Baterijska svjetiljka Croatia

U ladice je trpala sve i svašta, ne vodeći računa o tome što će joj kad zatrebati i gdje je čemu mjesto. Predmete od vrijednosti, papiriće s telefonskim brojevima, recepte koje je izrezivala iz novina, liječničke nalaze, stvari za koje bi, dok ih je odlagala u ladicu, znala čemu služe, a poslije više nisu ničemu služile, niti bi ih se ikad više sjetila, i gomile smeća ili – bolje opisano – stvarčica za koje u trenutku dok ih je spremala u ladicu nije bila sigurna jesu li ili nisu smeće. Pet godina kasnije – nakon što je posljednju stvar gurnula u ladicu, a zatim se nasmrt razboljela, ili deset, petnaest, dvadeset ili cijelih četrdeset i sedam godina kasnije, sve što je ostavila u ladici pretvaralo se, po nekome neutvrđenom redu i pravilu, u smeće ili u dragocjenost, u prvorazredni povijesni, obiteljski i emocionalni dokument, ponekad vredniji od svega vidljivog i otkrivenog, svega izvan ladica, što je iza nje ostalo.

Kako bi koju ladicu do vrha natrpala, majka bi je zatvarala i prelazila na drugu. Ladicu koju jednom tako zatvori, jer se u nju više ne može ništa nagurati i natrpati, majka je zauvijek napuštala. Istina, njoj se nije činilo da je to zauvijek: ni 1969, kada smo se doselili na Sepetarevac i kada je bila dvadesetsedmogodišnjakinja, ni 1992, kada je bila vršnjakinja ovoj ruci i glavi koja o njoj upravo piše, do kraja je denuncira, razotkriva i sramoti pred svijetom, ni devetnaest godina kasnije, kada je, zdrava kao dren, luda i nesretna, govorila da će živjeti najmanje devedeset i devet godina.

Te, zauvijek zatvorene ladice nikada nije otvarala.

U dvoipolsobnom stanu, u šezdesetak četvornih metara Sepetarevca, ukupno je tridesetak ladica. Četiri su na ormariću s televizorom, u dnevnom boravku, koji je tu – mislim na ormarić – od 1969. Dvije od te četiri ladice Nona je održavala sve do smrti – u lipnju 1986 – dok su druge dvije, njezine, stajale kao zapečaćene od početka sedamdesetih. U njima su, vjerojatno, i najstarije stvari u stanu.

U dnevnom boravku je i moj stolić-ormarić za učenje, što ga je 1977. sagradio nepoznati stolar, a koji mi, naravno, nikad nije koristio za učenje. Bio je premalen, mjesto za sjedenje preusko, a “radna ploha” od prvog je dana bila zatrpana koječime. U tom je stoliću još jedna ladica. U njoj sam godinama prikupljao svoje sitnice – od klikera i minijaturnih šrafcigera do olovaka, penkala, flomastera i rizli za džointe – a napustio sam je u proljeće 1992, kada smo se pod granatama selili u podrum. Za razliku od drugih mojih ladica, ormara i tajnih loga, koje je godinama sistematski čistila od moga prisustva, preraspoređujući moje stvari tamo gdje me ranije nije bilo, ovu je ladicu ostavila onakvom kakva je bila, samo je dotrpavši do vrha.

Namještaj u sobama je nekoliko puta mijenjala i selila, pa je praznila tamošnje ladice, tako da više nijedna nije bila iz prošlog stoljeća. Oko nekih bi se još i pobrinula, pa bi probirala ono što je za baciti – i često bacala nešto što nije za bacanje – dok bi većinu, bez puno zagledanja, jednostavno preselila iz starih u nove ladice.

Regal iz hodnika, kupljen na kredit 1975. godine, jedva da je od tada mijenjao sadržaj i namjenu. Na regalu je osam ladica. Dvije su bile moje, i ona ih je ispraznila nakon rata, e da bi u njih pospremila stare singl ploče i koješta drugo, sve do starih novina i novinskih isječaka kojima je zapečatila njihov sadržaj. U ostalim ladicama njezine su stvari. Neke su vrlo bizarne: u ladici s viklerima, plastičnim (takozvanim vodenim, koji bi se kuhali u loncu, pa bi se na njih vruće namotavala kosa) i metalnim, našle su se i dvije pumpice: jedna za klistiranje i druga za izdojavanje. Prvoj još i mogu naslutiti svrhu – majka je cijeloga života patila od teških opstipacija – drugu sam dugo gledao, premještao je iz ruke u ruku, malo i njuškao – vonjala je na prastaru gumu, jer nikako da dokonam kako se pumpica za izdojavanje zatekla tu, kada ju je i zašto nabavila.

Bila je bez mlijeka kad me je rodila, a već se sljedećih nekoliko dana teško razboljela. Nepažnjom liječnika u utrobi joj je ostao komad placente, tako da zamalo nije dobila sepsu. Odvojili su je od mene, ili su mene odvojili od nje, bila je na intenzivnoj njezi, a mene je dojila žena iz sobe. (Umrla je godinu prije nego što će se majka razboljeti. Nazvala me je da mi to kaže. Rastužio sam se, iako ženu, zapravo, nikada nisam ni vidio. Ali sam, eto, izrastao zadojen njenim majčinim mlijekom. U nekom drugom svijetu ne bi ni to bilo važno, ali meni je drago reći – žena koja me dojila bila je muslimanskog imena i prezimena.)

Kada je, nekoliko tjedana kasnije, dugo se krećući po rubu života i smrti, majka ipak ozdravila, ja sam već bio kući. To je nisam pitao, ali mislim da me, u onih dan ili dva koliko smo kao majka i dijete bili zajedno u porodilištu na Jezeru, nijednom nije podojila. Pumpicu iza izdojavanje vjerojatno je kupila dok je bila trudna, za zlu ne trebalo. Tako je mnoge stvari, uglavnom bespotrebne sitnice i predmete koji ničemu i ne služe, dovlačila u kuću. Sve je u njezinu životu bilo za zlu ne trebalo i za neka buduća vremena, koja nikada neće doći. Ili nikada nisu došla, iako ih je ona strpljivo čekala i pripremala se za njih.

Među predmetima iz ladica ima onih koji kao da izrone iz podsvijesti ili iz onog skladišta – a sad već dobro znam da takvo skladište postoji – u kojem leži pohranjeno, arhivirano, zavedeno u protokole i registre, sve ono što sam u ovih petnaest godina zaboravio.

U ladici ispod televizora, jednoj od onih koju je zatrpavala nakon Nonine smrti, mala baterijska svjetiljka koja je Nonetu u Drveniku stajala pokraj uzglavlja, a ujutru bi je uzimao sa sobom, nosio u Donju Valu i Zaostrog, držao je u džepu svoga sivog džempera na kopčanje, i pored fotelje, tako da mu nikad ne bude daleko od ruke kada nestane struje ili se iz nekoga drugog razloga zatekne u mraku. Ta je svjetiljka bila izraz njegova životnog opreza, urednosti i praktičnosti, obavezna kao nalivpero, tintnblaj olovčica i Lipa blok, te crveno-bijela, prugasta kutijica s mentol bombonima.

Ona je, tako mi se danas čini, jedan od prvih predmeta koje sam u životu zapamtio. Vezao sam se za nju, fascinirala me je svojim oblicima, mirisom metala, glatkoćom stakla, crnom i srebrenom bojom, otponcem kojim se palila i gasila. Ta je svjetiljka bila jedna od onih stvari, prizora, oblika i slika, kao Biokovo, ulični sat ispred Narodnog pozorišta, Punta i Puntin, ručka na poluautomatskoj vešmašini, ukrasna ribarska mreža razapeta na zidu u konobi, koje su, svaka za sebe, činile moj svijet.

I onda u ladici nađem svjetiljku koja je moj svijet. To što je u međuvremenu bila zaboravljena, i što na nju nisam pomislio, niti mi je pred oči došla, barem dvadeset i pet godina, uopće nije važno. U trenutku u kojem se pojavila zajedno s njom je odnekud izronilo, vratilo se i sve ono što je zajedno s njom bilo zaboravljeno.

Uzeo sam je – manju nego što je nekada bila – gurnuo otponac, ali se, naravno, nije upalila. Zgrabio sam njezinu crnu glavu, ostakljenu ravnim, okruglim staklom, odvrnuo je i skinuo. Mogao sam imati četiri ili pet godina kada sam prvi put nasamo ostao s njom, i kada sam prvi put proučavao njezino funkcioniranje, pa sam joj tako skinuo glavu i vrhom prsta dodirivao žaruljicu koja se mogla zamijeniti, što je i bio razlog za skidanje te savršeno oblikovane, valjkasto-pljosnate glave.

Svjetiljka može stajati položena, onako kako sam je našao u ladici.

Može stajati naglavce, na svome svjetlećem licu.

A može stajati i uspravno, ali tako je najnestabilnija.

Dolje je poklopac, nalik čepu od one stare litrene coca-cole koja je bila od stakla, a ne od plastike.

Na poklopcu je, s unutrašnje strane opruga koja potiskuje bateriju. Opruga je bakrene boje, sjećam se i prije nego što ću je vidjeti.

U času kad odvrćem poklopac na um mi pada da će se sad čuti struganje, zvuk hrđe, od razjedenosti zbog davno razlivene baterijske kiseline. Ali začudo, poklopac se lako odvrne, a ja pomislim kako, začudo, u svjetiljci nije stara baterija. Prvi put je, povjerujem, učinila nešto takvo: izvadila je staru bateriju iz uređaja… Ili je to Nona učinila. Ali zašto nije stavila novu?

I onda iz svjetiljke klizne kao nova, savršeno čista i sačuvana, duguljasta okrugla baterija od 3 volte. Croatia u smeđim i crvenim bojama. Oznaka standardizacije: JUS N.J2.070. I ispod: Made in Yugoslavia. I krupnim crnim slovima na smeđoj pozadini: standard, a ispod, crvenim, 2R40.

Posljednja takva baterija proizvedena je u prošlom stoljeću.

Na poklopcu je u lim utisnuta osmokraka zvijezda. U njoj je krug, u kojem piše Croatia.

Svjetiljka je stara koliko i ja. Ili koju godinu, možda i cijelo desetljeće starija. Nono je volio solidne stvari, koje se ne kvare i koje traju. U njegovome svijetu i u svijetu njegovih prijatelja stari je sat vrijedio mnogo više od novoga sata. Bili su to ljudi koji su se hvalili predratnim kaputima i nalivperima. Kupovao je skupe stvari, ali samo nakon što bi se one prethodne nepopravljivo pokvarile. Takva je, vjerujem, bila i ova svjetiljka, koja ga je nadživjela, selila se s nama iz Sarajeva u Drvenik, i nazad u Sarajevo, i svijetlila oko nas, a da se ne pokvari, još sljedećih petnaestak godina, sve do Nonine smrti.

Ostala je u ladici, zatrpana gomilom smeća, sve dok se i sama nije pretvorila u smeće. Ili nije tako. Možda je ovo jedini način da ostanu sačuvane neke zbilja stare stvari, sitnice, predmeti svakodnevne upotrebe, koji postaju vrijedni tek nakon što godinama i desetljećima leže zaboravljeni. Da nije bilo njene neurednosti, svjetiljka bi, možda, odavno nestala iz naše kuće.

Ona više nikada neće svijetliti. Baterijski umetak od 3 volta, okrugli duguljasti, nigdje se više ne može naći. Nema ga, jer više nema stvari, uređaja, igračaka, svjetiljki, radio aparata, koje je pokretao.

Ali kako baciti predmet, makar on bio neživa stvar, samo zato što više nema baterije koja ga je pokretala, a bio je tako dobar, nikad se nije kvario, nikad nije izdao, uvijek je bio pri ruci? Iako više ne svijetli, jer nema načina da se za nju nađe izvor energije, ta je svjetiljka bolja od svih baterijskih svjetiljki koje sam imao u životu ili koje se danas mogu kupiti po dućanima.

Od duga vremena upisujem u internetski pretraživač “baterijska svjetiljka Croatia”, tražim slike, i među desetinama različitih fotografija pojavljuje se i ona. Izvor: Digitalni repozitorij Muzeja za umjetnost i obrt. Uz moju baterijsku svjetiljku – koja je, očito, muzejski eksponat – pojavljuje se, uz inventarnu oznaku i naziv zbirke u kojoj se nalazi (“Produkt dizajn”), i kratak opis predmeta: “Ručna svjetiljka tipa “baklje”, cilindrično kućište. Duž stijenke uzorak linija. Na dnu kućišta utisnut logotip Croatia baterije. Dno i glava baterije obojani u zeleno.” To je, dakle, razlika: dno i glava moje svjetiljke – ili “baterije” kako se nekad govorilo i kako je, jezikom puka, progovorio i nepoznati kustos – obojani su u crno.

Godina nastanka me iznenadila: “oko 1930.”

Svjetiljčica, dakle, jer je visoka samo jedanaest centimetara, u glavi promjera dva i pol centimetra, nije mojih godina, kao što sam do maloprije mislio, nego je desetak godina starija od moje pokojne majke, jedva koju godinu mlađa od moga pokojnog oca. Kada ju je kupio – jer je sad već prilično izvjesno da ju je on kupio – Nono još nije navršio ni trideset i petu.

To znači da je životopis ove “baterije” obuhvatniji nego što sam ikad pomišljao, i da je ona u našoj kući, i u našim domovima, kako su se kretali i premještali, proboravila i služila puno duže vrijeme, a na svijet je dočekala i s ovog je svijeta ispratila barem još dvije generacije.

“Oko 1930.” živjeli smo već u Sarajevu, nakon što smo prošli sve svoje Doboje, Usore i Kaknje, i nauživali se Bosne duž željezničkih pruga. Svjetiljka je kupljena za stan u zgradi gospođe Heim. S njom je Nono išao na tavan i u podrum. Ona mu je svijetlila kada je odlazio po ćumur, koji će, barem dvaput dnevno, u dvije kante uznositi na peti kat. Kasnije su, kada su poodrasli, taj posao obavljali Mladen, pa Dragan. S desetak bi godina dječak postajao dovoljno jak za takav posao. Mladenu je to vrijeme došlo u zimu 1933. na 1934. Tada je, dakle, svjetiljka bivala u njegovu džepu. Dragan ga je, vjerujem, zamjenjivao zime 1936. na 1937. Kakve su bile te dvije zime? Na internetu, vjerujem, postoje i takvi kalendari iz kojih bi se moglo pročitati koliki su bili minusi i koliko je bilo snijega u Sarajevu tih godina. Na osnovu tih podataka moglo bi se procijeniti i koliko bi se puta tokom zimskih mjeseci otišlo u podrum po ugljen za dvije peći u stanu za petom katu.

Dječaci su se oduvijek voljeli igrati baterijskim svjetiljkama. Paligasit ih iz zabave i obijesti. Vrijeme u djetinjstvu prolazi sporo. Ovo je način da ga se ubrza.

Tako sam se i ja, čim bih ostao sam, igrao tom svjetiljkom. Osim što sam je paligasio, stavio bi je pred oko, naslonio njezino hladno staklo na trepavice, i uključio je: osjetio bih bljesak bola, svjetlo koje bi se istoga trenutka pretvorilo u oblake mraka, pa u niz sivih obrisa, koji su mijenjali oblike, uobličavali se u slike, lica i predjele koje prethodno nisam imao pred očima. Pred tim se jednim zaslijepljenim okom – drugo bih zatvorio – pojavio neki prethodno neosmotreni, neviđeni i nepristuni svijet, svijet u kojem ranije nisam bio, ali me je privlačio svojom asocijativnošću, time što nijedna stvar u njemu nije postojala sve dok joj ja ne bih dao smisao, ime i konačan oblik.

Ne znam koliko sam često igrao tu igru zasljepljivanja, ali mi se čini da sam zbog nje poslije slabije vidio na lijevo oko. I danas malo slabije vidim na lijevo oko. Kad zatvorim oba oka, i duboko se zamislim, opet mi zaigraju oni crni oblaci mraka, koji se pretvaraju u sive konjanike i kolone automobila, u krive tornjeve u Pizi i u nešto čemu ne znam imena ni svrhe, ali znam da takvo postoji.

Tokom prvih aprilskih bombardiranja 1941. u zgradi, kao i u većem dijelu grada, nestalo je struje. Svjetiljka je radila. Kako su se u to vrijeme kupovale baterije? (Baterijski ulošci, kako se službeno govorilo.) Bila je tu i onih dana, rane jeseni 1943, kada je stigla vijest o Mladenovoj smrti. Ne vjerujem da je svijetlila. Nije bilo baterija.

Vjerojatno ih nije bilo ni u prvim poslijeratnim godinama. Čuvali su svjetiljku za bolja vremena, Nono ju je čuvao kao jedan od onih važnih predmeta, i nije kupio novu, kada su se, početkom pedesetih, pojavile prve poslijeratne baterijske svjetiljke, a ubrzo zatim se razvio kult kvaliteta prijeratnih proizvoda, satova, štofova, krombi kaputa, pa tako i baterijskih svjetiljki. Nije je čuvao radi tog kulta, još i manje što bi vjerovao da je prije rata sve bilo bolje. Ta je svjetiljka, ta “baterija”, naprosto bila dobra, ispravna i pouzdana stvar, koju nipošto ne treba zamjenjivati drugom, ne samo zato što će ona najvjerojatnije biti loša, što će se kvariti kad bude najpotrebnija i što će naprosto biti nepouzdana, nego je treba čuvati i zato što samo nepouzdani i slabi karakteri tako odbacuju i mijenjaju stvari koje im dobro služe. Kada čovjek ima jedan sat, jedno pero i jedno odijelo od dobroga engleskog štofa, kada ima dobar šešir i – što je možda i najvažnije – solidne i čvrste cipele, koje godinama ne gube oblik, nego im samo jednom godišnje treba mijenjati gumu na peti, tada može biti i siguran u sebe. Vanjska postojanost za Noneta je bila garancija unutrašnje postojanosti. Ako izgubiš nalivpero ili maramicu, onu koju imaš godinama, jednu od tri što ti ih žena svaki treći dan pere, u opasnosti si da izgubiš unutrašnju ravnotežu i stabilnost. Da se izvrneš na leđa kao kegla u kuglani.

Tako je on mislio, u to je vjerovao. I otud baterijska svjetiljka Croatia.

Poslije je došla Staljinova smrt, zaboravilo se na rat i živjelo bolje.

Poslije je Nono opet išao u podrum po ćumur, jer je Dragan bio na studijima u Ljubljani, a Mladen je ležao kao jedan od pet neprijateljskih grobova, na groblju u Andrijevcima.

Poslije je Javorka donosila ćumur u one dvije kante, i njoj bi nakratko pripala svjetiljka. Je li  i ona iz obijesti i dosade paligasila “bateriju”? Rade li djevojčice takve stvari.

Pa se u nekoliko godina izdogađalo puno toga: završila je gimnaziju, upisala ekonomiju, pa je odustala i upisala medicinu, pobjegla od kuće i udala se za M.T.-a, pa pobjegla od njega, vratila se kuću, prvi se put razvela, ponovo uznosila ćumur iz podruma, pošla za mojim ocem, opet se udala, zanijela me, pobjegla od njega, napustila medicinu, vratila se na ekonomiju…

A mene su s navršenih sedam mjeseci odnijeli u Drvenik da tamo budem s Nonom i Nonetom. S nama je išla i baterijska svjetiljka Croatia.

Sljedećih šest godina, na koje još uvijek otpada pola moga dosadašnjeg života, toliko je dugo tih šest godina trajalo, ta mi je svjetiljka bila jedna od najvažnijih stvari. Bila mi je jedan svijet. U njoj sam se ogledao, ona me je vajala i uobličavala.

Prve četiri godine u drveničkoj kući nismo imali unutrašnje stepenice, nego se na kat išlo vanjskim skalinama, pa preko tarace kod Postnikovih, do naše tarace, i u kuću, kroz jednu sobu, pa do druge sobe u kojoj smo spavali Nona i ja.

Bila bi noć, bura s Biokova ili jugo s mora, što je nanosilo kišu na nas, Nona me je držala na desnoj ruci, u lijevoj je svijetlila svjetiljkom, jer je bio mrkli mrak i još u Drveniku nije postojala vanjska rasvjeta, a ja sam vikao – neću šlafen, neću šlafen! I s tom jednom riječju njemački je postajao i prestajao biti moj materinji jezik. Na njoj je moje nijemstvo počinjalo i završavalo. Na mome očajničkom opiranju snu. I na snu.

A onda je prošla još jedna godina, i još jedna, sagrađene su unutrašnje stepenice, koje više nisu bile skaline, jer su skaline u mojoj imaginaciji morale biti od kamena ili od cimente, i morale su biti vani. Od tog vremena unutra su – stepenice. Ili basamaci. Nono ih je tako zvao, jer su bili od sjanoga lakiranog drveta.

Ali je i dalje nestajalo struje. I onda bi on palio baterijsku svjetiljku Croatia, a Nona išla po petrolejku.

U rujnu sam krenuo u školu.

Nekoliko dana ranije Nono je otišao u Sarajevo da umre.

Prvo je bio u Domu penzionera na Trebeviću, da ga zrak oporavi.

Onda je bio u bolnici.

Pa su ga vratili kući da umre u mojoj sobi na Sepetarevcu. U sobi koja će jednom tek postati moja.

Uza se nije imao svjetiljku. Ostala je u Drveniku, jer mu nije trebala za umiranje. Umire se i kada nestane struje. Za smrt ne treba svjetla.

Išao sam u školu na dan njegove smrti. Tetka Lola je došla iz Dubrovnika da me čuva. Nije mi baš dala da puno jedem. Mislila je da sam debeo.

Nona se vratila treći dan nakon sprovoda. U crnini.

Zna li mali da mu je umra did?

Ljudi su pitali Nonu, a ja sam se pravio da ne čujem.

Te zime i proljeća nestajalo je struje, svjetlila je svjetiljka, teklo je vrijeme do kraja školske godine.

Prošao sam vrlodobrim. Učiteljica Nada Kostanić rekla je da je to zbog onih u Sarajevu, da ne misle da je malom netko poklanjao ocjene.

Turisti su dolazili na more, a po nas je došao barba Naci. Njegovim spačekom selili smo se u Sarajevo. U taj je autić stalo sve ono što smo nas troje – Nono kojeg više nije bilo, Nona i ja – bili u Drveniku. Ni veće selidbe, ni manje stvari. Svaka sljedeća selidba u životu, uključujući i onu, manje ili više prisilnu, ratnu, iz Sarajeva preko Splita u Zagreb, manja je od te iz lipnja 1973, kada sam između dva identiteta s kojima sam živio, sarajevskim i drveničkim, bosanskim i dalmatinskim, jednim za nekoliko ljetnih mjeseci, drugim za jesen, zimu i proljeće, okolnošću selidbe morao biti sveden na jedan identitet. Tog ranoljetnog dana, kojeg se sjećam do u miris znoja, do u šutnju i pogled na ljude s plaže, do u ukrcavanje u spačeka, koji će se zaljuljati niz obalu, prema izlazu na magistralu, u tom se sivom autiću selilo najviše što se uopće može seliti.

I među to malo stvari koje ćemo ponijeti bila je i baterijska svjetiljka Croatia.

Bio je to, sad vidim, kritičan trenutak njezina postojanja, da ne kažem egzistencije. Naime, taj sitni predmet svakodnevice, “baterija” koja je već tada očito bila demodirana i zastarjela, Noni nije značio ono što je značio Nonetu. Nju stvari nisu obavezivale, niti se vezivala za njih. Za razliku od njega, nije posjedovala ništa što bi prenosila s mjesta na mjesto i iz vremena u vrijeme, i što bi joj pružalo unutrašnju stabilnost i vjeru da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote. Bila je jaka i opasna žena, zagledana u svoj mrak. I nije joj trebalo ništa što bi njezinu moć svodilo na metaforu. Od svih s kojima sam u životu bio i koje sam volio, Nona je bila najmanje vezana za sitnice i simbole. Ona baš nimalo nije bila praznovjerna. Posvađana s Bogom nije više ni u što vjerovala. Pa ni u satove, svjetiljke i nalivpera. Pogotovu ne u to.

I onda, kako je svjetiljka ipak pošla sa nama?

Kao i njezine stare nožice, makaze koje je ponijela još iz svoga dubrovačkog doma, kada je Karlo Stubler 1921. protjerivan iz Grada.

Kao i vjenčani prsten, žutu glatku alkicu na domalom prstu lijeve ruke.

Prsten, dva prstena, Nonetov i njezin, bili su simbolička veza s prošlošću. I nisu mogli bez tog prstenja, kao ni jedno bez drugog.

Nožice su naprosto bile najbolje nožice koje je u životu držala u rukama, pa bi bilo šteta ostati bez njih. (Te sam nožice Javorki ukrao pred nosom, sa Sepetarevca, još 1997. ili 1998, i ponio ih sa sobom u Zagreb, gdje sam ih uspio sačuvati u svojim bezdomništvima, raskidima, selidbama i kućenjima, a da nikada ništa nisam s tim nožicama prerezao…)

A svjetiljka, zašto je ponijela nju? Zašto je nije ostavila u Drveniku, kao i mnoge druge naše stvari, da služe teti Violi i barba Draganu, kad su na godišnjem odmoru, ali i nama kad opet, ovoga puta kao turisti, dođemo u Drvenik?

Ne znam. A volio bih znati.

Možda ga se toliko nagledala s tom svjetiljkom koja mu je uz fotelju čekala da nestane struje da je više nije mogla ostaviti.

Ili se, možda vjerojatnije, svjetiljka slučajno našla u onoj jednoj torbi i jednom koferu za selidbu. (Koliko li je samo u međuvremenu zaboravljenih stvari tada ostalo u Drveniku? Koliko onih koji bi me sad svojom pojavom preobrazile, kao što me najednom preobražava baterijska svjetiljka Croatia?)

Od tog dana, pa do sredine studenog 2016, kada sam, za drugog selidbenog posjeta Sarajevu, otvorio ladicu ispod televizora, i u njoj pronašao baterijsku svjetiljku Croatia, bila je relativno zaštićena na Sepetarevcu. Nona bi je povremeno koristila, bila je praktična, mogla joj je stati u svaki džep, za razliku od ovih novih, skupih i modernih “baterija”, a majka je nije ni primjećivala. Nikad joj ništa nije značila. Ona nije ni vidjela takve predmete. Voljela je veće i sve novije i novije stvari. Srećom, ili nesrećom, kako kad i kako iz koje perspektive, stare u pravilu nije bacala, nego ih je naguravala po ladicama, ormarima, tavanu i podrumu, nadograđujući tako kaos i nered svoga života – o čemu sam pisao, sa čime se ponavljam i ponavljat ću se, vjerujem, dok budem pisao.

Kad bi se noćas – 16. je prosinac 2016. – digla iz svoga pustog groba na Barama, koji nisam obišao otkako je umrla, i kad bi mi došla u san da mi pomogne oko ove priče, a počela mi je, nesretnica, pomagati oko priča nakon što se razboljela, i kad bi joj u svom snu pokazao baterijsku svjetiljku Croatia, vjerojatno je ne bi prepoznala. Ili bi mi se čudila da tom predmetu najednom pridajem takvu važnost. On je bio tek jedna od stvari, od predmeta, papira, otpadaka, olovaka, spajalica, maramica, sasušenih boja za šminkanje očiju s ogledalom i četkicom, mrtvih lisica, kuna i lasica koje se ugrizu za rep i pretvaraju u elegantne kragne zimskih kaputa, šalova, natučenih džezvi i lončića, neraspakiranih kompleta od dvanaest noževa, vilica i kašika, jeftinih, iz samoposluge, kutija sa šibicama, starih po trideset, četrdeset godina, salveta, kuhinjskih krpa, spužvica za postavljanje naramenica na ženskim sakoima, ženskih sakoa, sintetičkog ženskog rublja, načetih pakiranja uložaka na kojima piše Made in Yugoslavia, neispisanih razglednica Sarajeva, neotvorenih boca sa sredstvom za čišćenje parketa, krpica za naočale, naočala, sunčanih i dioptrijskih, Nonetovih, Noninih i njezinih, platnenih vrećica na kojima piše faks helizim, sasušenih flomastera, papira za pisaću mašinu, ukrasnih zidnih tanjura iz Rusije, jeftinih porculanskih figurica, katoličkih molitvenika, plastičnih podmetača za cvijeće i jedno pozlaćeno plastično sidro u čijem je središtu minijaturna razglednica Drvenika s kraja šezdesetih, na kojoj se vidi stari kamp i u njemu dva šatora, uvala u daljini i u toj uvali zamišljena tačka naše kuće, one u kojoj sam ja tada živio i u kojoj sam možda bio kada je fotograf snimio tu sliku.

I još tisuću hiljada stvari koje su se njezinom smrću pretvorile u smeće.

I među njima baterijska svjetiljka Croatia.

Podatak o njezinoj stvarnoj starosti, prepisan s liste eksponata Muzeja za umjetnost i obrt, objavljene na internetu, važan je zato što objašnjava način na koji sam progledao u svijet. Ta baterija – neka joj prestanem dodavati navodnike – baterijica, još uvijek dvostruko veća od moje šake, koju prvi put držim u ruci 1968. ili 1969, kada mi je Nono oduzima – jer to nije za igru – i koju viđam, gledam, dodirujem pravilne žlijebove njezina tijela, “uzorak linija”, kako to piše u kustoskom opisu predmeta, zašla je u moj pogled, u opip i u miris svijeta. Tako je izgledao svijet, tako su izgledale stvari, kada sam se ja pojavio.

Ali godina nije bila 1968. ili 1969, nego je bila “oko 1930.” I ja sam se, na neki način, rodio oko 1930, i odživio sam, a da to nisam ni znao, život svjetiljke u tih trideset i nekoliko godina prije moga rođenja.

Naravno da je neću baciti.

Spremam je među stvari koje odmah nosim u Zagreb.

A onda u Pulu.

Pa opet u Zagreb.

U velikom je crveno-bijelom cekeru kupljenom u IKEA-i, koji je sličan onim jeftinim izbjegličkim cekerima s početka devedesetih. Prenosim u njemu stvari, fascikle, predmete, pisma, redove vožnje, dokumente, o kojima će dalje biti riječi u ovoj Selidbi.

Popisati, inventarisati, dokumentirati.

To je cilj i smisao Selidbe.

A zatim svakom predmetu, dokumentu, knjizi naći njezino mjesto.

Kako je i zašto ljudima na um palo da obične predmete, one koji nisu umjetnička djela, niti su načinjeni od plemenitih metala, dragulja ili svile, sakupljaju za muzejske zbirke? I kakva je razlika između baterijske svjetiljke Croatia iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt i baterijske svjetiljke Croatia koju sam iskopao iz kaosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala? Osim u tome što su glava i poklopac baterije u jednom slučaju zelene, a u drugom crne boje?

Razlika je u priči koja ih prati. Ona prva, muzejska baterija anonimna je, lišena biografije, povijesti, identiteta. Slobodna je pod djelovodnim i inventarnim brojem, i svedena na vlastiti izgled, oblik i dizajn. Ne može ju se čak ni ponjušiti.

To je bila prva stvar koju sam učinio kad sam je ponovo našao: mahinalno sam je prinio nosu. Pomirisao sam onaj isti metal koji sam jednom davno mirisao. Jesam li se sjećao tog mirisa? Mislim da jesam, iako to može biti naknadno učitavanje iskustava, može to biti još jedno od fantomskih sjećanja kojima je ispunjeno svako naše traganje za izgubljenom prošlošću. (Izgubljena je ona prošlost sa čijim tragovima više nemamo izravan dodir, ne možemo ih onjušiti, opipati, jezikom liznuti, jer između tih tragova i nas postoji ne samo prostorni nego i emocionalni diskontinuitet i prekid…)

Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim.

Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi.

A prsti još neko vrijeme vonjaju na nju.

U osamdeset i pet godina koliko je, kažu, stara, nijedan njezin dio, glavu, tijelo, poklopac, nije načela hrđa. Nešto je utješno u vremenu kada bi mrtvi predmeti nadživjeli čovjeka.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: