“More pusti vojsku neka spava, to su samo dica daleko od kuće”

Bilo je u ona vremena ljudi koji su čuvali grobove neprijateljskih vojnika. Negdje ukraj seoskoga groblja, odmah uz ogradu, tamo gdje se više nitko poslije nije htio kopati, pod neoznačenim križevima ili piramidama, ležale su kosti poginulih Nijemaca, Talijana, ustaša… Oni bi čupali korov, mijenjali istrule nadgrobnike, godinama plaćali grobarinu, i s vremena na vrijeme bili pozivani na informativne razgovore. Čudaci, ljudi na svoju ruku, vjernici ili nevjernici… Obično ih nije diralo, nije ih slalo na sud i u zatvor, nego ih se puštalo da se bave svojom čudnom, podzemnom rabotom. Šezdesetih i sedamdestih, kada se rat već odmakao od nas, i kada su majke, očevi i sestre mrtvih neprijatelja krenuli dolaziti da vide gdje su im najmiliji ostavili živote, tim bi ljudima ostavljali hiljadarku, dvije, deset, pedeset, sto maraka, za troškove njihove brige. I sve se to zbivalo u dubokoj ilegali, neizgovorivo, i zauvijek će ostati neizgovorivo, jer su o tome nešto znali samo oni koji su među bližnjima imali mrtvih neprijatelja ili čuvara grobova.

Neki dan sam prvi put čuo Gibonnijevu “Udicu”. Više ne slušam radio, ne gledam Hrvatsku televiziju, a ni komercijalne domaće televizije, ne izlazim po kafićima i birtijama, pa me je tako i mašila pjesma koja je, čujem, postala hit. Onda sam gledao i spot u režiji Zdenka Bašića, i stalno su mi na umu bili ti čuvari grobova iz socijalističkih vremena. Čim ne bi bilo njih, a obično ih nije bilo, jer su takvi ljudi rijetki i nitko ne bi da se petlja u neprijateljske stvari, grobljanske bi vlasti činile ono što danas po dalmatinskome zaleđu, Lici i Kordunu, čine mjesne vlasti, ostavljajući po pravoslavnim grobovima potvrde na kojima piše da se grobna mjesta zbog neplaćenih računa oduzimaju od zakupnika. Nakon toga bi neprijateljski grobovi bivali raskopani i preorani, a kosti bi bile bačene pred pse zaborava. Tradicija zaborava jedina je naša prava tradicija.

“Udicu” je Gibonni napisao u uzornim desetercima i na onome svom hrvatskom jeziku, čije riječi i sintaksa još uvijek pamte svoja izvorna značenja. Smisao upotrebe tog jezika u pjesmi ne tiče se ni folklora, ni taverni uz more, ni romantike u turistbirou, nego činjenice da se na tom jeziku može izreći ono što je na odrvenjelome hrvatskom standardu jednostavno nemoguće i neizgovorljivo.

Pjesma počinje lijepom i tačnom slikom: udica koja se čovjeku “zadije” za prste. Lijepo bi bilo čuti pametnjakovića koji bi nam na standardnom, egro vojno-policijskom, jeziku rekao što bi bilo to “zadije”. Zadjene? Da, baš to. Samo što se od stoljeća sedmog još nikome udica nije zadjenula za prste, kako u životu, tako ni u jezičnom iskustvu. Ono čega nema u životu, toga ne može biti ni u jeziku.

I onda čovjek nad krvavim prstima na čas pomisli, Bože, kako li je ribi? I zahvali Bogu što se nije rodio kao riba. To je početak, nakon kojega slijedi podmorska, riblja priča, raskošna i barokna, prava đibonijevska, sa srebrom riblje krljušti, hladnim ustima (“justima”) sudbine, od kojih se čovjek-riba pokušava skriti bježeći u dubine.

Gibonnijev svijet je kao u Petra Pana. Mračan i dječji, takav da gane one koji se daju ganuti. Loše on prolazi kod adolescenata – koji se srame svega infantilnog i odrasliji su od svakoga odraslog – a onda i kod onih ljudi kojima zavazda ostane taj adolescentski refleks i otpor prema petarpanovskim ganućima, zvjezdanim visinama i morskim dubinama Zlatana Stipišića Gibonnija. Još se jedne stvari ljudi boje: taj čovjek baš u pjesmama u kojima je najbolji, a “Udica” jedna je od takvih, kreće se po oštrici kiča. Pa još sva ta prearanžiranost, zborovi u ulozi pratećih vokala, crnačke pjevačice, gudačke linije, simfonijski orkestri i stotine drugih čuda… Kič je kada je svega previše, a sve je poznato. Ili, kao što je tisuću puta ponovljeno: Kič je umjetnost sreće. I upravo zato što je toliko puta ponovljena, tvrdnja da je kič umjetnost sreće tipični je primjerak kiča.

Gibonni, međutim, nije kič. Ono što je kod njega najvažnije, recimo slike u pjesmama, potpuno je neočekivano. A da bi neka pjesnička slika uspjela, osim što je neočekivana, mora biti istinita. Najbolje su one slike u koje smo svojim očima gledali, ali ih nitko nikada nije salio u stih. Recimo, ta s udicom koja se zadije za prste. Pjesnika od mamlaza u toj stvari dijele dvije stvari. Prva, mamlaz sliku primijeti samo kad mu je pjesnik nacrta, ali ga se ona ni tada ne tiče. I druga, pjesnik pronalazi riječ (zadije) bez koje bi pjesnička slika bila neostvariva, onu riječ u koju zatim staje sve ostalo.

Tu me je, u prvoj strofi, ščepao za grlo i u sebi rasplakao – ali “Udica” me je stvarno sastavila tek tri strofe kasnije: “Vidin kosti usnulih mornara/ zagrljeni s morem kako muče/ more pusti vojsku neka spava/ to su samo dica daleko od kuće”. Prva dva stiha lahko kliznu našom pažnjom. Kosti grle more, i to je, zapravo, u redu. Ali služi samo onom što će se zatim zbiti. Kaže: more pusti vojsku neka spava; biva, more ih je kanilo uznemiravati; biva, neki je ljudski red takav da bi i te kosti trebalo rasuti i razbacati. Zašto bi trebalo? Pa zato što te kosti nisu naše, i nisu od naših. Jer da su naše i od naših, ne bi išlo to – more pusti vojsku neka spava, nego bi se komemorirala naša žrtva. I na kraju nemoguć bio bi stih: to su samo dica daleko od kuće. Naši, dakle, sigurno nisu, jer naši su mrtvi vojnici, svi i svuda, kod kuće. I nad svakim je grobom našega mrtvog vojnika njegov dom, kućno ognjište, prag, i ispod praga kućna zmija. A oni su, neprijatelji, došli izdaleka, u zemlju koja nije njihova, da je osvoje, okupiraju, odnesu…

“To su samo dica daleko od kuće” najtužniji je, ali i najsubverzivniji hrvatski stih u posljednjih tko zna koliko godina. U njemu Gibonni je, “sa bandirom potonulog carstva”, jedan od onih čudaka s početka priče koji su se brinuli za grobove mrtvih neprijatelja. Na jednome takvom grobu, u Donjim Andrijevcima, nikada nisam bio. Kad ga je moja majka posljednji put posjetila, bilo je to početkom prve ili druge godine sedamdesetih, kada su iz ljudi počele iskakati davno potisnute tajne, jedan se seljak nudio da joj na seoskoj prednovogodišnjoj zabavi pokaže čovjeka koji joj je ubio brata. Ona je to odbila. Odavno je već umro onaj koji je čuvao te neprijateljske grobove, a među njima i taj jedan naš. “To su samo dica daleko od kuće”.

Svoju pjesmu Gibonni je uobličio u parabolu o Drugome. U prvoj strofi, s udicom na koju se ubo, čovjek hvali Boga što nije riba. U posljednjoj, dok premeće ljudske kosti, more hvali Boga što nije čovjek. I na jednoj i na drugoj strani, ribljoj i ljudskoj, empatija je za Drugog, sućut prema tuđoj patnji. A napokon, riba na udici nije ništa manje šutljiva, ali i ništa manje nevina od mrtvih neprijatelja. Mireći se s njima čovjek se, vjerojatno, miri i sa samim Bogom. Tako bi se mogli razumjeti i oni neobični ljudi, čiji iskazi, vjerojatno, još postoje u prašnjavim dokumentacijama jugoslavenske Službe državne bezbjednosti, koji su se na najradikalniji način, i u najnepogodnija vremena, okrenuli Drugome. Zato što su bili simpatizeri neprijatelja? Da, u to sumnja zarobljeni um, u to je sumnjala i narodna milicija, ali nisu po tome kopali, valjda zbog straha od grobova.

U Zdenku Bašiću Gibonni je pronašao svoga najboljeg interpretatora. Ikonopisac virtualnog svijeta, tvorac najvećeg broja imaginarnih i mitoloških likova u novijoj hrvatskoj povijesti, koji se najbolje snalazi u mraku, u tamnoplavim dubinama noći, a sada i mora, Bašić je od Gibonnijeve pjesme načinio foršpan za neki svoj “El Laberinto del Fauno”. Ali za razliku od Guillerma del Toroa koji je svoju veličanstvenu bajkovito-dokumentarno-povijesnu priču s elementima katarze, kolektivne i djetinje, ispričao s platforme jednoga zrelog i iživljenog društva, u Španjolskoj koja danas i postoji zbog svijesti o žrtvi i stradanju Drugog, Zdenko Bašić platformu je našao u sebi i u svome daru. I u Gibonniju, naravno. Naokolo je, međutim, pustoš. I nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugoga. Uopće više nema živih ljudi. Nego naokolo glavinjaju kao živi grobovi.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: