Jedna autobiografija

“Gledaš li se s kim?”, uvijek me isto, kad navrati do Zagreba, upita crnogorski prijatelj. Zanima ga kakav sam s mjesnim piscima, pa pita pristojno, izokole, sve se nadajući. “Ne daj bože, vala, da bi se s kojim od njih pogledao!”, odgovaram, nastojeći da mu u jeziku budem ravan. Eto, takav je moj životopis u kasnu jesen 2016. Ispunjen brigom o jeziku. U toj vjeri i pišem, trudim se da budem dostojan riječi i rečenica dobrih pisaca čije knjige upravo čitam. Istim onim trudom kojim nastojim biti ravan pitanju moga crnogorskog prijatelja. Njegovom sadržaju, ali mnogo više – formi. Jer je forma u ovom slučaju dala mjeru sadržaju. Sve što potpisujem, to sam i napisao sam. Kada govorim, ne volim da netko sa mnom govori u isti glas. Ove 2016. nisam potpisao nijedan zajednički proglas, peticiju, mišljenje. Zato što ne sudjelujem u hajkama. I zato što s onima s kojima se ne gledam zajedno ne bih potpisao ni Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Vazda ću se prije gledati s onim prezrenim. I kada nije u pravu, jedan je dok je njih mnogo. Od njegovog, možda, i nastane književnost. Od onoga njihovog – nikad.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: