Kako i zašto srušiti HTV

Što nisam urednik na Hrvatskoj televiziji! Umre, recimo, predsjednik Republike Hrvatske, ili mu bude, štajaznam, sedamnaesta godišnjica smrti, a ti urediš prilog: „Dr. Franjo Tuđman: život prožet komunizmom, šovinizmom i tranzicijskim kriminalom.“

Eh da, „i seksom“: prvi se predsjednik Jedine Nam I Vječne Hrvatske prašio barem koliko i britanska pop-zvijezda George Michael.

Ako ništa, živio je četvrt stoljeća dulje.

Novi nekrološki standard Hrvatska je televizija, naime, predstavila prilogom o smrti Georgea Michaela, ikone MTV-jevskih osamdesetih, prisjetivši se dokumentarca „A Different Story“, filma o – kako rekoše u središnjem Dnevniku državne televizije – Georgeovom „privatnom životu prožetom alkoholom, drogom i homoseksualizmom“. Homoseksualizam, seksualni dakle izbor s kojim se ne slažu Katolička crkva i Hrvatska televizija, pravomoćno je tako ustanovljen kao teški, smrtni grijeh, nešto čime nije uputno prožimati ovozemaljski život.

Godine 2016., nadomak 2017., u dvadeset dakle prvom stoljeću, kad se slične rečenice mogu čuti još samo na ruskoj i saudijskoj televiziji, i kad se čak i rimski papa morao složiti s tim da nenasilni i sporazumni seks dvije punoljetne odrasle ljudske jedinke - a kamoli među njima ona, znate već, na vrh hrvatskog jezika mi je, kako se zove, da: ljubav – nije, hm, kazneno djelo, na hrvatskoj državnoj televiziji još uvijek misle da bi policija trebala hvatati pijance, narkomane i pedere.

Hrvatska radio-televizija, naravno, nije dotakla dno, barem ne još. Speleolozi s javnog servisa po prilici svakih tjedan-dva obznane kako su otkrili da se može još niže i još dublje: samo ovog mjeseca urednici notornog TV-kalendara podsjetili su kako je „medijski prenapuhano“ ubojstvo Aleksandre Zec ozbiljno „štetilo Hrvatskoj“, a još notornija Karolina Vidović Krišto – što se proslavila emisijom u kojoj je objašnjavala kako se seksualni odgoj temelji na pedofilskim iskustvima – mrtva-hladna je u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ istresla da se 93 posto žena u Hrvatskoj odlučuje na pobačaj.

Gigantski je zoljoprivredno-isustrijski kombinat na Prisavlju sveden tako na razinu kakve bizarne lokalne televizije, s mjesnim ustašama u provincijskom studiju, prelistavanjem dnevne štampe, željama gledatelja, Božidarom Alićem i vidovitom Semiramidom, koja za 8,99 kuna plus PDV uspješno skida uroke i Zvonimirova prokletstva, te jutarnjim kakvim zgodnim vjerskim programom, recimo „Hvaljen Isus i Marija“, u kojemu će don Ivan gledatelje upozoravati kako masturbacija vrijeđa savjest djeteta.

Zapravo, ovo posljednje se zaista ispililo s HRT-a: u programu Hrvatskog radija-Radio Sljemena, naime, stvarno postoji jutarnja emisija „Hvaljen Isus i Marija“, u kojoj je prije koji tjedan stanoviti don Ivan Šabalić stvarno, upravo tim argumentom - jer „vrijeđa savjest djeteta“ – tumačio kako „masturbacija nije baš tako normalna i bezazlena“.

Tuđmanova i Vrdoljakova „katedrala duha“, ukratko, u usporedbi s današnjom Hrvatskom radio-televizijom izgleda kao BBC. Toliko je zapravo duboka ta spilja da je o profesionalnom i etičkom sunovratu Hrvatske televizije u intervjuu na televiziji N1 nekidan najozbiljnije govorila osobno Hloverka Novak Srzić, nekadašnji Tuđmanov privatni vrtni hobit i mjerna jedinica novinarske snishodljivosti – što je običavala govoriti kako je obaveza HTV-a promicanje državne politike, i kako se uopće ne srami Tuđmanu postavljati naručena pitanja - a da taj duboki ofsajd nitko nije ni primijetio.

Nije HTV, naime, bizarnom lokalnom televizijom postala preko noći. Generacije čovječjih ribica iz prisavske spilje u muljevito su, močvarno dno već ionako kalcificiranog partijskog kombinata ugradile čitave svoje radne vjekove - četvrt stoljeća kasnije pioniri tog procesa već su doajeni pred penzijom, čije uzbudljive priče o tome kako su se Tuđmanu nekad na Brijunima postavljala naručena pitanja mladi novinari slušaju kao da je pred njima sâm Bob Woodward – u mračnim i vlažnim prisavskim labirintima u međuvremenu se razvio cijeli jedan posve neovisan biološki sustav s cijelim rodovima bića koje nikakvog kontakta s vanjskim svijetom nemaju, i odavno više ne postoji nijedna pojedinačna šansa da se ta golema kuća uredi i reformira.

U ovom trenutku, jedino je rješenje za bizarnu lokalnu Hrvatsku televiziju da se posebno obučeni timovi speleologa i biologa - uz pomoć Gorske službe spašavanja i veterinara – spuste u onu divovsku betonsku nastambu kraj Save, najprije od tamo izvuku i spase ekipe Trećeg programa, a onda pohvataju sve primjerke iz informativnog, zabavnog i ostalih programa, popišu ih i klasificiraju, nakon čega bi vojska i policija s nekoliko tona dinamita minirale i sravnile cijelu zgradu, a specijalizirane službe na kraju sanirale i konzervirale teren, na kojemu se - kako sam ja to zamislio - sljedećih stotinu godina za svaki slučaj ne bi smjelo ništa graditi.

Druga varijanta, istina ponešto skuplja – ako se, jasno, o saniranju servisa koji košta stotinu milijuna kuna mjesečno uopće može govoriti u tim kategorijama – ali efikasnija i sigurnija, jest golemi betonski hangar na šinama, kakav su ukrajinski inženjeri nedavno jednostavno navukli preko ostataka nuklearne centrale u Černobilu, zapečativši ga i ostavivši kao spomenik - ili bolje opomenik - budućim naraštajima.

Nakon toga, ljudstvo s HTV-a prošlo bi posebne programe resocijalizacije i prekvalifikacije za neke od društveno korisnih zanimanja, a s novcima koje smo do sad davali za javni radiotelevizijski servis – ponavljam, stotinu milijuna kuna mjesečno! – dalo bi se već za par mjeseci sagraditi novu, lijepu i funkcionalnu zgradu, raspisati natječaj za novinare, urednike, snimatelje, tehničare i ostalo osoblje, pa započeti sve ispočetka. Za otprilike pola godine, na devedeset prvu godišnjicu nekadašnjeg Radija Zagreb, dakle 15. svibnja 2017. - ne bi trebalo više – u eteru bi se konačno čulo historijsko „Halo, halo, ovdje Hrvatski radio“.

Devedesetak godina, plus-minus, točno toliko – uostalom – Hrvatska je mimo i iza svijeta: tih veselih dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad je začeto prisavsko čudovište, boljševici su u Sovjetskom Savezu dekriminalizirali homoseksualnost, lezbijski su odnosi dekriminalizirani u Velikoj Britaniji, homoseksualnost je legalizirana i u Peruu i Paragvaju, u Americi je osnovano prvo društvo za zaštitu prava homoseksualaca, a u Njemačkoj izlazi lezbijski časopis i snimaju se eksplicitni gay-filmovi - čak je i u katoličkoj Poljskoj na čelo nacionalnog ponosa, državne Chopinove glazbene akademije, imenovan deklarirani homoseksualac – a u Republici Hrvatskoj punih devedeset godina kasnije državna televizija javlja da je umro umjetnik čiji je život bio „prožet drogom, alkoholom i homoseksualizmom“.

Halo, halo, ovdje dvadeset prvo stoljeće.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: