Bijeli očnjak

Imaginarni prijatelj/11

Prvi književni junak u mom životu, ali i moj prvi imaginarni prijatelj, bio je Bijeli očnjak. U zimu 1971. na 1972, posljednju prije polaska u školu, i posljednju koju je Nono proživio s nama, Nona mi je svake večeri čitala roman Jacka Londona. Lijenčina jedna, slijegali su ramenima, druga djeca već znaju sva slova, a on neće i ne zna. Onda bi još govorili da ta knjiga i nije za moje godine. To je za klince u trećem-četvrtom razredu, najranije.

Legli bismo jedno uz drugo u sobu na katu, pročitala bi mi desetak stranica, i zaustavljala se kad bi postalo najzanimljivije. Imao sam pet i pol godina, i usred bih dalmatinske zime, dok je bura s Biokova daleko prema pučini raznosila ledeni zrak koji je, tako sam zamišljao, stigao s bosanskih planina, sanjao daleki sjever i arktički krug, i vuka po imenu Bijeli očnjak.

Početak romana je, pamtim, bio podosadan i teško razumljiv – ipak pretežak za moju koncentraciju, pun opisa i nerazumljivih riječi. Pamtim to, i važno mi je kao osjećaj, da mi je materinji jezik “Bijeloga očnjaka” bio prepun riječi čija značenja nisam poznavao, nego bih ih učio iz konteksta, ili bih prekinuo Nonu i upitao – a što je to kositar i kakav je to vječni led? Ali onda se, treće ili četvrte noći, dogodilo čudo: priča što ju je pričao nevidljivi pripovjedač najednom se premjestila u glavu vuka. Sve što se u priči čulo, vidjelo, nanjušilo ili naslutilo, sve što se pomislilo, bilo je iz glave vuka. To me je zatravilo: je li ja to sad znam što misli vuk? Književnost je kad znaš što misli vuk. Od tog je trenutka bila razriješena moja sudbina i postao sam ono što danas jesam: čitatelj. Iako nikad nisam prežalio što mi više ne čita netko drugi i što će “Bijeli očnjak” biti posljednja knjiga koju mi je Nona pročitala.

Istu tu knjigu, isti primjerak “Bijelog očnjaka”, u izdanju sarajevskog Veselina Masleše i u ediciji Lastavica, čitao sam još jednom u Sarajevu, kolovoza 2008, za dana održavanja filmskog festivala. Tada su mi se obnovila sjećanja na knjigu, ali su se i pomiješale dvije perspektive: djetinja i odrasla. Ono što me je iznenadilo: Bijeli očnjak nije se promijenio, osim što mi početak više nije bio dosadan i više nije bilo nepoznatih riječi. I otkrio sam što me je davno očaralo: u većini književnih djela personifikacija životinje, psa, mačke ili patke, u pravilu je zasnovana na skrivenoj ili raskrivenoj antropomorfizaciji. Dakle, životinje misle kao ljudi da bi ljudima bile razumljive. Bijeli očnjak, međutim, ne misli kao čovjek. Svijet ljudi i čovjekovih ideja za njega je najteži oblik ropstva. Mi mu vjerujemo da misli kao vuk, vjerujemo piscu da se uvukao u vučju dušu i progovorio iz nje. U početku Bijeli očnjak se ne uspijeva osloboditi ropstva jer je fizički zarobljen, a poslije ga priječi njegova vjernost i ljubav prema novostečenom gospodaru. Ili je riječ gospodar, ipak, ružna? Trebalo bi se sjetiti vučje riječi, riječi Jacka Londona…

Njegov svijet nije zrcalo ni metafora ljudskoga svijeta. Nego je vučji svijet. S Bijelim očnjakom nema identifikacije. Samo razumijevanje i suosjećanje. Ali čitatelj je, dijete i odrastao čovjek, promatrač njegove svijesti. Jedino sa čime sam se identificirao bila je – samoća. Zamislio sam da sam vuk, neosjetljiv na zimu. I to me je s pet i pol godina učinilo sretnim.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: