Džuma-namazitet Sarajevo

Pa neka samo još netko kaže da je bolje bilo u socijalizmu, kad se u školu moralo i u vrijeme džume i u vrijeme svete mise, i o Božiću i o Hanuki i o krsnoj slavi i o oba Bajrama.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, šetao djed s unukom po parku, kad ga u neka doba unuk povuče iza stabla: “Bježi, dedo, sakrij se!” “Što?!”, upitao ga djed, a ovaj mu odgovori: “Eno mi ide profesor s fakulteta.” “Pa?!”, i dalje ovome nije jasno. “Nisam danas bio na predavanju, pa da me ne vidi”, objasnio mu unuk. “Pa sakrij se onda ti”, pobunio se djed, “što ja da se skrivam?” “Zato”, na kraju će ovaj, “što sam im rekao da si umro.”

Svi pamtimo te situacije, s fakulteta ili iz škole, kad smo bježali s nastave, pa profesorima i razrednicima smišljali najnevjerojatnija i najgluplja opravdanja.

Nema tako među nama kome djed i baba nesretnici nisu umirali po sedam-osam puta, umirali su i ginuli naši starci poput Bate Živojinovića, herojski padali, ustajali i jurišali sve do kraja našeg školovanja. Divna moja dobra baba Kate, Grossmutter Courage - neka je dobri Allah preporuči svome katoličkom Jaranu - za mojega je školovanja, recimo, umrla sirota jedno dvanaest puta, sve dok na kraju, usred trećeg razreda srednje građevinske, nije stvarno umrla.

Pa onda čudesno uskrsnula, vratila se i još me tri-četiri puta izvukla s kontrolnih iz statike konstrukcija, mostogradnje i teorije i prakse samoupravnog socijalizma.

Bježalo se s nastave – mi u Splitu rekli bismo “picavalo” – iz ljute potrebe ili još ljuće obijesti, ponedjeljkom treći sat, utorkom prvi, srijedom cijeli dan, kako je kome trebalo ili ćefnulo, ali samo je jedan termin picavanja bio obavezan: posljednjih sat-dva školske ili fakultetske nastave petkom, kad se produžavao divlji zimski vikend ili žurilo na proljetni picigin na Bačvicama. Petkom u podne u školi ili na sveučilištu ostajale su tako samo cure, i onaj jedan štreber kojega smo svi imali u razredu, u prvoj klupi do profesora.

Najnevjerojatnija, rekoh, i najgluplja opravdanja grozničavo smo onda smišljali pred strogim razrednicama i profesorima objašnjavajući gdje smo bili posljednja dva sata prošlog petka – nisu više bili od pomoći ni bake i djedovi, ni teorija o serijskom ubojici što petkom po gradu ubija nemoćnu starčad – i da vam je netko tada, prije trideset pet godina, rekao da će doći vakat kad će petkom u podne fakulteti sami raspuštati učionice, a profesori i dekani smišljati za to najnevjerojatnija i najgluplja opravdanja, ne bismo pravo govoreći mogli dočekati kapitalizam i onu, kako se zove, parlamentarnu demokraciju.

Prije koji dan - nakon što je inicijativu podržao i sam kantonalni ministar obrazovanja Elvir Kazazović - Senat Univerziteta Sarajevo usvojio je tako prijedlog Studentskog parlamenta i mladoga revolucionara Harisa Zahiragića, da se nastava i ispiti na fakultetima, kao i sve djelatnosti na sveučilištu, petkom u podne obustavljaju zbog – džume. A kako studenti ostalih konfesija ne bi bili diskriminirani, nastava i ispiti na Sarajevskom univerzitetu neće se održavati ni u vrijeme njihovih vjerskih obreda.

Neće više, ukratko, mladi revolucionar Haris i njegovi kolege s Univerziteta pred strogim imamom morati smišljati najnevjerojatnija opravdanja zašto prošlog petka nisu bili na džumi, i s vidljivom nelagodom nalaziti ono najgluplje od sviju opravdanja: da su na Građevinskom fakultetu imali ispit iz statike konstrukcija. Toliko su puta, naime, već polagali statike konstrukcija, da im je na kraju – nećete vjerovati, dragi efendija – od muke umrla baba.

Što ja pamtim, takva je nevjerojatna i blesava ideja u naše vrijeme pala na pamet samo mom pobožnom prijatelju Edi – eno ga danas, što ti je život, predaje u gimnaziji – kad je jednog dana, na sarkastično nastavnikovo pitanje gdje je bio prošlog petka i kako gospođa baka – mrtav hladan objasnio da je s babom sve u redu: baš je, veli, s njom bio na misi za Veliki petak. Eh, koliko je Edo bio ispred svog vremena! Jadni moj prijatelj tada je za kaznu dobio jedinicu kao zvonik, a Haris danas – živjele demokratske promjene đe čule i đe ne čule – ne samo da petkom hladno ide na džumu, nego još nagovorio univerzitetski Senat da za vrijeme džume obustavi nastavu.

Danas ga zato zajebava tko stigne, a da je s nama išao na fakultet, bio bi bog, car, padišah i živa legenda.

Zahvaljujući njemu, eto – slava Allahu, Jahveu, Budi, Šivi, Manituu, Zeusu i svim bogovima, neka mi ne zamjere ako sam kojega izostavio – sarajevski studenti u vrijeme vjerskih obreda ne moraju na fakultet. Odnosno, još bolje, ne mogu. Pa neka samo još netko kaže da je bolje bilo u socijalizmu, kad se u školu moralo i u vrijeme džume i u vrijeme svete mise, i o Božiću i o Hanuki i o krsnoj slavi i o oba Bajrama, i kad je svaka pojedinačna statika svake jebene građevinske konstrukcije bila važnija od srednjevjekovnih rituala s mrmorenjem i mlataranjem rukama.

Opet će, istina, na Webometricso-voj ljestvici svjetskih sveučilišta Univerzitet Sarajevo biti čvrsto negdje oko impresivnog dvijehiljaditog mjesta, na prestižnom World University Rankings neće ga uopće biti, vrijedit će sarajevska diploma samo još za reciklažni papir, ali će studenti zato moći u džamije i crkve. Jebo sve statike i konstrukcije do posljednje.

Već sutra, slava nebesima, kirurzi sa slavne sarajevske Medicine liječit će ljude surama i ajetima, i dok vam se nesretna baka – na koju će iz čista mira pasti čelična konstrukcija onog novog shopping-centra, građevinskog čuda na Bistriku - bude polomljena previjala od bolova, doktor će joj gurati pod nos čašu mlijeka, sve govoreći: “U suri Nahl 16, ajet 66, Uzvišeni kaže: ‘Mi vam dajemo da iz utroba kravljih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u buragu i od krvi.’”

Pa vi onda objasnite efendiji da vam je u petak umrla baba.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: