Književnost je kada grančice krckaju kao koščice u stopalu

Pojavi se u neka doba medvjed u priči. Nitko ga nije vidio, ali kažu da je seljaku iz drugog sela ubio kravu. Otac odlazi u šumu iznad kuća da ga traži. Pa dolazi milicija u milicijskom fići, s automatskim puškama. Traže ga i oni. Kroz cijeli Karakašev roman, dugo, prođu tu i godine, prijetnja je i nevidljiva prisutnost tog medvjeda. Na njemu se, na medvjedu, neviđenom priča i završi. Riječima i rečenicama koje vrijedi naizust ponoviti, jer već dugo ne bi tako lijepog završetka jedne knjige: “Hodam, gazim čas po mahovini, čas po debelim slojevima staroga lišća: grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima. Oko mene noge divovskih stabala: jedva se probijam. Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.” I to je kraj. Nema dalje.

Ono što je Damir Karakaš u vremenu savladao, što je obilježilo i “Blue Moon”, a u “Sjećanju šume” (izdanje Sandorf, Zagreb, a nekoliko tjedana ranije i LOM, Beograd) dovedeno je do perfekcije, odmjereno je pripovijedanje, obično na granici sadašnjeg i prošlog glagolskog vremena, iz prvog lica, u zaokruženim insertima koji se prekidaju prije nego što se događaj do kraja odvije. Posljedice se pretpostavljaju, pisac ih ne mora napisati. I onda se tu, u tom iščašenom govorenju, u tom spoju naturalne, seljačke sirovosti – ne samo u događajnosti nego i u jezičnoj fakturi – i izvanredne artificijelnosti i profinjenosti rađaju jezične i stilske minijature, pjesničke slike nad kojim se čitatelj zagrcne od ljepote. To: “grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima”. Jezovito, čulno i bolno. Jer, doista, grančice krckaju kao koščice. Recimo, kao pileće ili koščice mrtvih kosova i sjenica. Ali kada krckaju kao koščice u stopalima – kada grančice pod stopalima krckaju kao koščice u stopalima – onda je to strašno, virtuozno, a u kontekstu šire priče istinito i tačno. Pritom, to je nešto što se ne uči, što ne piše u stilističkim priručnicima i knjigama, do čega se ne može doći ni čitanjem dobrih pisaca, ali i što na kraju dobroga, pravog pisca razlikuje od drugih. Mogu dame i gospoda pisati koliko im je volja, mogu biti veoma marljivi, ali niti slučajno neće doći do: “grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima”. Takve će sličice, prispodobe, spletovi zvukova, čudni dojmovi, metafore, metonimije, kakvih je puno “Sjećanje šume” – a da ih nikad ne bude previše – činiti razliku između Karakaša i žive književne matice njegova jezika. S ovom nevelikom sveščicom, od jedva stotinu i trideset stranica, on je postao veliki pisac i izuzeo se od mogućnosti uspoređivanja s njima.

Ono što mi je nekada smetalo, ustvari zbog čega sam pomalo iz kože iskakao čitajući neke ranije njegove knjige, kako iz ličkoga tako i iz pariškog ciklusa, bila su pretjerivanja, adolescentske hiperbole, preuveličavanja do groteske, koja su se onda jako sviđala jednoj vrsti publike i loših brbljivaca s pravom javnosti, baš kao da je Lika Papua Nova Gvineja, a Karakaš kao da je crnački urođenik koji potpuno gol provodi svoj obredni ples oko vatre, dok mu prijestolnička balavurdija iz one palanke pokraj Zaprešića frenetično plješće, ne bi li još jednom ponovio svoj ples. Egzotizacija nečega što je jedva stotinjak kilometara od Trga bana Jelačića, koja se, istina, više ticala recepcije Karakaševa djela nego njegovih namjera, bila je naprosto nepodnošljiva. Lički Tarantino u romanesknome žanru i ulični muzičar u Parizu kojemu iz intervjua u intervju ovdašnje novinarčice postavljaju vazda ista pitanja o njegovim francuskim iskustvima, ne, to mi zaista nije prijalo. I to zaista nije bilo dobro, tu nije bilo grančica koje pod nogama krckaju kao koščice u stopalima.

Ali i to spominjem samo kao naglasak na ushitu nad ovom knjigom. U “Sjećanju šume” ne samo da nema nikakvih pretjerivanja, hiperbola ni groteske, premda je zapravo sve mračno, bolno i užasno, nego je ovaj roman – strah me je to i izgovoriti – utišan, umjeren i strašno lijep kao nekakav lički Hamsun. Da, usporedba s Hamsunom je kao kad nekoga našeg sirotana usporedite s dragim bogom na zemlji, ali ovaj Karakaš i tu usporedbu izdržava. Pritom, prije sedamdeset i pet, osamdeset godina, već se jedan slabašni, silno ambiciozni, nemušti lički pisac kitio Knutom Hamsunom u prikazima provincijskih kritičara. No, taj doglavnik osim što nije imao dara za stilske minijature – ili za stil u pisanju, općenito – od Hamsuna se fatalno razlikovao po tome što se od proze i od priče štitio bogobojaznim pastoralama. Pisca, međutim, ništa ne bi smjelo štititi od priče.

“Sjećanje šume” sačinjeno je od trideset i tri kratka poglavlja, koja prate odrastanje glavnoga lika, dječaka osjetljivog i plačljivog, koji boluje od – kako se to nekad govorilo – srčane mane. Ali niti on zna, niti mi saznajemo kolika je i kakva ta srčana mana. Iako, svi zašute pa mijenjaju temu kada se spomene srce. A otac, grubijan i sirovina, kakav je već od ranije tipski Karakašev otac, na jednome mjestu, čini mi se, kaže da je mali ni za šta. Na kraju se priča i završi, roman dođe svome kraju u onoj šumi, i u onoj divnoj, posljednoj rečenici, s najtačnijim tačka-zarezom u našoj književnosti: “Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi”, a da zapravo ne shvatimo što se dogodilo. Ako je “Sjećanje šume” autobiografski roman, kao što će netko, vjerojatno, insistirati, tada srčana mana i nije bila baš neka, jer je Karakaš, vidimo, preživio. Ako, pak, nije riječ o autobiografiji, iz one se guste šume više nije vratio. Ili je, što je također moguće, sebe samog zarad romana srcem usmrtio.

Roman je to o sedamdesetim, možda osamdesetim godinama u dubokoj ličkoj provinciji socijalističke Jugoslavije. Iako to nije njegov temeljni interes, a ni tema, Karakaš ispisuje snažnu posvetu jednome vremenu, koje se iz ličke perspektive ne čini baš nimalo idiličnim. Osim sirotinje – živi se na boju, na katu iznad štale s govedima, a onda se gradi nova kuća u kojoj će biti i struje i vode – tu je i potmuli, nedefinirani strah od milicije i od države, te osjećaj da se u životu ne može dalje dobaciti od gradića u blizini, nogometnog kluba u najnižoj ligi, sitnog kriminala i zatvora.

Dječak je opsjednut svojim srcem. Stalno mjeri puls. U jednom trenutku otkucaji srca mu se spuste ispod osamdeset, i on povjeruje da je ozdravio. Odnekud mu do ruku dođe Front – vojni magazin u koloru – i on s vremenom počinje razvijati ideju da se upiše u srednju vojnu školu. “Baba iz kreveta na to kaže: ‘Sinko moj, ko će tebe tamo primiti, znaš ti šta je tebi ded bio u ratu?’” I tu je, opet, kraj poglavlja, završetak priče koja se, kao ni druge slične, neće nastaviti. O tome što je djed bio u ratu dalje se šuti, kao što se, uostalom, i šutjelo.

Ili epizoda s lješnjacima, silno uvjerljiva i jaka. Rodili kao nijedne godine. Otac ga šalje da ih bere, kaže ako mu trebaju hlače i cipele, a sigurno mu trebaju, neka skuplja lješnjake i neka sam zaradi, jer mu on, otac, nema novaca. I tako dječak sakupi veliku vreću lješnjaka, pa ga šalju na autobus za Zagreb. Tamo ga čeka tetka, i ona ga vodi u tvornicu Kraš, gdje otkupljuju lješnjake. A tamo je neka vrsta sita, kroz koju propuštaju lješnjake koji su presitni za otkup. Valjaju samo oni koji ostanu gore. Lako je sad, kad vam je ovako ispričano, pretpostaviti što je bilo s dječakovim lješnjacima, ali Karakaš je i tu priču savršeno ispričao, ugrađujući je u cjelinu, neobičnu i u svakom pogledu neočekivanu. O selu se, naime, i o divljim zavičajima u hrvatskoj književnosti itekako pripovijedalo, i to iz barem dvije suprotstavljene ideološke linije, romantično-nacionalne i socijalno-kritične, ali ovako, čini mi se, nikad nije: o ljepoti i nevolji, o rajskom doživljaju svijeta i o slutnji sumornoga kraja… Karakaš tom svijetu ne presuđuje, nego o njemu pripovijeda, onakvom kakav on jest. Njegov realizam je ovdje doista hamsunovski, očaravajući. On realističnim sredstvima postiže nešto što je izvan realizma.

“Sjećanje šume” svojevrsni je katalog neostvarenih ambicija: postati oficir, košarkaš, bodibilder, prodati lješnjake, ustrijeliti medvjeda… Ništa se tu, zapravo, ne dogodi. Osim što nikne nova kuća, stignu hidrofor, bojler, a na kraju i televizor. Između ukućana nikakve nježnosti nema. Osjećaji, naravno, postoje, ali oni se ne pokazuju. Pod svaku ih se cijenu nastoji sakriti, potisnuti, zatomiti. Sve dok u jednom trenutku ne eksplodiraju. Ali ni tu eksploziju Damir Karakaš ne prikazuje s previše riječi. Jedva jedna rečenica. Otac koji plače, pokazan s leđa. Ništa više.

Karakaš je pisac u gluhoj sobi hrvatske književnosti. Ovu knjigu oni neće slaviti i uzveličati. A trebalo bi. Neće je biti na televizijskim ekranima, na radnim stolovima hrvatskih ministara i opozicionih vođa. Neće se njome hvaliti društvene i političke elite ove male i beznačajne kulture, što opstaje kao tanka opna civilizacije nad zajednicom konobara i sobarica. Nitko mu, Karakašu, neće reći da je baš pisac. Eventualno će ga se vući po užim izborima za jeftine nacionalne nagrade, e ne bi li ga se tako uvjerilo da je isti kao ostali. I da je sve, općenito, isto. I da je svejedno kako pisac piše. A nije svejedno, čak ni u Hrvatskoj nije svejedno.
“Sjećanje šume” odlična je knjiga. Kaže čitatelj.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: