Mjesec spaljenih knjiga

Prekopavajući po ostacima sarajevskog doma u jednom sam ormaru pronašao veliki kancelarijski registrator s novinskim izrescima, člancima, književnim kritikama, reportažama i kolumnama što sam ih od kraja 1990. pa do početka 1992. pisao za splitsku Nedjeljnu Dalmaciju, zagrebački Danas, sarajevske Naše Dane, Oslobođenje, Ogledalo, Muslimanski glas, podgorički Monitor, beogradsko Vreme, te još neke tadašnje, već odavno ugašene novine.

Krenuo sam tako da čitam pisanija nekoga tko je tačno dvostruko mlađi nego što sam ja danas, čiji mi stil ide na živce, sa čijim se stavovima fatalno često ne slažem, ali u kojemu, ipak, prepoznajem ovoga sebe.

Zanimljivo je s naknadnom pameću i iskustvom, onim osobnim i onim zajedničkim, provjeravati kako su stvari nekome mogle izgledati te 1991, u što je vjerovao, čemu se nadao i što je predviđao u budućnosti. Na što se kladio u vlastitom životu. Konačno, zgodno je i narugati se ponekad ondašnjem sebi, ali i trajnim manama svoga karaktera koje izbijaju iz tih redova.

Kad god nađem vremena i volje prepisat ću poneki od tih izrezaka, ne izostavljajući ni riječi. Ako baš budem morao nešto promijeniti ili prokomentirati, učinit ću to u zagradama i uz napomenu.

Članak pod naslovom “Mjesec spaljenih knjiga” objavio sam u Profilu, kulturnom dodatku Nedjeljne Dalmacije, 24. listopada 1991. 


Šestog travnja 1941. Nijemci su bombardirajući Beograd pogodili i najveću gradsku biblioteku. Knjige su gorjele tako brzo da je već sve bilo gotovo kada su ljudi uopće shvatili da to gori riznica njihovog znanja i mašte. I kako se u posao vatre nitko nije miješao, a krov se nekako čudno obrušio, mimo gorućih knjiga, čitave su police izgledale kao nedirnute. Sve je na njima bilo baš onako kao prije požara. Samo što je sve bilo izgorjelo. Ljudi su kroz avetinjske prostore bivše knjižnice prolazili bez riječi. Nisu znali što im je činiti jer je bio dovoljan tek jedan dodir, dašak vjetra i da se sve obruši u fini sitni pepeo. Bili su kao među sjenama nekadašnje biblioteke, u zraku je lebdio duh onoga što je u knjigama pisalo. Taj duh je, kako nas povijest uči, najbolji i najtočniji znak prokletstva onome koji je paljevinu učinio. U biblioteci sve su knjige uvijek svete, sve su knjige biblije.

Na zgarištu se našlo i par mudrih ljudi koji su sasvim nježno prenijeli one knjige koje nisu bile sasvim uništene, trudeći se da ni njihov pepeo ne saspu u prah. Evakuirali su i nekolicinu potpuno izgorjelih manuskripata, zatim ih konzervirali i zaključali u blindirane sefove. Tamo da budu čuvani kao sjene. Četrdesetak godina kasnije netko je o njima, tim knjigama, snimio dokumentarni film, pažljivo obilazeći objektivnom oko njih. Te knjige nikada neće biti pročitane, ali su tu kao jezivo svjedočanstvo jednog zvjerstva, kao božje upozorenje ljudima da takve stvari ne treba činiti.

Na ovo me je podsjetila jedna televizijska vijest, objavljena koncem kolovoza, koja je kao ukleta projedrila eterom, a da kasnije ne bude ni pomnije obrađena, ni sasvim potvrđena. Tako da se sve nadam da nije potpuno točna. U vijesti se govorilo da je u Osijeku nakon bombardiranja izgorjela knjižnica s osamdeset tisuća knjiga. Nadam se da sam krivo čuo!

No, ako je ipak točno ono što nam je spiker hladno priopćio, a bit će da jest, pošto se sve užasne glasine u ovom ratu pokazuju istinitima, onda se zatvorio nekakav krug. Prokletstvo je palo na onog koji ga je prije točno pedeset godina osjetio na svojoj koži, na svojim knjigama. Netko bi iz ovoga izveo efektnu optužnicu, drugi bi najavio strašno predskazanje, ali meni baš i nije do toga. Spaljene knjige samo su potvrda barbarizma koji je tako strašan da čovjek pred njim može samo sklopiti ruke jer je svako upiranje prstom u krivca u ovom slučaju neumjesno. Krivac je elementarno Zlo koje čovjek niti može optužiti, niti može kazniti.

Gorjele su u ovom ratu i na drugim mjestima knjige. Netko će s pravom primijetiti da je ipak strašnije to što su gorjeli ljudi. Ali, dajući mu za pravo, moramo pripomenuti da se ljudi u glavama ludih mogu već zbog boje kože, zbog roda i nacije proglasiti za neprijatelje, a kome su te knjige bile neprijateljima? Možda onom narodu koji je 1941. doživio spaljivanje svojih knjiga? Sumnjam da bi netko tko zna kako su gorjela stabla njegove kulture palio šumu knjiga s kojima je kroz tolika stoljeća komunicirao kao s nečim srodnim.

Bit će da se opet ponavlja priča o Ateni i o Sparti. Prva je redovito gorjela, a druga se utapala u povijesnom zaboravu. Zato što nije imala knjige i biblioteke. Atenjani su znali sve, ali nisu znali ubijati. Spartanci opet nisu znali ništa, ali su znali ubijati. Na ovoj paradigmi vjerojatno je i stvorena globalna metafora o barbarima i građanima, ali kao ni svaku drugu ni nju ne treba bukvalno shvatiti. Niti su svi s ovih strana Atenjani, niti su s onih samo Spartanci. Uostalom, Spartanci se od Atenjana razlikuju i po tome što svijet vide jednodimenzionalno. Upravo zbog toga i jesu dobri vojnici.

Mjesec listopad tradicionalno je mjesec knjige. To je doba sezonskih sniženja, kada se kupuje i ono što se nikad neće pročitati. Tada se prikupi desetak naslova za zimu, debelih romana za duge zimske mjesece, kuhara, zbirki pjesama, zemljopisnih atlasa, anatomskih priručnika, te knjiga koje nas savjetuju od kako postati i ostati lijepa, do kako uzgojiti marihuanu. No, ove godine od svega toga neće biti ništa. Sjedimo kraj televizora, kršimo prste, miješamo brašno za zimu, plašimo se. I ne čitamo ništa. Kao bolesnici od karcinoma najprije smo odustali od debelih romana. Malo tko je siguran da će živjeti toliko dugo da stigne do kraja. Zatim smo odustali od svega drugog. Dovoljne su novine jer tamo pišu sve stvari koje su nam još u životu važne. Ovaj mjesec knjige ispraćamo u sjenci izgorjelih biblioteka.

Listopad je bio poznat i po tome što se tad održavaju dva nama značajna sajma knjiga. Na prvi u Frankfurtu ove je godine malo tko otišao. Tamo je, naime, neki daleki svijet. Od kojega nas dijele rat i mir. Dok po Hrvatskoj ubijaju teško je naći toliko mira u sebi i otići tamo gdje – čitaju. Drugi sajam održava se u Beogradu. On je za narode južno od Alpa nekad bio i važniji od onog u Frankfurtu. Tamo gdje smo se sastajali s ljudima koji na svom jeziku čitaju knjige koje su napisane na našem jeziku. I obrnuto. Ne može se reći da se nismo dobro razumjeli. Sve do onog momenta kada je počela naša krvava nesreća. No, to je već jedna druga priča.

Lanjske godine u Beogradu više nije bilo hrvatskih izdavača. To nikoga nije pretjerano iznenadilo, a ponajmanje one koji su taj sajam otvarali. Tada je govorio Milorad Pavić, svojim riječima kristalno jasno obećavajući rat. I već okrivljujući Hrvate za njega. Vatra koja je izbijala iz njega ledila je duše njegovih neistomišljenika. Jedan prijatelj mi se još tada zaklinjao da zbog Pavića više neće otići u Beograd na Sajam. Ni slutio nije koliko je u pravu. Umro je gledajući na televiziji kako gori Hrvatska.

Neprestano mi na usta navire optužba. I onda bježim od nje. Pokušavam sakriti ono što bih najradije rekao. Gledam naslove nekih knjiga na svojim policama i pokušavam odustati. Milorad Pavić – “Hazarski rečnik”, Borislav Mihajlović – “Autobiografija o drugima”, Dobrica Ćosić – “Stvarno i moguće”. Ima ih još koje me dovode u nedoumicu i za koje bih volio da sad nisu tu. Ali se ne usuđujem skloniti ih. Jer je to samo jedan korak od paljevine. A čini mi se, ipak ću vam to reći, da su autori tih knjiga, i još neki uz njih, oni koji su prije Veljka Kadijevića i Šešelja navukli prokletstvo na svoj rod. Oni su, makar i nehotično, učinili da knjige u Hrvatskoj gore onako kako su gorjele u Beogradu 1941. I da prokletstvo bude veće, ovaj put ih je zapalio netko tko odlično razumije jezik kojim su pisane.

Vjerojatno će se naći Neroni ili drugi barbari da krenu u odmazdu paleći knjige naroda iz kojeg su oni koji su palili hrvatske knjižnice. Nitko ih naravno ne može zaustaviti, ali ni poreći da bi to bilo samo još jedno prokletstvo više. Nakon kojeg bi se Balkan mogao survati u tartar. A Europu ostaviti blaženu da briše prašinu sa svojih biblija.

Listopad je u duši svakog kulturnog Hrvata, Bosanca, svakog normalnog te samim tim i nesretnog Srbina, mjesec duboke žalosti. To je mjesec spaljenih knjiga.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: