Košarkaš bosanskog duha

Sljedeći članak objavio sam u Nedjeljnoj Dalmaciji, na dan 19. svibnja 1991. Tih dana govorilo se da Delibašić nije dobro, da je bolestan. Bez Interneta, koji još dugo neće postojati i bez dokumentacije, onako iz glave i po sjećanju svojim sam riječima ispričao njegovu karijeru. Previše je tu djetinjih impresija i opisa, ali i onog danas mi tako iritantnog objašnjavanja svijetu kakvi su to Bosanci ljudi. Ako mi se išta razbilo o glavu, onda je to bila upravo ta generalizacija “bosanskog duha”, te proizvođenje bosanskih tipova i tipologija, što je u ono vrijeme dobro prolazilo i dobro se čitalo u drugim dijelovima Jugoslavije, a ni samim Bosancima nije bilo mrsko da budu tako preformatirani u legendarne junake i likove.

Jezik kojim sam pisao bio je malo drukčiji nego danas, kada zbog nečega insistiram na tački i tačnosti, a tada sam pristajamo uz točku, jer se to smatralo točnim. S deklinacijom Kinđe-Kinđeta imao sam problem kod splitskih urednika i lektora. Oni su zbog nečega insistirali na Kinđe- Kinđi. I poispravljali su u tekstu ono što su smatrali potrebnim. Ali sve drugo je kako sam i napisao.

Danas ne bih napisao ovakvu priču. Sviđa mi se samo prvi odlomak – mislim da je i dalje jako dobar, i ono prepričavanje staroga televizijskog spota s Delibašićem. Zaboravio sam kako je to bilo, a sad mi je izašao pred oči.

Poslije ću napisati još nekoliko članaka o Delibašiću. Jedan za vrijeme opsade i jedan nekrolog… Tokom rata (u vrijeme ovog članka pisao sam – tijekom) malo smo se i družili, razgovarali ili šutjeli u društvu. Bila je zima 1992. na 1993, sipale su mine i granate oko pansiona Monique. Različitim su nam kalibrima čestitali novu godinu, koju smo zajedno dočekivali. Taj doček s Mirzom Delibašićem i još nekim ljudima kojih odavno više nema jedan mi je od ljepših u životu. Danas posve nestvaran, kao i toliko toga drugog.

Iako mi se sadržaj priče, uglavnom, ne sviđa, prija mi ritam rečenica. Mislim da je bio dobar i da ni danas ne pišem bitno drukčije. Osim što sam tad bio mlad pa sam mnogo koristio tačku-zarez kao interpunkciju. Danas puno lakše udaram tačke. 


Takvu scenu često ste viđali na oproštajima asova: zadrigli i prerano ostarjeli majstor ide u svoj posljednji napad, oproštajna je utakmica i protivnički igrači mu se, kako je već red, namjerno razmiču, ali on kada već dolazi pod koš, umjesto da loptu elegantno položi vraća je do svog centra Ratka Radovanovića. Što je ovaj s njom uradio, e to je već otišlo u zaborav, ali je ostalo upamćeno da Mirza Delibašić na svojoj oproštajnoj utakmici nije htio dati počasni koš. Otišao je, a da nijednom nije probacio loptu kroz mrežicu; bio je već suviše bolestan da to čini umijećem, a darove iz samilosti ili poštovanja nije primao. Tako je stavio sasvim logičnu točku na karijeru u kojoj ni jedan jedini promašaj, ni jedna životna greška nisu nadomještani sa strane. U toj priči, kao i u svim drugim velikim gubitničkim pričama, porazi su znali biti veći od pobjede. Ili su se takvima činili samo stotinama tisuća onih koji su se Delibašiću divili iz publike. No, košarka se ionako mjeri najprije po njihovom doživljaju.

Pojava Mirze Delibašića u vrhunskoj košarci poklapa se s ekspanzijom ovoga sporta u Bosni i Hercegovini, koja je simbolički počela lokalnim duelom Mlade Bosne i Željezničara, što je odlučivao o ulasku u prvu ligu, a isto tako simbolički je okončana 1979. u Grenobleu kada je Bosna postala prvakom Europe. U vrijeme okršaja sa Željom Delibašić je, još uvijek, igrao tenis u rodnoj Tuzli i nije razmišljao o velikoj karijeri, dok je za vrijeme slavlja u Francuskoj već bio najveći košarkaš, a možda i sportaš, kojeg je Bosna ikad imala. Sve se to desilo u rasponu koji vremenski nije obuhvaćao ni čitavo desetljeće; bio je to nevjerojatan individualni i klupski uzlet koji se, kao ni sve druge nevjerojatne stvari, vjerojatno nikada neće ponoviti.

Kažu, a priča je opet ilustrativna, da je i sama Kinđina karijera počela netipično. Netko ga je, naime, uvrijedio, nešto mu dobacio ili tomu slično, dok je igrao presudni teniski meč i on je zauvijek odbacio reket i otišao u Sarajevo igrati košarku. Neke stvari su tu sigurno preuveličane, zaboravljeni su, možda, neki vremenski omjeri, ali je sasvim sigurno da je njegova karijera započela na, za jugoslavenske prilike, neobičan način. Došao je u klub u kojemu je još uvijek bilo i onih veterana koji su pamtili trećeligaška natjecanja, ali i mlađih, Kinđinih vršnjaka, kojima se već negdje u glavi gnijezdila priča o Grenobleu. U takvom timu nije prelazio put od mladog i perspektivnog, vječne rezerve, pa do povremenog prvotimca koji na koncu postaje as. Navijačima se danas nekako čini da ne pamte početnička zapinjanja Mirze Delibašića. Od samog početka on je tu bio najbolji.

Delibašić je imao savršeno urođeni osjećaj za vladanje loptom, koji danas, istina je, gledamo svakog tjedna na prijenosima NBA lige, ali koji je na terenima tek izgrađene Skenderije tih ranih sedamdesetih bio uzrokom pravih delirija. Delibašić je loptom činio sve ono što su tada još neiskusni gledatelji mogli zamisliti u svojim glavama; da se bude veći, da se bude bolji, da se protivnik ostavi, ako je to moguće, sto vrsta iza sebe. U Sarajevu nikada nije bilo dovoljno, to je Mirza shvatio od početka, samo pobijediti: taj grad je zahtijevao da se pobjeda tri puta ponovi. Golovi koje je sarajevska publika najviše voljela padali su tako što bi Sušić izdriblao svu jedanaestoricu protivničkih igrača, došao na gol-liniju i pored ležećeg golmana blago ćušnuo loptu; koševi koje su zahtijevali od Delibašića morali su uslijediti nekom košarkaškom “pasjaluku” koji je trebao potvrditi nemoć protivnika. Omiljena finta, koju nitko nikada nije pročitao, bio je takozvani roling sa šutom. Protivnik bi pošao na jednu stranu, Kinđe na drugu, a lopta u koš. Stvar bi se obično odigravala kod aut-linije, a kako još uvijek nisu postojale trice, jedino je umjetnički dojam publike svjedočio da je učinjeno baš nešto izuzetno. Ti rolinzi ostat će konstantom Delibašićeve karijere, ponavljat će ih sve do početka osamdesetih i posljednjih utakmica za madridski Real kao neku vrstu simboličkog izraza igračke superiornosti. Kao kakav junak francuskog filmskog “crnog vala”, on je imao neprestanu potrebu da dokazuje da je velik, ne važući značenje utakmice, ne padajući u kraljevske depresije, ne ponašajući se kao zvijezda; Delibašić je jednako sjajno igrao i protiv valjevskog Metalca i protiv Makabija. Katkad je ta njegova pravocrtna ideologija najvećeg i najboljeg znala dobiti i pomalo groteskne razmjere, no vrijeme koje je rekapituliralo jednu karijeru dalo mu je na neki način za pravo. Barem po tome što se u Kinđinoj odluci (ali i predispoziciji) da bude veliki čitalo i svo njegovo gubitništvo.

I pored toga što je sedamdestih godina harao jugoslavenskim košarkaškim terenima i što je u mnogim anketama proglašavan najboljim domaćim bekom Delibašić u reprezentaciji nije postizao isto. Obično je malo igrao, o čemu se govorilo još od Olimpijade u Montrealu 1976, a i kad bi zaigrao, to nije bilo to. Razlog je bio u tome što je Kićanović zajedno sa Slavnićem činio najveći bekovski par koji je Europa zapamtila. Tu za Mirzu Delibašića nije bilo mjesta, pa se u reprezentaciji nikada nije odmakao dalje od nadomještanja ove dvojice. A svaki će vam Bosnin navijač i danas nabrojiti tisuću prigoda u kojima je dokazao da je veći od njih, i nećete mu baš moći zamjeriti pristranost.

A da će se Delibašić ipak izvući iz sjene najboljega bekovskog para u Europi obećavano je neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Manili 1978. Tada je bio na vrhuncu karijere, utreniran, jak, samopouzdan i razorno točan. To se još, da sreća bude veća, poklopilo s lošom Mokinom i Kićinom sezonom, pa nije bilo nikakve sumnje da će Delibašić napokon i u Jugoslaviji biti ono što je u Bosni. Najbolji, najtočniji, najveći. Međutim, savršeno u skladu s tokom njegove karijere, Delibašića neposredno pred Manilu počinje mučiti nekakva čudna ozljeda lumbalnog živca zbog koje je rukovodstvo reprezentacije angažiralo i nekakvog Kineza koji je bio zadužen ozdraviti Mirzu. To mu je u tijeku prvenstva nekako i uspijevalo, ali je Delibašiću na koncu pobjeglo samopouzdanje; na nekim uvodnim utakmicama znao je zgromiti protivnike, ali u presudnim je opet bio negdje iza. A sve mu je zapravo trebalo ići u prilog, uključujući i prisutnost drugog velikog gubitnika domaće košarke Petera Vilfana, s kojim je tog prvenstva odigrao i nekoliko desetaka minuta. Bio je to bekovski dvojac potpuno netipičan: dva velika talenta koja su često išla i protiv sebe i protiv okolnosti. Međutim, njihov susret i zajednička igra ostat će zauvijek marginalni, tek kao kuriozitet.

Koliko je Aco Nikolić, naš veliki košarkaški stručnjak, vjerovao Delibašiću, potvrđuje i činjenica da mu je povjerio posljednji šut u regularnom toku finalne utakmice protiv Sovjeta. Delibašić se elegantno izdvojio na lijevu stranu, fintirao jednog igrača, skočio i – promašio cijeli koš. Kasnije se pričalo da je u tom trenutku osjetio jaku bol u leđima, međutim, pažljivom gledatelju ipak je ostao drugi utisak. Naime, Mirzi na njegov skok nije odgovorio Sergej Belov, njegov uporni čuvar, već je jednostavno ostao stajati ispred njega. Delibašić s tim nije računao, ostao je iznenađen “visjeti” u zraku i nije pogodio. Rus ga je pobijedio s jedinom stvari koju je protiv Mirze imao u tom trenutku – psihologijom. Jer da je skočio, desetak centimetara niži od našeg igrača, teško bi ga mogao dokučiti, a mogu se kladiti da bi tada Delibašić pogodio. U produžecima ga više nije bilo, tako da je definitivno propala prilika da Delibašić pređe taj jedan korak koji ga je dijelio od najvećeg košarkaša kojeg je Bosna imala do čovjeka po kojemu će se pamtiti jugoslavenska reprezentacija u Manili.

Za razliku od npr. Petera Vilfana, koji je po darovitosti možda bio blizu Delibašiću, Bosnin as nije bio hirovit igrač. Miran u igri, nesklon bilo kakvim nekošarkaškim sukobima, odmjeren i pravi starinski sportist Delibašić je među sportskim gubitnicima bio posve atipičan slučaj. Naime, neprestano je čovjek imao dojam da mu okolnosti nisu išle na ruku, a da je on uvijek činio sve da ih pobijedi. Tu se, opet, neodoljivo rađaju paralele s nekim junacima iz fikcije, Bogartom u Casablanci, recimo, koji je izgubio samo jedan meč, a to je onaj sa sudbinom.

Kada je okončao karijeru, Delibašić je bio u godinama koje danas ima Dražen Petrović, dakle igrač u punom naponu snage. Upravo je bio došao u Real, tamo odigrao desetak jako važnih utakmica, blistao po naslovnim stranicama, svi su govorili o njegovom basnoslovnom transferu, i odjednom – sve je puklo. Doživio je lakši moždani udar, dovoljno jak da više nikad ne zaigra. Iz Španjolske su ga ispratili sa svim pohvalama i počastima, ne zaboravljajući doći ni na oproštajnu utakmicu. Onu na kojoj Kinđe nije htio dati koš.

Tek nakon Delibašićeva oproštaja počelo se govoriti o njegovu poročnom životu, o kockanju, alkoholu i svemu onom što se uz sport baš i nije moglo vezivati. Nađeni su i razlozi bolesti, ali nikada se o njima nije govorilo sa zluradošću; naime, koliko god Mirza padao sa onu stranu sportske karijere, nije bilo ljudi među Bosancima koji će ga osporavati. Po svojim uspjesima on je za njih bio i ostao veliki, a u padovima – baksuz. Da je u svemu bilo njegove krivnje, to nitko neće dopustiti.

S prelaženjem priče o Delibašiću u mit o sjajnoj i slavnoj prošlosti započeo je i pad bosanskohercegovačke košarke u prosječnost. Njemu je Mirza svjedočio i kao direktor kluba i kao član uprave, a jedno vrijeme čak i kao trener. Za to vrijeme kroz Sarajevo su na putu k slavi proputovali Paspalj, Divac, Savić, a da košarkaški funkcionari u Bosni ne pokažu interesa za njih. Stasali su prosječni i nedorečeni igrači, nedokazani talenti, potkupljivi i razmaženi (poput Danilovića), koji su Bosnu doveli u red prosječnih ligaških ekipa. Neki govore da u tome ima i Mirzine krivnje. Priča se, naime, da je baš on bio taj koji nije bio zadovoljan Savićem i kojemu je Paspalj pobjegao ispred nosa, ali izgleda ipak da se i u ovom slučaju velika krivica pokušava prebaciti na velikog čovjeka. Koji je u košarci, i to je istina, najbolje znao biti – igrač. Funkcionare i trenere trebalo je tražiti među drugima.

S vremena na vrijeme reaktualizira se i priča o Mirzinoj bolesti, s vremena na vrijeme zapada u krize iz kojih uvijek jedva izvuče živu glavu. Onda mu se Sarajlije raduju kao ponovo rođenom čovjeku. U tom odnosu ima nešto od najbanalnije patetike američkih filmskih limunada, ali samo ako ne shvatite da je i to neka vrsta poklonjenja veličini kakvih je Bosna imala malo. Delibašić je naime za Bosance bio izuzetak od pravila da iz Bosne i Hercegovine moraš otići negdje drugdje da bi postao velik; ostajući on je za njih dodatno potvrdio svoju veličinu. U krajnjem ishodu ona je možda ispunjena tugom, sličnom onoj ostarjelog Muhameda Alija, ali takva tuga je karakteristična za današnju Bosnu i Hercegovinu, i općenito za doživljaj ove zemlje o čijoj se veličini uvijek govori – iz prošlog vremena.

O Mirzi Delibašiću je u jednoj emisiji iz kulture snimljen i televizijski spot: Gledamo dječaka koji uz neku strmu sarajevsku ulicu vodi košarkašku loptu. Onda pred njega izlazi Mirza i dječak zadivljen ispušta loptu koja se počinje kotrljati nizbrdo. Ta lopta se do dana današnjeg nije zaustavila do dna, kako vele, ima još, a Mirza je, kako se priča, ovih dana rekao da je od svega ipak najvažnije biti živ. Živa legenda.

U prilog mitu ide i činjenica da je aktualni vođa bosanskohercegovačkih Hrvata i član Predsjedništva ove republike Stjepan Kljuić svoj posljednji objavljeni novinski tekst kao profesionalni novinar posvetio baš Delibašiću. Bila je to jedna fina patetična storija pod naslovom: “Ne daj se Mirza!” U njoj se jedan čovjek divio drugom čovjeku. Kladim se da je isto divljenje ostalo i nakon što je Kljuić nominalno postao važniji od Kinđe. Jer i ono je, da zloupotrijebim termin Muhameda Filipovića, izraz bosanskog duha. Divljenje nekomu tko nije imao potrebe davati počasne koševe.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: