Sepetarevac, uspon

A sad polako, pa uz Sepetarevac.

Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…

U Sarajevu sigurno ima strmijih ulica. Ponekom od njih si se, jednom-dvaput, i penjao, ali nijedna te neće upamtiti, nijednoj njezina strmina nije upisana u ime, kao Sepetarevcu. Iako Alija Bejtić u svojoj knjizi to ne govori, nego kaže da se ne zna po čemu je Sepetarevac dobio ime, izvjesno je da je tako nazvan po sepetima što su ih na leđima gore nosili, sve do radnji na Bjelavama – uglavnom – jevrejski nosači. Jednoga od njih, Samuela, opisao je u svojoj pripovijetki sarajevski pisac i liječnik za pluća Isak Samokovlija, i tako upisao Sepetarevac u mapu književnoga Sarajeva, koja se nužno razlikuje od mape i plana stvarnoga grada. Onaj prvi grad postoji onoliko koliko je napisan, i postoje samo one ulice koje su žive u pripovijestima i ponekoj pjesmi dobrih pisaca. Neke u stvarnosti male, između kuća stisnute, jedva vidljive uličice i sokaci na književnoj mapi grada važnije su i vidljivije od širokih gradskih avenija, blijedih i bezimenih, koje vode prema izlazu iz Sarajeva. Sepetarevac jedna je od takvih važnih ulica.

Ima i strmijih ulica u tom gradu, ali nijednoj strmina nije tako opisana i opričana kao Sepetarevcu.

Koji se, dok ti uz njega polako ideš, zauvijek službeno zove Ulica Miladina Radojevića.

Uz tu ulicu nitko ne žuri. Ili žure oni koji je ne poznaju, i nisu odavde: mladići koji idu djevojkama u Ženski učenički dom u Duvanjskoj ulici, ili u trgovačku i medicinsku školu, u Ulici Lajoša Košuta, ili na Bjelave, Bog zna kojim i kakvim poslom. Ali to je sigurno: da bi se uz Sepetarevac žurilo ne smije se biti odavde, ili moraš biti jako ljut, pa da te huja uzbrdo tjera. Svatko tko tu živi, i zna da će se i sutra penjati uz tu ulicu, ne nalazi razloga za žurbu. Penjati se treba tako da se ne oznojiš i ne zadišeš, da misliš svoje penjući se, da ti bude ugodno, da se odmoriš.

Živjet ćeš tu tako dugo da ćeš se i ti, na kraju, naučiti tome da se odmaraš penjući se. S kuhinjskog prozora, kada se malo nagneš, vidiš ulicu. I gledaš ljude, svoje poznate i nepoznate susjede, kako sporo uzbrdo mile. I ponekad sreću one koji se ruše, survavaju, lete nizbrdo. Ima ljudi koji iz nekih svojih unutrašnjih razloga ne žure ni nizbrdo, ali većina se obrušava prema gradu, uživajući u nizbrdici kao da više nikada neće morati nazad i uzbrdo.

Prvih pedesetak metara uspona je najteže, iako to nije najstrmiji dio Sepetarevca. Valja se naviknuti, pronaći misao koja će te držati sve do gore i olakšavati uspon. Prva kuća s desne strane, na uglu s Ulicom Ivana Cankara, pripadala je ženi koju su svi zvali Dalmatinka. Nikada nisi znao njezino ime. Ako si ga i čuo, nisi ga povezivao s njom. Bila je udovica, sitnija žena u šarenim gradskim haljinama, nikada pretjerano uređena. Jedno od onih godišta iz vremena Prvoga svjetskog rata, u govoru joj se čulo da je iz Dalmacije, ali nije na tome insistirala. Sreli biste je dok bi onim velikim gvozdenim ključem otključavala vrata avlije. Nona bi sa njom porazgovarala, ali nikada nisi stupio u tu avliju. Nije bilo razloga.

Sve ulice, osim jedne, slivaju se u Ulicu Miladina Radojevića s desne njezine strane. Prva nosi ime Fadila Jahića Španca. To je vrlo duga ulica, jedan od onih vijugavih sokaka koji sijeku sarajevske strmine, spajaju penjališta. Od Sepetarevca pruža se sve do Hajduk Veljkove. U stara doba prolazila je kroz dvije mahale: Sarač Ismailovu, koju se kasnije zvalo Donja Saračeva, i Kasim katibovu, koja se s vremenom stopila u Više Husrevbegove banje. Od turskih vremena, kroz austrijska i kraljevinska doba, pa i za Nezavisne Države Hrvatske, ulica je nosila ime po nekom Hadži Sulejmanu. Ne pamti se tko je bio taj, ali vjerojatno je stanovao u toj ulici.

Ime po kojoj ćeš je ti zvati ulica je dobila u lipnju 1948. Nazvana je po bijeljinskome stolaru i idealistu, predratnome partijskom ilegalcu Fadilu Jahiću, koji je 1936. iz Bijeljine odlazio braniti Republiku. Pravio je prozorske okvire, vrata, šamlice i krovne grede, i onda se, nošen vjerom, zaputio u Andaluziju, u Granadu, u Kastilju, Barcelonu, pa je, ratujući, stekao nadimak koji je bio čest po našim provincijama – Španac. U tom nadimku bilo je i zvanje, i znak vjere. Lijepo bi bilo vjerovati da je hadži Sulejman bio sličan Fadilu, da je bio hadžija onako kako je on bio Španac. Nešto je slično u te dvije titule i nadimka. Do njih se teško dolazilo, samo u velikoj vjeri.

Poslije je Fadil Jahić Španac bio komandant pa politički komesar slavnoga Majevičkog odreda. Poginuo je 20. veljače 1942, u borbi, opkoljen četnicima, zajedno s drugim partizanskim herojem Ivanom Markovićem Ircem. Bilo je to na Majevici, u Vukosavcima.

Nakon što si prošao prvi uspon i Ulicu Fadila Jahića Španca slijedi jedini ravniji dio Sepetarevca, pedesetak koraka dug, prije one velike strmine, koja počinje nakon skretanja za Ulicu Džemila Krvavca. Od turskoga vakta do naših dana, i ova je ulica nosila svoje staro ime: Vejsilagin sokak. Ne pamti se, naravno, ni tko je bio Vejsilaga, iako je, za čudo, u tvoje vrijeme baš u toj ulici stanovao jedan stariji Sarajlija, imenom Vejsil, kojeg su komšije od milja ponekad zvali Vejsilaga. Nije to bilo zbog imena sokaka, ime Džemijala Krvavca dobro se primilo, pa ga se nitko nije ni sjećao, nego je uz starca Vejsila nekako dobro išlo to – aga, i u ritmu i melodiji, a možda i u smislu.

U toj ulici, u jednoj naherenoj turskoj kući od ćerpiča, koja samo što se nije srušila, a stajala je u avliji sa česmom i s onom finom okruglom kaldrmom, stanovao je sa ženom i sinom naš hauzmajstor Vjenceslav Šulc. Predratni zrakoplovni mehaničar na vojnom aerodromu u Rajlovcu, koji je, prije nego što je početkom osamdesetih umro, popravljao sve kvarove u vašoj kući, osim kad bi se pokvario televizor. Tada bi se zvalo majstora Fišekovića.

Iako o njemu nisam mnogo znao, napisao sam o hauzmajstoru Šulcu knjigu pjesama. Bio sam njime impresioniran, nakon što ga više nije bilo. A tebi je sasvim obično bilo uz njega živjeti. Nisi znao da u drugim životima nema zrakoplovnih mehaničara u mirovini, koji se bave popravkama svih pokvarenih stvari. Djeca takvih saznanja nemaju i ničemu se ne čude. Vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane.

Džemil Krvavac bio je činovnik u Direkciji pošta u Sarajevu. Poznavao ga je čika Budo Dimitrijević, muž tvoje tete Mile, Jergovićke. Budo je bio solunski borac, nositelj Karađorđeve zvijezde i Ordena svetoga Save, ugledan i vrlo cijenjen poštanski službenik. A u ono vrijeme, između dva rata, pošte su, nakon željeznica, bile najvažnija civilna služba. U pošti su radila gospoda. “Sve što radiš, sine Džemile, radi tiho. Neće za tvoju stvar biti koristi ako budeš radio tako da svi čuju i znaju šta radiš, a za tebe će biti štete. Poslušaj me, tiho radi, sine Džemile…” Džemil je od čika Bude bio mlađi petnaestak godina, ali kako on i teta Mila nisu imali djece, sve je mlađe on zvao sinovima. Bio je apolitičan, u komunizam se nije razumio, kralja je poštovao, moj pra-tetak Bude Dimitrijević, ali Džemila nije uvjerio. Rodom Hercegovac, negdje od Gacka, novinar i publicist, prozaist u pokušaju, Džemil Krvavac uhićen je po ustaškome redarstvu 12. studenog 1941, da bi šest dana kasnije bio deportiran u Jasenovac. Pao je u proljeće sljedeće godine, u većoj skupini logoraša, pri jednom od neuspjelih pokušaja pobune. Čika Bude ga je spominjao sve do kraja. Onda je i on umro, a Džemil, nesretnik, sasvim se pretvorio u jednu ulicu.

Nakon što se prođe Ulica Džemila Krvavca, slijedi najstrmiji dio Sepetarevca. Tu bi vozači prebacivali u prvu – što u fići nije bilo tako jednostavno, jer se auto morao prvo zaustaviti da bi se ubacilo u prvu, a zatim krenuti pod ručnom kočnicom, što je bio jedan od delikatnijih zadataka za vozačkih ispita u tim godinama – dok bi zimi, kad padne snijeg, zamrzne se po kolovozu, a djeca ga sankama pretvore u savršeno glatku i klisku ledenu ploču, ovaj dio Sepetarevca bio skoro neprelazan. Penjali bismo se, držeći se noktima za fasade, mlado i staro, jednako. Starija gospoda, strogi očevi na povratku s posla, tu bi gubili svoje autoritete, u teškim planinarskim cipelama, sa šeširima, u odijelima i dobrim kaputima, pokušavali su ostati ozbiljni, ali uzaludno, jer je ozbiljnost vodila k očaju, na tom najnezgodnijem dijelu Sepetarevca, od broja devetnaest do broja dvadeset i tri.

Ti si stanovao na broju 23.

Tu kuću su krajem pedesetih sagradili braća Trklje, Branko i Obrad. Desetak godina kasnije Obrad je svoju polovicu prodao i preselio se u Beograd. Vi ste se 1969, usred ljeta, dok su svi bili na moru, useljavali u njegov stan. Profesor Branko Trklja predavao je ekonometriju i druge predmete na Ekonomskom fakultetu. Miran i tih susjed, introvertirani neženja, nezdravo uredan i čist čovjek. Nosio je neku tajnu, nikada ništa o njoj nećeš saznati.

Prije nekoliko godina čitao sam sabrane kratke priče Franza Kafke, debelu knjigu s dovršenim i nedovršenim prozama, vrlo različitim, ali odreda tjeskobnim. Na nekoga me je podsjećao glavni lik svih tih priča. Dovršio sam knjigu, a nisam se mogao sjetiti na koga. Onda mi je sinulo: pa Branko Trklja! Tko zna što bi bilo, i kakvim bi ga očima gledao da si tu knjigu čitao dok je bilo vrijeme…

Osamdesetih, kada je otišao u penziju, prodao je stan i preselio se u Osijek, selo iza zapadnih sarajevskih predgrađa, gdje je u miru živio sve do rata. Umro je u izbjeglištvu, u nekom kolektivnom smještaju, negdje u istočnoj Bosni. Imao je dubok glas, nikada se nije smijao.

Niže vas bila je garaža Franje Hauptmana, a ispod garaže trokatnica na broju 21. Stara, vrlo nesolidna i oronula turska zgrada, od žute, nepečene cigle. Nakon što su već prošli svi ratovi, krajem devedesetih, odvojio se od kuće i srušio zid kuće. Iz vaše spavaće sobe vidio se presjek – bokocrt – kuće na broju 21, od prizemlja do tavana. Nekoliko mjeseci kasnije kuću su srušili.

Još niže, preko puta Džemila Krvavca ulice, stanovala je Milojka. Sama, u kući staroj, turskoj. Jednoga proljeća objesio joj se sin.

Nakon što prođeš taj najveći uspon, kod broja 25 malo je raskrižje. Lijevo se, jednom kratkom i bezimenom uličicom, spušta prema Ulici Ahmeta Fetahagića, a desno je Abdićeva. Na uglu Abdićeve i Sepetarevca lijepa je Čarkadžijina trokatnica, sagrađena u novija doba, možda malo poslije Drugoga svjetskog rata. Ne znamo tko ju je projektirao, ali na njezinom obliku, na balkonima i stubištu osjeti se duh modernizma.

Abdićeva ulica odvajkada nosi to ime, nazvana po muslimanskoj porodici koja je tu, prije dva-tri stoljeća imala nekoliko kuća. Danas se proteže između Ulice Miladina Radojevića i Drvarske, a do početka dvadesetog stoljeća nastavljala je i dalje, današnjom Bulbulinom, koja je 1900. dobila ime po nekom Bulbuliji, koji je tu stanovao.

Nakon Abdićeve, uspon se nastavlja, ali se gubi niz kuća s lijeve strane, i neko vrijeme kuće su ti samo zdesna. Tu kao da se Sepetarevac prepolovio, već si vrlo visoko nad gradom, okreneš li se, vidjet ćeš ga cijelog, ako nije studeni ili prosinac, ako magla i smog nisu pritisnuli dolinu.

Dalje ćeš morati sam, jer ja više nisam siguran, dok se po sjećanju penjem. Nemam plana Sarajeva, ničemu mi više ne bi koristio, tako da, prije izbijanja na Bjelave, pamtim još samo jednu ulicu. Tristotinjak, možda i više koraka od Abdićeve, dolazi Hadži Hajdarova.

Taj vrlo stari i lijepi sokak, zaklonjen, skriven i uščuvan, zračio je duhom nekoga prošlog vremena. Kada bi došao u Hadži Hajdarovu, učinilo bi ti se da si ušao u muzej. Tako je ta ulica mirisala, tako su izgledali ljudi koji su u njoj živjeli. Mogao si tada povjerovati da oni nikada ne silaze u grad. Njihove žene su već jako stare, kreću se u dimijama, a na glavama nose marame, po kojima su prosuti smeđe zlatni ornamenti, a oni su s francuzicama, u okračalim odijelcima boje tinte, ili u zamrljanim molerskim hlačama i kutama, s kapama načinjenim od jučerašnjeg Oslobođenja. U Hadži Hajdarovoj godina sigurno nije ni 1975, ni 1979, nego neka barem stoljeće ili dva starije. I ne znamo kada je vrijeme tu počelo teći mimo vremena u kojem smo mi živjeli, ali to je, izgleda, bilo davno. Neke od prvih mina i granata, koje su na ovaj kraj udarale u travnju i svibnju 1992, pale su po Hadži Hajdarovoj. Time su se kalendari izravnali, nestalo je vremena u kojem je živio ovaj sokak.

Dugo se krivo mislilo da je ulica dobila ime po divani katibu, ili dvorskom bilježniku Hadži Hajdaru, koji je utemeljio Bijelu džamiju na Vratniku. Ovaj Hadži Hajdar je, međutim, bio stariji, i bio je sarač na čaršiji. Bogat i pobožan čovjek, nešto je htio iza sebe ostaviti, pa je sagradio džamiju, oko koje se formirala mahala, u šesnaestom stoljeću nazvana Mahala sarača Hadži Hajdara. Ona će postojati još u austrijska doba, pod imenom Gornja saračeva mahala.

Nakon što si prošao Hadži Hajdarovu, Sepetarevac će uskoro naglo saviti na lijevu stranu, i onda izbiti na Bjelave.

Ta duga i strma ulica, u kojoj su automobili nekada bili rijetki i koja je, otkad pamtiš, bila jednosmjerna, iako su na raskrižju prema Kevrinom potoku šoferi često čupali znak i tako je proglašavali za dvosmjernu, pripadala je, kao i svi strmi sarajevski sokaci, ljudima koji su oko nje živjeli. Nitko se, bez velike potrebe i iz čista mira, nije uz nju uzverao. U Sarajevu ti je mogao proći život, a da nijednom ne kreneš gore, da se nijednom ne ispenješ na njezin vrh. Pogotovo zato što se do Bjelava i Višnjika dolazilo nekim i pitomijim i ravnijim putevima, gdje bi se penjali u manjoj samoći, i ne bi te s obje strane ulice pritiskale prijeteći nadvijene kuće i ljudske sudbine u njima.

U vremena nosača Samuela, išlo se od sinagoge na Mejtašu, do jevrejskih radnji i dućana na Bjelavama, teškim, mukotrpnim putem, svakoga dana po više puta. O čemu se mislilo, ne znam, je li se ičemu nadalo, osim da se preživi još jedan dan ili još jedna godina, ne znam ni to, ali taj uspon morao je za jevrejsku sirotinju imati neki dublji, metafizički smisao. U tom hodočašću sa sepetima na leđima protekli su njihovi životi, i uskoro će sve već biti kao da ih nikada nije ni bilo. Jedino sjećanje, i ono nesigurno, u imenima je ovih ulica.

A Bjelave, Bjelave su ravne i široke. Jednom davno, u predotomanska doba, bile su to Bilave, selo, koje će selom ostati i nakon što nastane Sarajevo. Tek kada je 1530. neki hadži Alija podigao bogomolju, selo će se pretvoriti u gradsku mahalu, koja je, piše Alija Bejtić, u katastarskom defteru upisana ovako: “mahala hadži Alijina mesdžida, poznata pod imenom Bilave”.

Na Bjelave se išlo do pekare kod Krunića, po kruh i kifle, a u vrijeme Ramazana i po somune. Onih godina kada te svakoga jutra Nona vodila na Očnu kliniku na vježbe – bio si razrok, bolovao si od strabizma, pa bi te posjeli za jedan hladni, gvozdeni uređaj s dva okanca, i onda bi, gledajući kroz njih, trebao papagaja uvesti u kavez, papagaj je bio zelen, s velikim žutim kljunom – išli ste zaobilaznim putem, preko Bjelava, da kod Krunića kupite prve jutarnje kifle.

I sad jasno osjećam okus tih kifli, i često se tako ponadam, kada u nekome stranom gradu na istoku u pekari kupim kiflu, da će se taj okus ponoviti. To je jedna od onih izgubljenih stvari koje tražim i kada na njih ne mislim…

Sredinom osamdesetih, otvorilo se po Sarajevu mnogo pekara, narod se prozlio od dobra života, pa mu više ni svaki kruh nije bio dobar, nego se tražio bolji, i pekari su jedni drugima postali konkurencija. Tako se po mahali najednom raširila glasina o Krunićevoj pekari: u kasno doba noći, pričalo se, kada nitko ne vidi i ne gleda, neki mu donose prasad, i on u pećima za somune tad peče krmetinu. Naravno, nije u tome moglo biti ama ni zrnce istine, znao je to tko god bi malo porazmislio, ali glasina je svoje obavila već i time što se nesretni pekar na sve načine morao pravdati da ne radi nešto što su, ionako, svi znali da ne radi. I sigurno se osjećao krivim, jer čovjek se osjeti krivim kada ga za nešto optužuju, koliko god optužba bila nevjerojatna. Nije kriv pred onima koji su ga lažno optužili, nego pred onima koji su u te optužbe iskreno povjerovali…

U ta doba smijao si se i čudio. Svi su se oko tebe čudili: kakvog sve svijeta ima, šta su sve ljudi spremni izmisliti. Danas, kada se toga sjetiš, hvata te jeza. I ništa ti, odjednom, više nije smiješno. Sve je stvar čovjekova osjećaja i perspektive. Ono što je nekada bilo smiješno, danas ti djeluje kao strašni nagovještaj nečega što će se tek dogoditi. Ustvari, nečega što se već dogodilo, i sada je, kao i sve drugo, prošlost.

Istina je, međutim, i jedno i drugo. Smijeh, kao i jeza. Ali kada bi se pisao roman o Sarajevu osamdesetih, taj roman bi morao biti napisan iz onog starijeg osjećaja, kada je priča o krmetini u Krunićevoj pekari djelovala kao neka gruba šala, ali ipak samo šala.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: