštenost unutar korpusa, kod formalnih i neformalnih pripadnika pokreta koji, nakon ere Karamarkove tupave iskrenosti, postupno sagledavaju komparativne prednosti fašizma u elastičnoj i mjestimično šupljoj antifašističkoj ambalaži. Možemo neopterećeno biti za dom spremni, računaju, jerbo je i kondom spreman.

Sve drugo je ambijent stvaran strpljivim državotvornim radom. On je takav da, primjerice, nije moguće ni zamisliti skupinu razbješnjelih antifašista koji bi uzeli čekiće u ruke i razlupali ustašku spomen-ploču u Jasenovcu. Za razliku od šovinistički nabrijane rulje što je istim oruđem skrckala ćirilične table u Vukovaru, njihov bi pravednički juriš bez sumnje zaustavila stamena hrvatska policija. A još je izvjesnije da bi – osim u slučaju da se izvede pod okriljem noći – pohod bio blokiran paralizirajućim strahom.

Taj strah, kao autentični proizvod četvrt vijeka vladavine hrvatskoga nacionalizma, možda bi se i mogao smatrati iracionalnim, da nije jednoga fatalnog detalja: mjesto radnje je Jasenovac…



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: