Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo

Dva sarajevska dana, putopis (četvrti dio)


U turskom smo restoranu na Baščaršiji, pod cestom kojom će ljutit proći prestolonasljednik Franjo Ferdinand, na putu prema Vijećnici, nakon što ga promaši Čabrinovićeva bomba. Tiha je i mirna večer. U širokoj ostakljenoj sali s dvadesetak stolova jedva da ima ljudi. Za stolom uz sam izlog veća je obitelj, dvije pokrivene žene, troje djece i krupniji, mlađi muškarac duge riđe brade. Izgledaju kao da su upravo stigli iz Šama, onoga davnašnjeg, mitskog, ali kada progovore iz njih počinju izlaziti riječi ovoga jezika, i naglasci Ilijaša, Kaknja, Breze, tvrdi, kratkih vokala. Ispod oka pogledujem prema njima, i pokušavam da dokučim to čudo nesklada između forme i sadržaja.

Muž spominje nekakvog Salema kojeg je obišao u bolnici – išao ga je prigledati, kako se to kaže u Konavlima – pa govori kakva je Salem budala ako je prenosio vreće sa cementom, nakon što su mu doktori u Sarajevu rekli da ne smije podizati ništa teže od jaja, jer će ostati nepokretan. I sad što?, Salem leži nepokretan, a mi mu bi se svakog popodneva trebali redati pokraj kreveta.

– A fino mu je doktor reko, nema da podiže ništa teže od jaja!

Ponavlja on to, i tek nakon što ponovi, shvaćam i razumijem što je doktor rekao Salemu. Ne smije dizati ništa teže od jajeta, a ne od jaja. Poslije mislim zašto li je, majko mila, doktor zamislio jaje kao mjeru težine. Ili je zamislio nešto drugo – kašiku, recimo, koja se obično kao mjera spominje – ili nije zamislio ništa, nego je riđobradi pridodao usporedbu da njome ukrasi svoju priču.. I onda mu se jaje učinilo mjerom lakoće. Ili mjerom čovjekove slabosti i krhkosti.

Brada mu je crvena od k’ne. Spuštam pogled ispod stola: ne, nisu mu nogavice podrezane. I zar bi vehabija dolazio u restoran, pa još dovodio žene i djecu? A svejedno je bojio bradu. Bit će da bi izgledao strašnije, ili da komšiluk ozbiljnije doživljava ono što on kaže.

Na glavi mu nekakva kapica. Ne skida je ni dok jede. Pokušavam se sjetiti ljudi iz marokanskih i arapskih restorana po Njemačkoj. Jedu li s kapicama? Ne znam. Njih nisam zagledao. Ali ovog zagledam. Koliko god puštao pa onda krio bradu, stavljao pletenu kapicu, koja pomalo nalik na jarmulku, i činio već sve da izgleda kao da nije odavde, nego je iz neke od onih dalekih zemalja bliže središtu njegova zamišljenog svijeta, vjere, svemira, on je, i tako sakriven, netko koga dobro znam i tko mi je na neki tragičan način blizak. Samo što je forma te bliskosti međusobna odbojnost.

Još u ona vremena prije ratova, ili dok smo bili djeca, u Sarajevu je, među ljudima, bila živa potreba narugati se onim sugrađanima, obično Hrvatima i Srbima, koji bi se odrodili čim bi vidjeli Zagreba i Beograda. Ljudi bi tako reagirali na svaku malo hrvatskiju riječ, na neprikladan naglasak, pokupljen s Dnevnika Televizije Zagreb, na ekavicu kojom bi progovorio, ili još češće – propisao, neki iseljeni našijenac. Od djetinjstva si se učio toj navadi, ne razmišljajući o njezinim razlozima niti podrijetlu, i ona ti je, u ovakvom ili onakvom obliku, ostala sve do danas. U tome, recimo, što već dvadeset i tri svoje zagrebačke godine pažljivo čuvaš i kultiviraš svoje sarajevske naglaske – po kojima se razlikuješ od cjelokupne okoline, uključujući i ljude koji su sami nekad bili Sarajlije – nešto je od onoga nametnutog srama i straha da se ne provališ govoreći onako kako se u nas ne govori, ili čak da ne prekršiš zakletvu, ne razvrgneš savez, ne počiniš nepopravljivu izdaju prema onom što ti je upisano u tvoje sarajevske matične knjige. Istovremeno, dok pišeš ovaj sarajevski putopis, ili uopće kad pišeš o Bosni i o Sarajevu, napisat ćeš podrijetlo, a ne porijeklo, sve znajući da ćeš onima koji su te utjerivali u zavičajnu suru tom riječju gurnuti prst u oko. Kao što ćeš u zagrebačkim i hrvatskim tekstovima nizati turcizme i sarajevske lokalizme – sve same provincijalizme i barbarizme – ne bi li opet kome zasmetao. Posljedica je to nepreboljene i neizlječive sarajevske bolesti, kojom si se zarazio one jeseni 1973, kada si, po povratku iz Drvenika, u svojoj novoj školi u Sarajevu izgovarao riječi rajčica, općina, ručnik, što je kod đaka izazvalo urnebesan smijeh, a učiteljica ih je, te riječi, podvlačila crvenom kemijskom, kao neispravne.

Nedavno sam se, nekoliko je godina tome, sjetio toga, i sjetio sam se svoje naopake učiteljice iz drugog osmoljetke Aide A., pa sam o tome napisao nekoliko umetnutih rečenica u priči o jednoj sarajevskoj ulici, u čemu su neki čitatelji, naravno Sarajlije, s još uvijek aktivnim sarajevskim adresama, ali i oni s konvertibilnim prebivalištima u bijelome svijetu, prezirno detektirali moj naglo probuđeni hrvatski nacionalizam, optuživši me s onih već davno napuštenih multikulturalnih bosanskih visina da sam izmislio priču o rajčici, općini i ručniku, e ne bi li se smilio sredini u koju sam se naselio i ne bi li, bezbeli, oklevetao Sarajevo. Kad bi mi i bilo potrebno, ili kad bi mi bilo po volji da omilim Zagrebu, zar bi bilo smisleno da to pokušavam učiniti nakon tolikih godina u tom gradu? Na kraju krajeva, evo moje dosadašnje bilance u godinama, gradovima i selima: u Drveniku sam živio prvih sedam godina života, u Kninu i na Lastovu proveo sam petnaest mjeseci, služeći JNA (sezona 1984/85), u Zagrebu živim već dvadeset i tri godine. Ostaje da sam u Sarajevu proveo – devetnaest godina. Dakle, već sam četiri godine dulje u Zagrebu nego što sam bio u Sarajevu. I zašto bih onda izmišljao učiteljicu kojoj se nisu sviđale hrvatske riječi?

Stvar je u tome što oni kojima je zasmetalo to bezazleno prisjećanje dobro znaju, zapravo osjećaju, da je gola istina to s rajčicom, općinom i ručnikom, jer je i njima, kao i odavno pokojnoj učiteljici, u životu znalo zasmetati kada bi neki rođeni Sarajlija – čuj ti te odrednice i tog priznanja i odlikovanja: “rođeni Sarajlija” – rekao rajčica, općina i ručnik, umjesto paradajz, opština i peškir, jer tako se u Sarajevu govorilo do 1990. A onako kako se u Sarajevu govorilo bilo je mjerom toga kako se u Sarajevu mora govoriti, ili barem kako je u Sarajevu umjesno govoriti. Istina, nakon 1990. vekivečna opština najednom je postala općinom, ali to zbog nečega nikome nije zasmetalo.

Zašto sam se svega toga sjetio, dok sam iz prikrajka, u polupraznom turskom restoranu – inače, jednom od najboljih turskih restorana u kojima sam u životu bio – gledao čovjeka s neidentificiranom orijentalnom kapicom, riđom bradom, s dvije zabrađene žene – čini mi se da su nekakve rodice, i da je jedna spomenula muža koji se treba vratiti s puta u Olovo – i troje rastrčane djece, među kojima je i dvanaestogodišnja, također pokrivena, curica, i zašto su me oni podsjetili na davnu sarajevsku preosjetljivost prema odrođenim sugrađanima koji bi se svojim jezikom, izgledom ili ponašanjem legitimirali kao ljudi iz nekih drugih gradova?

U potrebi da se odmah po dolasku u Zagreb progovori po zagrebački i da se postane Zagrepčaninom, makar i uz čuvanje tajne svoga sarajevskog podrijetla, one tipične i stereotipne bosanske topline i duhovitosti, leži ista identitetska nevolja kao i u naoko suprotnoj potrebi i neodoljivom nagonu da se, dok se u Sarajevu, ruga onim sugrađanima koji iz nekoga svog razloga, potrebe ili sklopa životnih okolnosti govore po zagrebački ili se ponašaju kao Zagrepčani.

Provincija je vazda na svoj folklor ponosna. Kao što je i njime frustrirana. Ponos ili frustracija, što će se kad manifestirati zavisi od društva i od toga s kime ste u većini. Obrambeni refleks provincijalca je da se uvijek bude u većini, nikad u manjini. Biti u manjini znači biti ugrožen, nezaštićen, napadnut. Manjina služi da konstituira većinu. Na manjini većina vježba svoje većinstvo. Manjina je objekt nad kojim većina provodi vojne manevre. Štiteći se od manjinske sudbine svi su u Sarajevu govorili paradajz, opština, peškir. Osim sedmogodišnjeg mene, koji sam u Hrvatskoj završio prvi osnovne, i nisam imao pojma da postoji nekakav problem s rajčicom, općinom i ručnikom.

Ovaj čovjek što ga promatram, njega, djecu mu i žene za stolom, zapravo je tipični Sarajlija. Iako, možda, nije iz Sarajeva, nego je iz sarajevske okolice. Transformirao se po narudžbi sredine i po narudžbi poželjnoga većinstva, isto onako kako bi se preobražavali svi oni iseljeni i raseljeni sarajevski Hrvati i Srbi kojima smo se – da, i ja sam bio među rugačima! – rugali zbog njihova izmijenjenog jezika, novih naglasaka i manira.

Razlika je samo u tome što ovaj, izgleda, nigdje nije ni odlazio, nego mu je k’na obojila bradu, a marokanska kapica legla na veliku bosansku glavu, zato što se butum Sarajevo, sve s Miljackom i okolnim planinama, preselilo negdje gdje ranije nije bilo. Poželjno većinstvo, ili avangarda poželjnoga većinstva postalo je nešto što nije ni nalik onome nekadašnjem Sarajevu.

Prigovaram li ja, možda, tome?

Naravno da ne prigovaram. Tu sam na dva i pol dana, i opet ću doći na dva i pol dana, i dolazit ću dok god tu budem imao nekog posla, a možda ću dolaziti i poslije, opet na dva i pol dana, ako mi se svidi u Sarajevu, ali u tim dolascima neće biti želje ni namjere da se tu ijednim svojim dijelom osjetim domaćim i svojim. Uostalom, zato se i prijavljujem na recepciju, spavam u hotelu, budim se na postelji koja nije moja, s pogledom kroz prozor iza kojega je nešto što ne prepoznajem.

Sarajevo posjećujem, u Sarajevo zalazim kao u vlastitu podsvijest. Sve oko mene već jednom je bilo zaboravljeno. I ovaj čovjek u kojeg ne prestajem gledati jednom je također, tako mi se barem čini, već bio zaboravljen. Znao sam ga u njegovom prethodnom utjelovljenju, ili znam kako bi on izgledao da ne izgleda ovako, da se nije preobrazio i uskladio s nekim drugim svijetom. Vidim ga u yassa trenerci i puma tenisicama kako stoji na kakanjskoj autobuskoj stanici i nekoga čeka. Rumen i krupan, mogao je biti autolakirer i mogao se zvati Armin ili Munib ili Jusko…

Promjena koja se njemu dogodila, koja je preusmjerila njegove životne putove, a možda i sudbinu, možda se i ne razlikuje od promjene koja se meni dogodila. Kao što ni ja, vjerojatno, ne bih živio u Zagrebu da nije bilo rata, ili da se rat nije ovako završio, tako ni on ne bi živio u Sarajevu, ne bi sad bio u turskom restoranu, ne bi danas u bolnici obilazio Salema koji je nosao vreće sa cementom, a doktori su mu lijepo rekli da ne smije dizati ništa teže od jajeta, nego bi sretan i zadovoljan živio u svom Ilijašu, Brezi, Varešu ili Kaknju, nastavljajući lozu svojih oca, djeda i pradjeda, nadovezivao bi se na njihov identitetski kod, a da mu nikakvi identiteti nikad u životu na um na padnu. I da mu je netko takvom rekao da će jednoga dana puštati bradu do grkljana, koju će zatim farbati u crveno, sigurno mu ne bi vjerovao. Ili bi se uplašio i pomislio kako takva najava može značiti samo jedno – smak svijeta.

A jest tako. I njemu je, koliko i meni, smaknut svijet.

Samo što se on svojski potrudio da preobliči svoju pojavu i tako pronađe svoje mjesto među većincima u novome svijetu. U tom je njegovom trudu ganutljiva uzaludnost cijeloga pothvata: nastojeći da bude po mjeri novostvorenoga sarajevskog i muslimansko-bošnjačkog svijeta, tako je sebe dizajnirao da više ne samo što nije samome sebi nalik, nego odudara i od ovoga i ovakvog Sarajeva. A svoje mjesto ne bi mogao naći ni u Maroku, ni u Jemenu, ni u Siriji. Nigdje, osim, možda, u nekoj Njemačkoj ili Holandiji, u Austriji, možda, gdje ljudi ima raznih, ovakvih i onakvih, pa niti se čime može biti mimo svijeta, niti se čime može biti manjinac.

A može biti i da sam sve ovo umislio, da je priča drukčija, i da je ovaj čovjek u kojeg potajice gledam iz neke druge i drukčije priče, i da se u ovome što o njemu govorim zrcali moj, a ne njegov slučaj. Sigurno je tako. O čemu god govorim, u što god da gledam, pričam o sebi i u sebe zurim. Pričam o svojoj nelagodi što sam se najednom ovdje zatekao.

U taj čas dolazi prijateljica s kojom smo se dogovorili naći – kasni barem dvadeset minuta, pa predugo gledam u tog čovjeka i izmišljam njegovu priču – razmjenjujemo onih prvih nekoliko rečenica s kojima ustanovljavamo da je sve dobro, da smo oni isti, da se ništa važno nije promijenilo, da nam se život ne otima iz grudi i glave… Ona je nekoliko godina živjela u Zagrebu, pa se odselila u Sarajevo u kojem nikada ranije nije duže boravila, i sad joj je tu dobro. Ali i u tom je dobru neka projektirana privremenost. Skupa s mužem planira da se jednom, za nekoliko godina, preseli negdje u Istru.

Zabavljeni smo naručivanjem jela. Pijem već treći ili četvrti čaj, gusti i aromatičan, turski, i kao da mi se najednom izoštrava čulo mirisa. Ono što u zraku osjećam smirujuće je i ugodno. Mirišu začini kojima ne znam imena, suhe trave, korjenčići, cvjetovi iz frankfurtskih i minhenskih orijentalnih dućana, u kojima se, kao na cjelodnevnom boravku, okupljaju ljudi koji tamo žive, a da nikada tamo ne pripadnu, niti se srode i s jednim drugim mjestom, osim s tim dućanom. Često sam zalazio na takva mjesta za putovanja po Njemačkoj, i odlazio sretan što sam tu na samo dva-tri dana, i što ću se poslije vratiti kakvoj-takvoj kući.

Priča nam o svojoj svakodnevici. Spominje ljude koje poznajem ili sam ih nekad poznavao. Nižu se događaji, anegdote, crtice – kakvim je odvajkada ispunjen sarajevski život, naročito kada se prepričava nekome tko nije iz Sarajeva. I ja sam tako od anegdota i crtica gradio svoje sarajevstvo, pa ga prenosio i saopćavao drugim ljudima. A oni su, barem ti s kojima sam se družio i koji su me voljeli te 1993. kada sam došao u Zagreb, žudjeli za tim mojim anegdotama i crticama, vjerujući da je u njima istinski život, ali i najteža optužba protiv ljudi koji grad drže pod opsadom, a onda i protiv ravnodušnoga zapadnog svijeta. Možda je ravnodušan zato što mu se ne mogu prevesti crtice iz sarajevskog života? Možda rata ne bi ni bilo, ili bi već u proljeće 1992. nastupila međunarodna intervencija, samo da su se kako dali prevesti vicevi o Sulji i Muji. Vicevi o našem bijedom životu i našoj budućnoj nostalgiji.

Ona je dobra i pametna cura. U razumnoj mjeri prilagodljiva. Sarajevo se na plemenit i fin način naselilo u nju. Možda bih volio, jer bi tako bilo bolje, da se u mene tako naselio Zagreb. Ali nije to išlo. Zbog moje naravi, više nego zbog ičega drugog.

Za onaj stol dolazi još jedan muškarac. Običan, nepamtljiv mladić tridesetih godina, u trapericama i bijelom džemperu. Ni po čemu se ne bi moglo prepoznati da je iz Sarajeva. Ovog ili onog. Rukuje se s riđobradim, klimne prema ženama.

I onda se priča o Salemu ponavlja. Pa kaže:

– Noso on vreće sa cementom, a doktor mu fino reko da ne diže ništa teže od jaja!”

– Ne kaže se, bolan, teže od jaja, nego teže od pera ili teže od jastuka!” – puče jedna žena, ona za koju se čini da je njegova.

On namršti, nije mu jasno što to ona govori:

– Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: